Jedan mit kao uvod:
Pred milijardi godina je u unutrasnjosti jezgre nase zemlje stvoren bit igranja u obliku kristala, koji je toliko dugo mirovao tamo dok nakon milijardi godina ljudi nisu poceli igrati i time su mu dali energiju. Nakon nekog vremena je imao tolko energije da se raspao na dva svoja elementarna oblika. Dok je jedan bio pun ljubavi, mira, radosti i njeznosti nasega svijeta, drugi je bio pun mrznje, krvlju, mraka i bijesa. Ta dva oblika i danas postoje, i na povrsini nase zemlje uocljivi su kao nama poznati Kirby's Epic Yarn i Dark Souls 3:)
U Dark Souls-u se mora znojiti i znoj i krv da bi se moglo postici nesto. Najrpije je izaslo na azijskom prostoru kao Demon Souls koji uopce nije bio predvidjen za zapad, dok se o njemu nije raspricalo kao 'secret tipp' i tako su ga poceli u Europu i US importirat, dok to azijati nisu skuzili i za nas izdali 'Stop importing it' verziju :)
Danasnje igre tog zanra su toliko lagane vec da ih moze prijeci svaka budala, ali Dark Souls zato daje kontrast program. Smrt ceka iza svakog ugla i nosi svoje posljedice: izgubite exp i time cijeli posao do tud. Na taj nacin se stvara velika napetost i svaki korak postane dobro promisljen, prema svakom protivniku se pokazuje odredjena doza postovanja. Naravno, to pocinje jako nervirati ali ako onda uspijete ubiti protivnika koji je vama uvijek uspio prekriziti planove, onda dozivite endorfinski šok prve klase, iliti: neopisivu srecu.
Kao usamljeni vitez putujete kroz svijet koji vam svakim korakom nabija na nos "Ti ovdje nisi dobrodosao". Nema mape, nema questova sto vas lako navede na krivi put. Npr. odete dolje do groblja gdje vas u 5 sec dokrajce skeleti i time se osijecate prevareni za svojih 400kn, dok nakon nekoliko neuspjesnih borbi sa skeletima ne skuzite da se na drugom kraju nalazi pravi put tj. stepenice gdje vas cekaju znatno slabiji protivnici.
Za razliku od Demon Soulsa, gdje ste se mogli teleportirati iz jednog podrucja u drugo, u Dark Soulsu su sva podrucja sada jedno, povezani puteljcima gdje sami morate odredjivati koja su podrucja dovoljno jaka/slaba za vaseg lika, sto vam omogucava lakse snalazenje u tom prostoru te jos vise budi i zadovoljava vas 'istaziteljski nagon' . Ali ako stalno otputujete u kriva podrucja gdje su jednostavno prejaki protivnici za vas, stvarno se zazelite 'turistickog vodica'.
Dodane su logorske vatre koje vam sluze kao odmor, razmjena oslobodjenih dusa od neprijatelja za lvl up-ove, potione, oruzja itd. Ali svaki odmor mora biti dobro promisljen jer se nakon svakog odmora stvaraju opet vec pobjedjeni neprijatelji. Bas krasno, igrica vam ama bas nista ne poklanja. Logorske vatre isto tako sluze za chekpointove, gdje se naravno stvorite nakon sto umrete, a umrijet cete masu puta, vjerujte mi. Ne glasi bezveze njihov url
www.preparetodie.com , uu.
U jednom trenu vas sa macem ubodu u ledja, u drugom na vas padaju gorece bavce, u trecem vas zmaj preprzi u bratwurst, .. Lista je ogromna, u Dark Souls morate bit spremni na sve, pa cak i na gluposti tipa 'man-eating treasure chests'
Smrt je dio koncepta i igrac bi trebao uciti iz pogresaka i time korak po korak nauciti kako igrica zapravo funkcionira. Ako sretnete protivnika po prvi put, ubit ce vas prvi, pa drugi,pa treci.. put, dok ga ne analizirate i nadjete njegove slabe tocke, cime onda vi dirigirate u borbi. Znat cete kada koristiti magije, kada izbjeci, kada napasti macem i time ce tzv. 'veliki Golijat' morati 'podici bijelu zastavicu'. Time postanete samosigurniji, pa cete onda mozda koji put i protrcati kroz hordu skeleta, dok ne naletite na bossa.. gdje vas igrica onda opet ima tu gdje i zeli - malog, slabog sa kapom.
I tko se sad jos pita jel Dark Souls pruza samo trcanje, borbe i umiranje zapravo i nije toliko u krivu, ali igrica zato ne treba nista vise da bi odusevila. 'Mracna' grafika, detaljno dizajnirani protivnici i igrajuca balansa stvaraju aktraktivnost ove igrice; Demon Souls fanovi ce biti odusevljeni, a onaj tko jos nije, taj mora probati :)
