Sa GTA IV ekipa iz Rockstara je okrenula GTA serijal u nešto ozbiljnije vode nego što je to do tada bio slučaj te priči i njenim likovima dala nešto mračniju i ozbiljniju pozadinu. Dan danas se lome koplja da li je GTA IV remek dijelo ili promašaj da li je u pitanju promašena priča i balkanac Niko ili po pitanju PC porta (koji je danas predivna i stabilna igra) koji je tada bio nestabilan i neoptimiziran nažalost svih fanova serijala na PC platformi. Tadašnjim zaokretom u takozvanoj zrelosti napravili su fantastičnu podlogu za sljedeći nastavak koji je izašao u pravo vrijeme za jedan fotofiniš pred mirovinu ove generacije konzola. GTA V je svakom svojom najavom i bilo kakvom vješću vezanu za igru bio svakim danom sve veća i glomaznija igra pretvarajući se u jedan od najvećih gaming projekata u vidu igara, da li je opravdao tu svoju veličinu i svaki hvalospijev napisan na internetu u zadnjih nešto više od dva tjedna pročitajte u nastavku.
Općepoznato je da Rockstar potpisuje većinom remek dijela, te da je svaka njihova igra rađena posebnom strašću i smislom za najsitnije detalje bilo da se radi o priči, gameplayu, atmosferi ili prezentaciji. Nakon što su kako sam već rekao uozbiljili GTA serijal, preuzeli Max Payne serijal i dali poseban pečat na kvalitetu već kvalitetnog originala, napravili daleko najbolji komad westerna pod imenom Red Dead Redemption, te uveli novu tehnologiju u video igre preko L.A. Noirea, u projekt GTA V krenuli su sa najvećom dozom entuzijazma, sa dosada najvećim budžetom za produkciju, trebali su posegnut u čarobnu vreću punu ideja i prezentirat nešto novo, svježe, nešto što će biti dostojna točka na kraj ove generacije konzola. Da li su uspijeli u tom naumu? Jesu, dapače i nadmašili sami sebe.
Reakcije interneta na globalno svršavanje, na pompozne izjave kako se radi o jednoj od najboljih igara ikad, o savršenosti Rockstara ipak nisu toliko neutemeljene, jer su stvarno stvorili igretinu o kojoj će se pričat generacijama, ali i igrat generacijama, jer je igra
ogromna. O ogromnosti igre ne govori samo veličina mape, odnosno Los Santosa i njegove periferije (koja je veća nego GTA IV, RDR i SA zajedno), nego i o trajnosti igre koja je uz side misije i ostale gluposti kojima popunjavate različite zadatke, sada stoji i nikad veći za jednu igru replay value koji vas tjera na minimalno jedan prolazak. Gotovo svaka misija se može proći na alternativni način koji je skroz suprotan onom prvom. A da ne govorim da tih dvostrukih odluka ima na pretek duž cijele igre. Za jedan prelazak uz neko skromnom gubljenje vremena na side misije i hobije i zabavu, možete izgubiti garantirano 50-ak sati, ako tu još ode kompletno izvršavanje svakog zadatka sa checklista, ta brojka doseže i 80 sati. Tu možete dodati ponavljanje misija koje se obavlja u bilo kojem trenutku kada niste u misiji, brojka komotno premašuje 100 sati i više. Za online neću ništa komentirati, jer nije moja šalica čaja i smatram ga suvišnim u ovako ogromnoj SP igri. Samo želim izraziti žaljenje zbog tragične pripreme launcha tog online servisa, koji je zakazao i razočarao sve fanove željne online zabave. S mojeg gledišta jedina ozbiljna mana ove igre, no na moj ukupan dojam nije utjecala.
Sav promidžbeni materijal vezano za igru sam nekako uspio izbjeći osim prvog trailera i par rendom činjenica o likovima i samom gradu Los Santosu. Ime Rockstar bilo mi je dovoljno da već trećeg dana ipak posegnem u novčanik i uložim u ovaj naslov da me zalijepi za fotelju i uz kontroler upije svo slobodno vrijeme. Dosta se lomila koplja oko ušminkane grafike i fotošopiranih SS, no kada sam zavrtio disk i instalirao na HDD te pokrenuo igru ujedno i pao na dupe, nevjerujući da igra izgleda tako prokleto lijepo na velikom TV-u. Sve one gluposti GTA IV s modovima na PC-u su odmah pale u vodu. Taj grad, to osvjetljenje, ta atmosfera te cijelokupna prezentacija na 10 godina starom hardwareu, su gotovo nevjerovatne. Ima tu sitnih mana koje su za naglasit poput manjak ljudi na ulici koji slobodno šeću i žive život te nešto lošijeg voznog modela u odnosu na prethodnika (ali o tome ću kasnije), ali te mane su prisutne kako bi se uz ovakve vizuale uspijelo glatko izvođenje igre koja tek u rijetkim trenucima zakašljuca i na nekoliko sekundi prikazuje nekoliko sličica manje. Na sreću to se stvarno jako rijetko dešava i kada se desi, ne smeta toliko. Igra u većini slučajeva izgleda nadrealno dobro, dok u par (rijetkih) navrata se osjeti da se to ipak vrti na staroj konzoli.
