HCL.HR

Final Fantasy Kronike – Drugi dio

Petar Karabatić 22.11.2011.   •   1 komentara


U prošlom smo se tekstu pozabavili sa počecima Final Fantasy serijala koji su serijal definirali onakvim kakvog ga danas poznajemo. U nastavku ćemo se pozabaviti sa Playstation erom Final Fantasya, kada Square stvara novo partnerstvo sa Sonyjem …

DRUGI DIO

Final Fantasy VII se pokazao kao jako riskantna investicija. Izlazak na nedokazanoj konzoli, visoki troškovi proizvodnje i općeniti nedostatak ikakve vizije hoće li igra uspjeti ili ne brinulo je šefove Squaresofta. Ipak, sve je to palo u vodu 1997. kada je Final Fantasy VII izašao za Playstation i za PC.

Final Fantasy 7

Svijet je ostao šokiran nevjerojatnošću same igre koja se protezala na tri diska! Nije ni čudo s obzirom na količinu samih CG animacija, kao i na samu trajnost igre koja je iznosila preko četrdeset, odnosno preko 60 sati uključujući side-questove. Igra se svidjela prijašnjim Final Fantasy fanovima ali i novim igračima koji se nisu u prošlosti susretali sa serijalom. Cloud, Tifa, Aeris (Aerith), Sephirot kao i ostatak ekipe postali su dio gamerskog rječnika, a razvoj događaja iz igre se svakodnevno među prijateljima prepričavao.

Svakako, bio je to prvi Final Fantasy koji nas na samom početku suočava sa pogibljom glavnog lika, Cloudove odabranica Aeris. Brojni se igrači i dan danas sjećaju te scene, a moram priznati da ni mene nije ostavilo ravnodušnim. Takav je razvoj događaja svakako pridonio bijesu koji nas je pogonio da osvetimo njezinu smrt i dovedemo Sephirota pred lice pravde.

No veleban prijem igre nije prošao bez kritika. Tvrdokorni fanovi su tvrdili kako je priča u suštini prepričana Final Fantasy VI priča, s drugim likovima na novom planetu. Kao primjer navodili su Sephirota koji je imao previše sličnosti sa Kefkom, glavnim negativcem iz Final Fantasyja VI. Ipak, kritike nisu spriječile širenje popularnosti igre. Sedmicom je Final Fantasy serijal ušao u mainstream. Svatko je znao što je Final Fantasy te su ga mnogi počeli povezivati sa Sonyjevom konzolom, zaboravljajući početke na Nintendovim konzolama. Možemo samo pretpostaviti koliki je bio Nintendov bijes, izgubili su bitan serijal koji bi sigurno pomogao prodaji Nintenda 64, a i izgubili su bitnog partnera koji je sada pomogao konkurenciji da stane na noge. Pomalo bahati i staromodni Nintendov tadašnji predsjednik Hiroshi Yamauchi nije htio popravljati odnose sa Squareom jer se osjećao izdanim, stoga nije ni čudno da su odnosi bili popravljeni tek 2002. godine dolaskom Satorua Iwate.

No na stranu s lošim osjećajima… Final Fantasy VII se pokazao kao fanovima jedan od najdražih nastavka čemu i svjedoči prodaja od preko 10 milijuna primjeraka. Squaresoft je odlučio iskoristiti popularnost izbacivanjem brojnih spin-offova i korištenjem likova u drugim igrama poput Chocobo Racinga i Ehrgeiza. Kasnije je stvorena takozvana Final Fantasy VII Kompilacija koja je stvarala jednu veliku priču tj. mitologiju u kojoj je kralježnica originalni Final Fantasy VII dok su se oko nje razvijale posebne priče. Tako smo dobili igre Before Crisis koja je izašla na japanskim mobilnim uređajima, Dirge of Cerberus pucačinu i avanturu iz trećeg lica za Playstation 2, u kojoj glavnu ulogu ima Vincent, i posljednja te najznačajnija Crisis Core, akcijski RPG za PSP sa Zackom u glavnoj ulozi u kojoj se upoznajemo sa Cloudovim uzorom i samom pričom tik prije originala.

