Intervju: Zoran Žmirić aka Gand

Otac Gamera i Kralj kolumni koji je prije nekoliko dana izdao knjigu pod naslovom "Vrijeme koje je pojeo Pac-Man" - Zoran Žmirić aka Gand, uz sav posao koji ga u zadnje vrijeme zaokuplja uspio je odvojiti nekoliko minuta te odgovoriti na naša pitanja.

W: Počet ću sa vašom novom knjigom, "Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man". Kako ste došli na ideju da izdate zbirku svojih kolumni koje su većinom izašle u Hackeru ili na Gameru. Znači li to da imate povjerenja u Gamere koji su sve već pročitali bezbroj puta i sad ih hoće imati sve na jednom mjestu ili knjiga cilja na onu mlađu publiku kojima su vaše kolumne čista nepoznanica.

Ideja u biti, uopće nije bila moja. Ideja je potekla spontano od nekolicine ljudi koji uredno prate moje tekstove. Meni se to u početku činilo bezveznim, jer kao što i sam kažeš, čemu ljudima nuditi nešto s čim su već upoznati. No ispostavilo se da je ljudima jako bitno sve to imati ukoričeno na jednom mjestu, pogotovo što je knjiga ipak neki konkretniji medij od novina, malo svevremeniji rekao bih, pa će ta knjiga vjerujem biti zanimljiva i generaciji koja dolazi, ako ništa, da se dobro nasmije s čime sam ja nekad davno lupao glavu. LOL!

W: Iako je knjiga na tržištu prilično kratko, kako ste zasad zadovoljni njenim financijskim uspjehom te reakcijama gamera?

Knjiga zapravo uopće nije na tržištu. Knjiga će biti dostupna tek na jesen kad je izdavač bude nakon godišnjih odmora plasirao u knjižare. Ja sam kao autor dobio jedan manji broj knjiga, te sam iste odlučio ponuditi jeftinije, i to isključivo ljudima s Gamera kao nekakvu povlasticu što su svo ovo vrijeme bili uz Gamer. Interes je izvrstan, reakcije također. Pogotovo me veseli što su pozitivne reakcije stigle od ljudi koji uopće nisu gameri. Čak je neka ekipa godišta mojih staraca pročitala knjigu, i mada im neki osnovni termini nisu bili baš pretjerano bistri, koncept im je razumljiv i blizak.

W: Kako ste došli na ideju da osnujete Gamer jer svi znamo da u vrijeme njegovog osnivanja gaming scene u Hrvatskoj gotovo da nije ni bilo? Je li vam bilo teško u početku tragati za kvalitetnim recenzentima i sponzorima?

Hm, bilo bi nezahvalno reći da prije Gamera nije bilo scene, i sebi pripisati neke zasluge koje nas ne idu. Prije Gamera postojala je scena, postojala je HINLA, ljudi su se s više ili manje uspjeha grupirali i prije nas. Gamer je stupivši na scenu uspio postati jezgra budućeg razvoja jer do tada jednostavno nije postojalo ništa što bi online publiku na dulje vrijeme držalo na jednom mjestu. Mi smo krenuli bez pretenzija da formiramo bilo što drugo osim online magazina, no ljudi su nam se sami priključivali i tako stvorili okosnicu kasnijih multiplayer scena. Velik dio zasluga leži i u tome što smo davali free hosting gamerima da okupe interesnu skpinu na jednom mjestu. Tako su se oko Gamera počeli skupljati klanovi, i samostalni multiplayer igrači koji su pokretali i održavali centre. Ljudima je to značlo puno, jer se u to doba svaki megabajt hostinga krvavo naplaćivao, i nitko u državi nije imao sluha za gamere koji nisu imali od kuda platiti takve stvari.