Priča, likovi i njihova fantastična karakterizacija već su postali nekakav standard kada se radi o Rockstaru, ali nakon svih tih remek dijela iz njihove radionice, odlučili su jednom savršenom liku, podariti još dva kompanjona koji su jednako kvalitetni i tako stvoriti neviđenu atmosferu koja koketira sa pričom, gameplayom i cijelokupnim osjećajem kontrole nad likovima. Zašto neviđeno? Zato što u niti jednom trenutku u igri nije naporno prebacivati se sa jednog lika na drugog čak niti kada to igra učini za vas. Pojedine misije biti ćete u mogućnosti birati s kojim likom će te odraditi zadatak, dok će vas sljedeće pak natjerati da koristite sva tri lika najizmjenično, ili vam čak oduzeti kontrolu od svih troje likova te istu proslijediti *** (e neću reć). To prebacivanje je intuitivno i stvara dojam nekakvog zadovoljstva, jer je to bila vaša odluka i uz alternativne načine riješavanja zadataka odnosno misija, vaša želja za nelinearnosti i otvorenom pristupu je u win win situaciji.
Kada sam se već dotakao likova, oduševljen sam sa svima, pa čak i sa najsporednijim likovima, osim jednog od glavnih protagonista koji mi je nekakava srednja žalost, lik koji niti smrdi niti miriši te nema nikakvu dubinu u sebi. Radi se o Franklinu, dobrom dečku iz Groove Streeta koji svoje slobodno vrijeme troši na krađu automobila i zajebavanje po kvartu. Kasnije kako igra odmiče, sve više isplivava na površinu njegova površnost i karakterna nula. Čovjek nikom nebi ništa loše napravio, ali stalno nešto prigovara i postavlja se kao glas razuma iako nema nikakav motiv ni svrhu. Za mene promašaj, ali i nekakav odmah od ostalih dvoje luđaka. Michael je lud lik, na prvi pogled dojma se kao rastreseni frajer u krizi srednjih godina koji nije uspio ništa u životu napravit na način koji si je zamislio, usred kaotičnog i propalog braka sa djecom koja ga ne doživljavaju te jedini spas vidi u razgovoru sa svojim psihijatrom kojeg pak ne sluša u savjetima koje dobiva. Nakon određenog dijela igre niti jedan lik nije onakav kakav se predstavlja na početku. Michaelov život ponovno poprimi smisao kada krenu u posao iz kojeg se umirovio, usred kojeg kasnije u toku igre pronađe svoj poziv i smisao života te na kraju krajeva ispadne odličan lik pun zatomljenog gnjeva kojeg treba osloboditi. Trevor je pak priča za sebe i sve osim da ga proživite kroz prijelaz igre je premalo za prepričat. Daleko najjači lik iz Rockstarove radionice, a sigurno mi konkurira za najluđeg i najosebujnijeg lika kojeg sam vidio ili kontrolirao u igrama.