Osim odličnog Crisis Corea, diskutabilno je koliko su druge dvije igre zapravo kvalitetne, pa će mnogi reći kako je u pitanju samo mužnja love na račun Final Fantasy VII imena. Bez obzira na to, igre su se u prodale u milijunskoj nakladi. Osim igara, Squaresoft je izbacio Final Fantasy VII: Advent Children filmkoji je prošao izvrsno i kod fanova i kod kritike kao i cjelovečernji anime Last Order koji se koncetrirao na Sephirotovu, Zackovu i Tifinu priču. Dosta je negativnih kritika bilo od strane fanova koji su smatrali kako je film u neskladu s originalnom pričom igre no ni to nije spriječilo dobru prodaju.

Da, toliko je jako Final Fantasy VII ime, ma da bi svi fanovi bili najsretniji da Square napokon napravi dugoočekivani i jako željeni Final Fantasy 7 remake. Pri predstavljanju Playstationa 3, Square Enix je napravio Final Fantasy 7 tech demo temeljen na početnoj sceni iz originala. Fanovi su bili van sebe i mislili su da su njihove želje napokon ostvarene, no od toga ništa. Square je izjavio kako im trenutno to nije na umu jer bi to zahtjevalo veliku i skupu produkciju koja im jednostavno nije isplativa za jedan remake. Remake originala ostaje neostvaren san, a jedino što smo dobili jest original na PSN storeu.

E da, primjetite kako je Square bio domišljat u naslovima: Advent Children (AC), Before Crisis (BC),Crisis Core (CC), Dirge of Cerberus (DC)…Eh ta japanska opsjedutnost znakovljem i simbolikom. A kad smo kod znakovlja valja napomenuti kako je ovim Final Fantasyjem napokon popravljen problem oko brojeva serijala. Final Fantasy VII je internacionalno imenovan kao sedmi nastavak. Sjetimo se kako je konfuzija oko brojanja započela s četvrtim nastavkom koji je u Americi imenovan kao drugi.

Square se tako nakon fantastičnog prijema sedmice vratio u svoje odaje razmišljajući što će uraditi sa novim, osmim po redu Final Fantasyjem. Ako je sedmi nastavak bio probijanje leda s novom tehnologijom koju je Playstation ponudio, osmi je nastavak bio prikaz njihove udomaćenosti i potpune kontrolom nad istom. Tetsuya Nomura je htio stvoriti likove koji će biti u školskim danima što se poklopilo s idejom Yoshinorija Kitasea koji je htio napisati priču koja govori o školama u kojima se izučavaju plaćenici. Također, developeri su bili svjesni Cloudova tihog karaktera što je onemogućavalo nekim igračima da se povežu s njim, stoga su došli na ideju internih monologa koje će Squall, glavni lik osmice, voditi sam sa sobom. Osim internih monologa, prvi put u serijalu likovi nisu u chibi/anime stilu već su real-ljudskog izgleda što je omogućilo intezivniji igrač-lik odnos.

Final Fantasy 8

Squaresoft je još uvijek zazirao od voice actinga pa su komunikaciju među likovima bazirali na pokazanoj emociji i gestikulaciji posebno izraženoj u CG animacijama koje su u odnosu na Final Fantasy 7 puno realnije i detaljnije.
I tako se pomalo složio i izašao 1999. Final Fantasy VIII kakvog znamo. Vjerujem da mnogi, poput mene, nikad neće zaboraviti uvodnu scenu, borbu Squalla i Seifera , koja nas je jednostavno ostavila bez daha. Osobno sam se prvi put susreo s takvom CG animacijom kakva je bila u Final Fantasy VIII i još se sjećam kako su me trnci prolazili, a i iskreno i dan danas me prolaze kad god upalim igru.