� to se recenzenata tiče, Gamer je pokrenulo četvoro ljudi, Ikar, Empty, Oberon, i ja. Krenuli smo iz prkosa jer smo vidjeli da je ponuda materijala na hrvatskom jeziku bila katastrofalna. Recenzije igara pisali su nepismeni ljudi, i gamerski analfabeti, recenzije hardvera ovisile su o tome koliko je taj zastupnik imao reklamnog prostora u časopisu, a počesto su se materijali prepisivali i prevodili s Interneta. Sve u svemu, nama kao likovima koji su davali novce za časopise u kojima su radili ljudi manje sposobni od nas, sve je to diglo živac pa je došlo do odluke da sami pokrenemo online magazin. U kratkom smo roku pobrali sve lovorike jer smo imali kompetentnije recenzente, grafički smo imali totalno super sređen i funkcionalan sajt, i uz sve to, bili smo besplatni J Svima je draže bilo pročitati recenziju nove pucačine iz pera jednoga od nas koji je već u to doba bio hardcore shooterski orijentiran player koji je rulao po Europskim ligama sa svojim klanom, nego li od nekoga tko je u istom broju časopisa mrljavio po pet igara iz pet različitih žanrova. Dakle nas smo četvorica povukli i napravili sav posao. Još je par frendova pomagalo oko sitnica, ali to je bio tim koji je stvorio sajt. Mi smo se znali od ranije, znali smo tko od nas ima kakav skill i to smo uklopili u sadržaj. Tako da mi nikad nismo imali problema s recenzijama ili bilo kojim drugim sadržajem na sajtu. Sve što je rađeno, radili smo sami. S vremenom je dio ljudi odpao iz igre, u kombinaciju je ušao GrDi, koji danas sam nosi pola Gamera. Sponzorstvo, tu vjerovatno misliš na VIPOnline? Pa nismo s tim imali problema jer su oni bili ti koji su nas zvali i pitali za suradnju, a ne mi njih.

W: Sjećate li se ugroženim danas, u vrijeme kada na scenu stupaju nove gaming stranice, mislite li da su one ustvari kopija Gamera. Po mom mišljenju mnogi moraju još puno napredovati da bi dostigli popularnost jednog Gamera.

Biti ugrožen u poslu... to je termin iza kojeg se kriju ljudi koji ne vjeruju u sebe i svoj rad. Novi game sajtovi su uvijek dobro došli. Gamer je pred par godina čak dao free hosting za dva sajta koji su po profilu bili gamerski online magazini, dakle bili su ono što bi netko naprečac zaključio... naša konkurencija. J To ti dovoljno govori da mi na mlađe kolege ne gledamo kao na konkurenciju, već dapače, ako ljudi traže pomoć, i ako je mi možemo dati, tu nikad nije bilo problema. Ono što ja vidim kad je o novim i mlađim game sajtovima riječ, jest da ga većinom formiraju ljudi koji to rade iz ljubavi, no čim ta ljubav pređe u obavezu, dolazi do pucanja. Ne možeš nešto raditi sporadično i povremeno, nakon što si ljude naučio na kontinuitet i kvalitetu. Mislim da svako može imati svoju publiku, bez obzira na nivo znanja kojim obavlja svoj posao, no ako se to ne održava, veneš.

W: Pošto znam da ste u dobrim odnosima sa našim Adminom X-Plosivom možemo li u budućnosti očekivati neku suradnju Cro-Gaminga i Gamera ili pak vas jer znamo da ste već sa CG-om suradivali, tj. CG je pristao reklamirati vašu knjigu.

Da, na CG-u se vrti banner koji reklamira moju knjigu, i zahvaljujem ekipi na tome ^^, mada ja to ne bih nazvao suradnjom između CG-a i Gamera. To je moja osobna stvar i nema veze s Gamerom. Dakle to je više CG-ova usluga meni. � to se suradnje tiče, kako rekoh u prošlom pitanju...

W: Bez cenzure, recite sve što mislite o CG, njegovim članovima, njegovim mogućnostima, njegovim nedostatcima, te na posljetku o njegovoj kvaliteti.

CG je sajt u razvoju. Krenuli ste agresivno, što me podjeća na Gamer i naše početke. Držite taj tempo i GL.

W: Svi znamo da većina ljudi posjećuje Gamer ili kupuje Hacker baš radi vaših kolumna. U ćemu nalazite nadahnuće za ovakve dobre kolumne?