Gameplay je u svim segmentima doživio poboljšanje i nadogradnju u odnosu na prošli nastavak, ali neke sitnice čak nisu na razini jednog Red Dead Redemptiona, a čine važnu stavku u ovako dobro balansiranom gameplayu. Najveća mana tu ide na račun detektiranja sektora pogotka, odnosno ranjavanje protivnika. U RDR-u bi neprijatelj šepao kada bih mu zarili metak u nogu ili bi se previjao od bolova primišvi metak u ruku ili trbuh. Ovdje možete 4 metka sasuti u nogu nakon 4 ustajanja i nikakve posljedice npc neće doživjeti dokle god mu ne obučete drvenu pidžamu. Tu ide najveća zamjerka, već provjerenom i dokazanom gameplayu. Sustav zaklona funkcionira odlično i jako je responzivan što je vrlo pohvalno. Nije potrebno se nalaziti tik do zaklona da bi ste mu pristupili, već pritiskom na tipku zaklona igra automatski preuzima isti ukoliko ste udaljeni svega par metara. Pucanje iz zaklona, preskakanje prepreka i penjanje već je standardno dobro odrađeno te valja još pohvaliti automatsko skretanje prilikom kretanja kroz katove zgrada ili kuća, što olakšava kontroliranje likova u toj radnji. Napucavanje je izvrsno napravljeno te je pravi užitak uz ogroman arsenal oružja dijelit doživotne banove kriminalcima, policiji, vladinim agencijama te ljudima koji ne plaćaju Linićev porez. Kastomizacija oružja je za svaku pohvalu (prigušivači, gripovi, optike i sl.), kao i ring, odnosno menu u kojem izabirete svoj komad vatrenog oružja. Količina istih je proširena pa sada možete ima više oružja istog tipa, samo sakrivenog u podmeni istog. AI prilikom napucavanje je solidan do loš, no onog trenutka kada vrag uzme šalu i dobijete zadnju zvijezdicu ni restart konzole vam ne pomaže da preživite tu situaciju. Srećom u GTA serijalu, rijetko kada loš AI dolazi do izražaja budući da su svi ostali elementi na zavidnoj visini, tako je i ovdje slučaj.
Vozni model koji sam ranije spomenuo je u odnosu na GTA IV pomalo oskvrnut, degradiran i lošiji za klasu, dvije. Težina vozila, ponašanje automobila u velikim brzinama i zavojima nije u skladu sa nekakvim zakonima, koji su vrijedili u prošlom nastavku i koji su u očima fanova racinga bili pun pogodak u koketiranju igre otvorenog tipa sa vožnjom koja je dio njihovog najdražeg žanra. Na svu sreću upravljanje nije loše i daleko je od zabrinjavajuće lošeg kakvog smo nedavno imali priliku vidjeti u Sleeping Dogsu. Stvar je u tome da ta degradacija voznog modela nije prisutna kod svih vozila. Rekao bih da je omjer sljedeći. Da nekakvih 30% automobila, većinom jurilica ima užasan vozni model kojeg je teško iskontrolirat upravo zbog loših parametra koji se tiču nerealne fizike, do stabilnih i solidnih vozila srednje klase koje je lako upravljati i njih bih rekao da ima također 30%, a ostalih 40% koji se tiču cadillaca, SUV-ova, terenaca i razno raznih džipova te kombija i kamiona tvore savršen balans između arkadne i simulacijske vožnje. Sve u svemu da se prijeći preko ovih 30% lošeg balansa i uživati u ostalih 70% dobrog do odličnog.
Priča i misije su uz kontrolu više likova priča za sebe. Segment koji ovu igru diže u nebesa i stavlja ju ispred konkurencije. Priča je kompleksna koliko može biti u ovakvom tipu igara i u niti jednom trenutku ne ispada s kursa, a do kraja poprima fantastičan ton, jednom posebnog, ludog i nezaboravnog prijateljstva trojice kriminalaca koji sudjeluju u najluđim pljačkama izvedenim ikad. Par puta sam skoro dobio napadaj erekcije ublažen antiviagrom pa sam uspio privesti kraju jedne od najboljih misija ikad viđenih u igrama. To je moj osoban dojam i nemora se slagati sa ostalim dojmovima, pa i onih najpozitivnijih. Priča, misije, likovi, prezentacija, atmosfera i sav taj LS svijet su u nekakvom unutarnjem krugu koji tvori gotovo savršenu igru, igru bez nekakvih ozbilnijih mana, barem u SP-u. Dojam je još bolji kada znate da u svakom trenutku možete bilo koju misiju od ranije ponoviti, pa čak i da se radi o side misiji, jedini uvijet je da se ne nalazite unutar misije, znači u free roamu.
Teško je napisat konkretniji dojam, mini recenziju ili kako već hoćete zvat ovo, a da bar malo ne spojlam radnju, no nadam se da nisam ništa, a da sam vam dao konkretan uvid u moje dojmove. Ulaskom u ovu godinu, 2013. nisam ni slutio da se radi o godini možda i najboljoj koju sam imao priliku "odraditi" u službi zabave uz videoigre, te uz toliko hitova preuranjeno proglasio neke (Bioshock Inf.) najboljima ikad, dok ostali dragulji nisu ni izašli. Takvu grešku si više neću dopustiti i pričekat ću kraj godine i zlatni dabar kako bi dao glas najboljem u žanru i najboljem uopće. Ali mogu sa sigurnošću reći kako je ovo najboljih 40 sati utučeno u jednu igru u svojem skromnom gamerskom životu; toliko od mene.