Tako smo se upoznali sa već spomenutim Squallom, visokim i naočitim momkom, studentom Balamb gardena mirne naravi koji je pretežito odgovarao drugima s poznatim „Whatever“ dok je u sebi vodio shakespearianske dijaloge o životu i smrti. Upoznali smo se sa Zellom i Selphie koji su se pridružili Squallu u posljednjem testu prije nego postanu SeeD (plaćenici) koji im je Cid, ravnatelj Balamb Gardea dao. Seifer, Squallov protivnik nije mogao pristupiti testu jer se prekršio direktne ravnateljeve zapovijedi. Naravno, njegov ego to nije mogao trpiti pa ćete vidjeti kako ga je gnjev odveo ka glavnoj protivnici SeeDova, čarobnici Edei koja je odlučila preuzet vlast u svim većim gradovima. Pored sveg spašavanja svijeta, likovi su imali ljubavnih problema, pa je tako Quistis Squallova mentorica patila jer joj Squall ne odvraća ljubav.

Squall je zaljubljen u Rinou koja je također zaljubljena u njega ali to ne žele jedno drugome pokazati. Tek su predkraj igre pokazali svoje emocije jedno drugome, što je izazvalo dodatne emocije kod samih igrača… Priznajte, skupilo se i vama, hajde hajde nemate se čega sramiti.

Dodatno je sve komplicirao Seifer koji je zapravo bio zaljubljen u Rinou … i tako u krug. Prava Santa Barbara/Zlatni Kavez/Stočar/Random sapunica ali igrači su živjeli i suosjećali s likovima. Square je toga bio svjestan pa su ljubavne priče postale sastavni dio budućih Final Fantasyja. Naravno veliki je dojam na igrače ostavila i Edea, koja je svojom hladnokrvnošću uništavala sve pred sobom, kako bi ostvarila svoj cilj, svjetsku dominaciju. Još je šokantnije bilo kada je otkriveno kako Edea, koja je bila Squallova skrbnica u djetinjstvu, zapravo pod kontrolom Ultimecie, čarobnice koja želi preuzet kontrolu nad vremenom i prostorom i provesti vremensku kompresiju.

Unutar ove glavne priče, pratili smo i paralelnu priču Lagune, Kyrosa Ellone i drugih koja je bitna za razumijevanje Squallove priče u sadašnjosti. Na kraju igre saznate sve uzročno-posljedične veze tih dviju priča.

Final Fantasy VIII je bio itekako van svoga vremena, te ga mnogi smatraju RPG-om budućnosti, kao i klasikom. Tome svjedoči i sistem napredovanja koji je odbacio i klasični level up. Leveling je i dalje bio prisutan ali marginaliziran. Koncetracija je bila na Guardian Forceovima (Eidolons, Espers ili Summons u prijašnjim nastavcima) bićima koji su se nalazili u podsvjesti likova, koji su ujedno i jačali naše likove. Magija se nije dobivala klasičnim sistemom napredovanja, već se izvlačila iz čudovišta i lokacija „draw“ naredbom. Magija bi se potom skupljala i povezivala s određenom karakteristikom koju biste htjeli ojačati (strenght, HP, magic itd.) Dosta komplicirano, ponekad iritirajuće ali je predstavljalo izazov jer do tada sličnog sistema u nekom RPG-u nije bilo.

Osmica je bila prvi Final Fantasy koji je imao vokal u soundtracku što je također kasnije postao trademark serijala. Skladba Eyes on me, genijalnog Nobua Uematsa je čak dospjela do glazbenih ljestvica što je također pridonijelo dodatnoj popularizaciji serijala.

U svakom slučaju, Final Fantasy VIII je opravdao svoje ime. U prvih 13 tjedana zaradio je preko 50 milijuna dolara, a svekupno se prodao u preko 10 milijuna primjeraka. Kritika ga je hvalila kao najbolji RPG devedesetih. Final Fantasy VIII je kao i sedmica, izašao kao dio PS1 classics na PSN storeu.

Final Fantasy 9

Bližio se prijelaz u novu generaciju konzola, Playstation 2 je bio najavljen i Square je već krenuo u razvoj novogeneracijskog Final Fantasyja. Ali paralelno je bio razvijan i još jedan Final Fantasy kojim je Sakaguchi htio serijal vratiti korjenima. Squaresoft nije bio siguran hoće li ovaj Final Fantasy biti dio serijala ili će postati „gaiden“ odnosno side-story koja nema veze s glavnim serijalom. Ipak, igra je bila u dubokom razvoju te je imala sve odlike jednog Final Fantasyja pa nije imalo smisla pretvarati je u posebnu igru. Square je tako došao na ideju da igračima u kratkom periodu ponude nešto staro kao što je Final Fantasy IX, nešto novo, revolucionarno poput Final Fantasyja X i nešto drugačije kao što je online RPG Final Fantasy XI.