Nadahnuće nalazim u ljudskoj gluposti. J Neiscrpna je. Gdje god se okreneš okružen si glupim ljudima. Glupani koji šute nisu problem, zato jer šute... Takvi su čak i zanimljivi. Čak je i Matoš rekao da je čovjek najzanimljiviji kad šuti! ^^ Ali oni koji su infiltrirani u politiku, školstvo (moja omiljena kategorija glupana!), crkvu, vojsku i sve one institucije koje se postavljaju iznad pojedinca i koje ti kroje život, to je moja ekipa. ^^ Ne podnosim ih totalno jer su svjesni svoje inferiornosti i žele od pojedinca napraviti većeg glupana nego li su oni sami, jer to je jedini način da se izdignu. Takve lako prepoznaješ. Samo obrati pažnju u kafiću, na cesti, na forumu. To su oni najglasniji koji recikliraju tuđe stavove i vrište iz petnih žila mišljenje koje im je netko drugi kreirao. J

W: Je li vam nakon tolikog vremena pisanja teško pronaći neku novu temu.

Tema kao tema nije problem. No, kao i u svemu, nisi uvijek rapsoložen za neke stvari, makar te one totalno relaksirale ili dizale kao što je kod mene slučaj kad je o pisanju riječ. Nekad ti se ne da izaći s društvom na cugu koliko si u lošem moodu, a kamo li nešto napisati s čime bi prvenstveno ti kao autor treba biti zadovoljan. Nekad se samo zna desiti da nisam siguran hoće li ljudi uhvatiti point onoga što sam zamislio, no ja i ovako ne pišem da bih nekoga zabavljao ili da bi netko rekao kako je Gand fora, već zato mi je gušt. Dobra je stvar u svemu što ljudi uglavnom vole to što napišem, i što mi neki ljudi plaćaju da bi to neki drugi ljudi čitali. To je po mene sretna okolnost. J

W: U svojim kolumnama najčešće kritizirate nezanimanje i nerazumjevanje ljudi o gamingu, nama gamerima i računalima općenito.

Meni je gameing samo medij kroz koji pričam o anomalijama društva. Sve ima dvije strane medalje. Nerazumjevanje ljudi za gameing je normalna pojava kako u svijetu tako i u nas, i nema u tome ništa loše. Očekivati da ljudi shvaćaju stvari koje ne razumiju prilično je nerealno, a gameing u tome nije izuzetak. Niti ja ne kužim mnoge stvari oko sebe pa je opet sve na svome mjestu. J Primjerice ne kužim lovce. Njima je vjerujem totalno fascinantna činjenica da negdje postoji osoba poput mene, koja ne razumije njihov poriv da šetaju šumom sa željom da ustrijele neku životinju. Vjerujem da i oni imaju svoje debate u kojima su osobe poput mene okarakterizirane kao glupe, primitivne ili pak umišljene jer ne kužim njihovu briju.

W: Kada mislite da će se Hrvatska konačno “informatizirati”.

U ovoj državi, kao i u skoro pa svakoj državi u tranziciji, ljude zanima samo i jedino novac. Kako ove što nas vode, tako na žalost i one koji su vođeni. Ne ulaže se novac u znanje, u školstvo u kulturu, u sve ono što čovjeka čini bogatim duhom i znanjem. Ulaže se samo u ono što donosi sirovi profit, i to naravno, samo onima koji ulažu, ne onima koji na tome i (g)rade. Evo ti za primjer nove autoceste ZG-ST. Čujem neki dan na TV-u da nisu otvorili drugu cijev u tunelu Sv.Rok jer im se, kako kažu mudraci, ne isplati. Nema toliko prometa da bi im to bilo profitabilno, a kolona na toj dionici dugačka je 20 kilometara u konstanti. Mislim, kad će biti veći promet na toj dionici nego sad kad su ljudi navalili na more? Kad oni to misle otvoriti ako ne sad? No eto, nema milijun posto prekoračenja predviđene zarade, i cijev će u tunelu ostati slijepo crijevo prometnice. Dakle, Hrvatska će se informatizirati onog časa kad vodeća kasta skuži da u tome leže debeli novci. Ne prije. Do tada će saborski zastupnici lupkati olovkom po touch screenu, a škole za gluhu djecu će moliti donatore preko TV reklama, da im kupe jedno računalo. Apelirat će na moju savjest da nazovem Telekom i doniram kunu, a od te kune će Telekom besćutno sebi uzeti polovinu toga iznosa, i još se svijetu predstaviti kao dobrotvori koji su ustupili svoju liniju u humanitarne svrhe. GG Hrvatska.

