Apple je jednom davno imao konzolu – i s razlogom je se ne sjećamo

---

U našem serijalu balada o neostvarenim, propalim i neuspješnim konzolama red je došao na jednog člana pete generacije konzola koji je često zaboravljen, baš kako bi tvrtka Apple i htjela da ga se više nitko ne sjeća. Mnogi danas tvrde kako je samo pitanje vremena kada će Apple na tržište izbaciti svoju iKonzolu, premda su to u suštini već i napravili s Apple TV-om. No, nije slučajnost da se Apple ne žuri ući na tržište igraćih konzola kad su se na njemu već pošteno osramotili.

Rane su devedesete i Apple bez Stevea Jobsa nije u bajnoj situaciji. Njihova Macintosh platforma s mizerno malim udjelom od 7% na tržištu osobnih računala gubi bitku protiv Windowsa. Čelništvo Applea uvjereno je da je rješenje u širenju Macintosha na ostala tržišta te lansiraju program kloniranja Macova kroz licenciranje Mac OS 7 sustava. Ideja je dopustiti ostalim tvrtkama da proizvode uređaje s Mac OS-om, a cilj im je doći do ljudi koji se ne koriste osobnim računalima. Kao koncept toga dizajniran je Pippin Power Player –uređaj koji bi se, za razliku od računala, smjestio u dnevni boravak, ispod TV-a.

Za Appleovu ideju prvi je zagrizao Bandai, japanski proizvođač igračaka koji je u svom vlasništvu imao popularne franšize kao što su Dragon Ball, Power Rangers, Sailor Moon i druge. Bandai je time vidio priliku za ulazak na rastuće tržište igraćih konzola u koje su ostale japanske tvrtke poput Nintenda, Sege i Sonyja polagale velike nade.

Apple i Bandai postigli su dogovor iz kojega je u konačnici proizašao Apple Bandai Pippin, stiliziran kao „PiPP!N“. Sam naziv došao je od američke sorte jabuka zvane Newtown Pippin. Uređaj je bio zamišljen kao multimedijalna platforma, namijenjen ne samo za videoigre nego i za edukacijske te informativne proizvode. Ipak, uređaj je dolazio s igraćim kontrolerom te je kao takav primarno bio definiran kao igraća konzola.

Pippin je premijerno predstavljen svijetu krajem 1994. godine na Tokyo Trade Show sajmu. U to vrijeme, konzola je imala zavidne hardverske specifikacije. Temeljena na PowerPC arhitekturi, imala je RISC mikroprocesor od 66 megaherca, kombiniranu sistemsku i video memoriju od 8 MB (proširivu do 14 MB), flash SRAM memoriju od 128 kilobajta za spremanje postavki i pozicija u igrama. Bila je u stanju prikazati 8-16 bitne boje u VGA rezoluciji, te je podržavala različite periferije poput miša i tipkovnice.

Posebno je impresivno bilo što je konzola dolazila s CD-ROM čitačem brzine 4X, ali i modemom koji je omogućavao spajanje na Internet. Zanimljivo, Pippin je bio prva konzola u povijesti koja je u startu došla s opcijom pristupanja internetu, iako ju se nije moglo koristiti za online multiplayer.

Osnovna jedinica za upravljanje konzolom bio je kontroler zvan Apple Jack. Dolazio je uz kabel, no moglo ga se koristiti i bežično pomoću infracrvene tehnologije, što je također bilo novo za te dane. Kontroler je bio oblika bumeranga, a na sredini je imao trackball koji se koristio u menijima jer su sve igre za Pippin konzolu bile izravni portovi igara za tadašnja Appleova Mac računala. Operativni sustav konzole bio je Mac OS 7, a zanimljivo je da on nije bio instaliran na samoj konzoli već se nalazio na CD-u koji je dolazio u paketu s njom.

Pippin je bio specifičan po nekoliko stvari. Prvo, nije zaključavao igre po regijama, što je tada bila velika stvar jer igre nisu izlazile u isto vrijeme na različitim tržištima, a nije ih se ni moglo igrati ako nisu bili s istog tržišta na kojemu je konzola kupljena. Drugo, omogućavao je mijenjanje postavki grafičkog prikaza, što je do tada bilo rezervirano samo za igre na PC-u. I treće, Apple je bio zagovornik povratne kompatibilnosti te je za razliku od Nintenda i Sege obećavao da će sve igre za njihovog Pippina raditi i na njegovom mogućem nasljedniku, odnosno novoj verziji Mac OS-a.

Apple i Bandai dogovorili su proizvodnju dvaju modela Pippina. Pippin atmark model bio je bijele boje i namijenjen japanskom tržištu, dok je Pippin @World bio crne boje i namijenjen američkom tržištu. Bandai je prethodno lansiranju konzole na japanskom tržištu potrošio skoro 100 milijuna dolara za njezinu promociju, dok je Apple s druge strane bio netipično suzdržan pa Pippin na američkom tržištu uopće nije imao pripremljenu marketinšku kampanju.

Konzola je u Japanu lansirana krajem ožujka 1995. godine po cijeni od oko 620 dolara, a uz nju su došle i četiri igre – jedine koje su tada bile dostupne. Rezultati prodaje nisu obećavali, no Apple se nadao da će lansiranje uređaja u SAD-u proći bolje. Ondje je Pippin krenuo u prodaju 01. 09. 1995., tjedan dana prije Sonyjevog PlayStationa, po cijeni od 599 američkih dolara. Apple se nadao da će prodati barem 300 tisuća primjeraka po izlasku, no Pippin je kupilo tek oko 42 tisuće ljudi, kombinirano u SAD-u i Japanu.

Tajming očito nije bio dobar, a presudila je i cijena. Dok su se PlayStation i Nintendo 64 prodavali po 300 i 200 dolara, bez neke posebne multimedijalne funkcionalnosti, Pippin je ljudima jednostavno bio preskup za ono što je nudio. Većina igara također je bila edukacijske naravi te je svega nekoliko naslova nudilo zabavu kojoj je prepreku predstavljala loša izvedba u 10-15 sličica po sekundi. Za platformu je ukupno bilo dostupno samo 25 igara.

Godine 1996. Pippin se uspio pojaviti i na europskom tržištu zahvaljujući norveškoj tvrtki Katz Media koja je u ožujku distribuirala Pippin model kodnog imena KMP 2000. Konzola se kratko prodavala u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji po cijenama koje su bile u rangu s visokom američkom.

Kako je Pippin konzola nastala u eri kada Steve Jobs nije bio u Appleu, njegovim povratkom 1996. došlo je i do ukidanja iste. Jobs je 1997. ukinuo inicijativu Mac klonova, a time i svu proizvodnju Pippin konzola. Od tada su primjerci Pippina jako rijetki, a danas se po oglasnicima prodaju skuplje nego prije 20 godina.

Zanimljivo je kako danas gotovo da i ne možemo zamisliti konzolu bez onoga što je Pippin nekad davno imao prije ostalih. Sonyju i Nintendu trebalo je neko vrijeme da nam na svojim konzolama ponude pristup internetu, a Microsoft se tek pet godina kasnije odvažio na ideju kakvu je Apple imao, uz razliku što nije bježao od promoviranja svog Xboxa kao uređaja za igranje.

U svakom slučaju, Apple je naučio lekciju iz ovog fijaska te danas više nema potrebu vladati dnevnim boravkom jer su svojim prijenosnim i nosivim uređajima zavladali svim drugim segmentima naših života.