Final Fantasy IX je izašao 2000. i očekivano, postao je instant-hit. Bio je to potpuni povratak prošlosti koji se svidio kako starim fanovima tako i novim igračima jer nikad nisu igrali takav Final Fantasy. U devetki pratimo priču lopova Zidanea i princeze Garnet koja je pobjegla od zlobne osvajački nastrojene (žene) majke kraljice Brahne. Garnet otkriva kako je Brahne zapravo pod utjecaj maga Kuje, čije vas je ime sigurno uvijek nasmijavalo, iako se čita Kuđa. Kuju (evo opet…) s druge strane uopće ne zanima osvajanje drugih država, već mu to služi kao izlika za preuzimanje kontrole nad Eidolonima koji će mu omogućiti uništenje Garlanda i zauzimanje planeta kojim Garland vlada, Terre.

Dodatno stvar zakomplicira što je Garland ujedno Kujin i Zidaneov kreator. No sve krene po zlu kada je Kuja saznao za svoju smrtnost, što ga je toliko razbjesnilo da je odlučio uništiti cjelokupnu egzistenciju jer je smatrao da nije fer da svijet postoji bez njega samog. Bila bi to nekakva osnovna radnja, naravno da postoji cjelokupni niz podradnji u ovoj priči; Zidaneova i Garnetina (Dagger) ljubav, pitanja o egzistenciji koja muče užasno slatkog crnog maga Vivija, do nesigurnosti koja muči viteza Steinera i tako dalje. Priča je bila jako emotivna i usprkos amorfnom izgledu likova igrači su se vrlo lako poistovjetili s njima, ponajviše zahvaljući jako dobrom pisanju i CGI animacijama koje su podignute na novu razinu u odnosu na Final Fantasy VIII.

Final Fantasy 9

Što se same borbe i sustava napredovanja tiče, on je također doživio povratak korijenima. Klasični level-uping je doživio povratak, a likovi su bili automatski predefinirani po pitanju jobova. Ipak igrač je imao veliku slobodu u razvijanju likova unutar tih jobova. Borba se vratila kvartetu u odnosu na tercet koji je bio u sedmici i osmici što je omogućilo veću razinu taktiziranja.

Igra se prostirala na puna četiri diska, jednako kao i osmi nastavak. Još jednom Nobuo Uematsu sklada soundtrack za igru, a kako je igra predstavljala povratak korjenima takav je bio i soundtrack. Brojne skladbe iz Nintendovskih Final Fantasyja su bile rearanžirane, a novonastale skladbe su bile namjerno napravljene u old-school štihu. Ovaj Final Fantasy je definitivno imao jedan od najboljih soundtrackova, kako prema fanovima tako i prema kritici. Uematsu je izjavio da je ovu glazbu stvarao za svoju dušu što se i može primjetiti jer je i dan danas rado slušana, a brojni još uvijek mumljaju melodije kao što je meni u glavi ostala battle tema. Naslovna pjesma Melodies of Life je također bila veliki hit, jednako kao i prethodnica Eyes on me.

U svakom slučaju Final Fantasy IX je bio prava interaktivna bajka koju brojni smatraju posljednim pravim Final Fantasyjem. Nakon ovog nastavka brojne su se promjene dogodile, Square se spojio sa svojim dugogodišnjim rivalom Enixom, kreator serijala Hironobu Sakaguchi je odlučio napustiti kompaniju što se poklopilo s neuspjehom holivudskog Final Fantasy filma koji je Squaresoft doveo u velike dugove, a razvoj budućih Final Fantasyja je praktički lelujao od jednog Squareovog tima do drugog.

O svemu tome čitat će te u sljedećem ujedno i posljednjem, da ne kažem finalnofantastičnom, specijalu.

Komentari (1)

  • numeral

    24.11.2011 - 08:13

    kada ce treci dio…..vec sam dva puta procitao prva dva djela……

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!