W: Ovo vjerujem da će zanimati mnoge pa moram pitati. Kako se može postati recenzent na Gameru? Dobivate li time ikakve pogodnosti?

Postati recenzent je na Gameru skoro da je jednostavno kao što je recimo postati astronaut. Za postati astronaut moraš samo završiti obuku za astronauta. Za postati recenent na Gameru trebaš se javiti uredniku recenzija GrDome, koji će ti dati neku recenziju u zadaću, pa ako si dovoljno čitak, i objektivan, imaš posao. Jasno, ovo je priča ukoliko netko želi stalni angažman na Gameru. Ljude koji ne mogu držati tempo pisanja u kontinuitetu niti ne razmatramo. No to ne znači da nećemo objaviti neku recenziju ukoliko je ona po našem mišljenju OK, pa makar to bilo samo taj jedan jedini put.

W: Sada da se malo okrenemo od Gamera i CG te da nam kažete nešto o sebi i vašim mišljenjima. Svi znaju da često igrate online igre koje su živa zaraza Koliko to utjeće na vaš život. Imate li manje slobodnog vremena ili online igranje smatrate kao trošenje istog.

Da, igranje je i smišljeno da nam troši vrijeme no meni osobno to ne predstavlja problem, jer ja igram tek onda kad zaista imam slobodnog vremena, dakle nakon što sam obavio sav posao, i odradio sve što sam imao na listi prioriteta. Samo totalni brijač na igre troši vrijeme kojeg nema. Dakle nakon što se vratim s posla, nakon što se posvetim obitelji, u onom momentu kad imam vrijeme za sebe, posvetim se igrama. U biti nema razlike između mog trošenja vremena, i trošenja vremena bilo kojeg drugog čovjeka. Samo je stvar kroz što kanaliziraš svoje slobodno vrijeme. Netko u slobodno vrijeme ide na boće ili karte, netko na šah s društvom, netko vozi biciklu, netko spava, netko slika, netko se opija, netko svira... ja igram igre.

W: Jesu li vaši dijalozi s Copetom u kolumnama istiniti ili ih izmišljate da bi kolumne bile zanimljivije.

Ako ti to odgovorim, narušit ću dobar dio mistike koji se veže uz Copeta, a on to svakako ne bi želio. Sorry.

W: Iako je možda bolje odigrati originalnu verziju svake igre (a ne piratsku) mnogi nemaju novaca i ne mogu kupiti original baš svake igre koju žele.

Ako netko kupovinu igre koju želi odigrati s guštom, smatra nepotrebnim troškom (lova za bacati?) onda taj „netko“ nije gamer i ne mogu ozbiljno razmišljati o tako postavljenim stvarima. Takva će osoba imati jednak stav bez obzira jel kupio originalnu ili piratsku igru. Pa nisam jednom čuo od ljudi kako pričaju da je neka igra „smeće“ i da je „bez veze bacio 15 kuna“. To je totalno iskrivljen sustav vrijednosti. Imamo hardver vrijedan par tisuća kuna, a ne možemo izdvojit novce za originalnu igru? Meni tu nešto ne štima.

W: Ipak sve je više dobrih igara, ne možemo si dopustiti da jednu ne zaigramo.

