HCL.HR

Humor Metal Gear Solida je prava životna mudrost

Zoran Žalac 26.07.2015.   •   1 komentara


Zašto je Metal Gear Solidu potreban glupav humor? Da bi slavio život usred ubijanja i mučenja. Ako na skrivanje ispod kartonske kutije gledate kao djetinjastu bedastoću, promašili ste bit cijelog serijala.

NAPOMENA: Ova kolumna sadrži blage spoilere za one koji se dosad nisu susreli s pričom Metal Gear Solid serijala.

Jednom dijelu igrača mlađe generacije nadolazeći Metal Gear Solid 5: The Phantom Pain iz nekog razloga izgleda kao blesava igra. Auti se kližu na konjska govna, neprijatelji ostaju hipnotizirani slikama golišavih žena na kartonskim kutijama, u vojnu bazu regrutiraju se ovce, psi nose poveze oko oka, a Big Boss ima leteću „Rocketo Puuunch“ ruku. Krajnje blesavo i djetinjasto, jelda?

Službeno Kojimino objašnjenje za takve ludorije glasi da su takve stvari potrebne kako bi igrača nakratko odmaknule od ozbiljnih tema mučenja i ubijanja. Takvo što je pak nužno jer previše ozbiljnosti u igri koja traje tridesetak i više sati na igrača može imati zamarajući, gotovo demotivirajući efekt. Da nisam igrao ranije MG igre rekao bih da se ne može imati i ovce i novce – ne može igra biti ozbiljna i smiješna u isto vrijeme. Međutim, MGS 5 nije prva igra u ovom serijalu koja se koristi takvim specifičnim humorom koji je po meni ipak dio jedne veće slike u cjelini.

Naime, koliko god to glupo zvučalo, Metal Gear igre uvijek su nosile neke životne poruke i slavile život. Da, smiješno je kada to radi igra u kojoj ubijamo druge ljude. Ali MG se tu barem trudi donijeti zaokruženu priču, dok vam većina igara jednostavno gurne premisu zlih terorista koje treba spriječiti. A u sklopu tih životnih poruka lakše je tumačiti i te bedastoće MGS-a, koji vam njima poručuje da ne živite život previše ozbiljno. Mislim, pogledajte ludog Kojimu:

Ako mislite da ta podijeljenost između ozbiljnog i neozbiljnog šteti samoj igri, mislim da ste u krivu. Na toj dualnosti ugrubo se temelji i priča samog serijala. Ako je smrt ozbiljna jer se ne smijemo na sahranama, onda život treba biti neozbiljan jer imamo toliko razloga za smijanje. A smrt i život, rat i mir – upravo su to suprotstavljeni motivi sukoba između Big Bossa i njegovog klona Snakea. Big Boss je predstavljen kao tragičan lik opijen ratom u svijetu koji ga više ne treba; a njegov vlastiti sin je lik koji voli život iako mu je potreba za ubijanjem usađena u genima.

Prvo slavljenje života u MGS-u događa se u trenutku kad Snake upozna Meryl. Prije nje, on je povučen čovjek koji se skriva na Aljasci jer mu „drugi ljudi kompliciraju život“. Poslije nje, međutim, shvaća kako bit života nije u preživljavanju, da bit nije živjeti samo za sebe. Na to ga upućuje Naomi govoreći mu kako si ne smije dopustiti da bude vezan sudbinom, da ga kontroliraju geni Big Bossa. Snake nakon toga doživljava transformaciju – više ga ne treba moliti da pomaže svijetu nego zajedno s Otaconom osniva organizaciju koja se bori protiv prijetnje nuklearnog oružja.

Drugo slavljenje života donosi MGS 2, i to u liku Raidena koji živi „tuđi život“ te dobar dio igre provodi u ulozi samog Snakea, ali se na kraju oslobađa od toga i dobiva priliku sam ispisati stranice svog novog života. Raiden je pritom rastrgan između svoje problematične prošlosti i neizvjesne budućnosti, no Snake mu uskače kao mentor s porukom kako ne može promijeniti ono što je bilo, ali zato može odabrati što želi od budućnosti.

Treće slavlje života je sam završetak serijala, u kojemu se Snake priprema na samoubojstvo kako bi se iskupio za svoje grijehe, kako mu je to rekla Naomi. Do suicida ipak ne dolazi jer se, kao završni dio slagalice, pojavljuje Big Boss i govori Snakeu kako je vrijeme da se ostavi oružja i počne živjeti, da ne troši preostalo vrijeme na borbu. Big Boss mu govori da ne ponavlja grešku koju je on učinio jer je krivo shvatio viziju svoje pokojne mentorice – svijet ne treba mijenjati silom nego treba poštivati volju drugih i pritom vjerovati u sebe.

Kad sam se prvi put susreo sa MGS-om imao sam 12 godina i neke od Kojiminih poruka imale su iznimno snažan utjecaj na mene. U to pubertetsko doba kada je pitanje o smislu života neizbježno kod mlade osobe, MGS mi je izašao u susret jednostavnom mudrošću: umjesto da trošiš vrijeme na traganje za tim smislom – samo živi.

Tko god da je MGS vidio kao igru s ubijanjem i djetinjaste bedastoće s likom koji se skriva u kartonskoj kutiji zato je po meni promašio bit. Istina da sam zaključke o smislu života i svim drugim glupostima mogao izvući iz nekakvog književnog djela ili iz literature o filozofiji. Ali MGS mi je to ponudio na razumljiv i zabavan način. Treba li tražiti išta više od toga? Učinio je to savršenim balansom između poučnog i neozbiljnog, pokazujući kako je život ozbiljan ali da ta ozbiljnost nije sve što u životu trebamo. Ponekad je dobro nasmijati se i na gluposti gospodina Kojime.

Komentari (1)

  • esse

    23.01.2016 - 02:02

    fenomenalna igra.. e kad bi se odradio neki animirani film ali da prati pricu iz igre.. uf 🙂

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?