Naravno da si možemo dopustiti. Pa tko je odigrao sve igre dok smo igrali Nintendo gdje nije bilo medija za kopiranje i gdje je jedna igra koštala više nego danas? No tada si jako dobro znao što ćeš kupiti, raspitao si se prethodno, pročitao recenzije, i konačno odigrao igru od prvog do posljedjeg nivoa jer nisi imao novaca da si sutra kupiš novu igru samo zato jer si u ovoj koju igraš zapeo. Danas ljudi kupe 10 igara kod pirata, odigraju tri nivoa i bace igru ako ne mogu u dvije minute prijeći na sljedeći nivo. Tad je igra „smeće, loša, shit“, u name it. To možemo zahvaliti piratluku koji je dobre i kvalitetne igre doveo na donju granicu izdržljivosti dobrog ukusa kad je o poimanju igara riječ. Pazi, ja sam igrao Wolfenstein skoro pa dvije godine, i naravno, imao sam originalnu igru koju sam platio 200 kuna i bez koje ne bih mogao niti igrati na serverima klan fajtove. Među nama je bilo ekipe koja je imala piratsku igru i koja je kukala kako nema novaca za original. Kao, lako nama starijima, mi radimo i od plaće si možemo kupiti igru. Pazi, govorim o 200 kn. Ti su ljudi igrali mjesecima po kreknutim serverima, i mjesecima su kukali kako nemaju novce za originale. Pa da su svaki dan stavili 2 kune sa strane, već su mogli kupiti RTCW. Ali da su kupili RTCW, kako bi onda kupili drugih 10 piratskih igrara? I drugih 10 sljedeći tjedan? I drugih 10 sljedeći mjesec? To je mentalitet koji će sve svoje gušte podrediti sebi, ali pod cijenu da nema cijene.

W: � to osobno mislite o piratstvu? Mislite li da uništava gaming ili pak da ga promiče.

Ma ekspanzija piratstva je odgovor na hiper produkciju igrara u kojoj se štanca apsolutno sve i svašta. Ja dobijem napad ludila kad mi mejlom stigne PR iz neke izdavačke kuće koja prezentira svoj budući „revolucionarni“ shooter, i gdje se priča o grafičkom engineu i suludom broju „nečega“ što će se prikazivati na monitoru. Niti riječi o igrivosti, niti riječi o onome što igru čini igrom. Čitam PR i imam osjećaj da mi netko prezentira novi plazma TV. Totalni bullshit koji im se sad obija o glavu. Konačno, ako se htjelo ići na zaštitu igara od pirata, mogao je trust mozgova smisliti medij i ROM koji se ne može piratizirati. Tko je ikad piratizirao Nintendov cartridge? o_O Piratluk u svijetu samo je ogledalo stanja u game industriji, a kvalitetu će ljudi uvijek prepoznati i platiti za nju. Pronađi igru za sebe, plati i igraj je. WoW je čisti primjer tome.

W: Iako nisam upoznat sa vašim privatnim životom, volio bih znati ako budete imali (ili ih već imate) djecu hoćete li im dopustiti da provode sate na kompu, te da postanu gameri kao i tata ?

Tu moram napraviti jednu bitnu razliku. Jedno je biti gamer, a sasvim nešto drugo provoditi sate na kompu. Ja sam otac, imam dvoje djece, kći Hannu i sina Mateja. Matej je primjerice gamer u pravom smislu te riječi. Skupa smo igrali RTCW, Enemy Territory, i sad skupa peremo Diablo2 po Battlenetu. Ljudi s kojima igram znaju Mateja, i cijene ga kao igrača. Skupa smo brijali po LAN partijima, čak smo zajedno bili na dva ET turnira (Kostrena i Sesvete) gdje se on za razliku od mene vratio kući s osvojenim medaljama. Dakle, Matej owna oca trenutno po tom pitanju ^^. No Matej je daleko od toga da sate provodi na računalu. Ja mu to kao roditelj ne bih nikad niti dozvolio, i da je Matej kojim slučajem nekakav lik s kojim se moram natezati, tu bih bio rigorozan. No srećom Mateju nije potrebno postavljati plan rada pred njega, tako da kad ga ja vidim na PC-ju, ja točno znam da je on do tada odradio sve škoslke obaveze, vratio se s treninga (inače brani za NK Rijeka) i pročitao barem jedno poglavlje neke knjige. Ja sam tu samo utoliko da mu spomenem koliko je sati, ako mu se desi da zabrije. Dakle igranje na računalu DA, bez beda... dapače. Ali ostaviti dijete da sjedi za računalom par sati u komadu? Pa ja bih takve ljude tjerao na robiju. To je dehumanizija obitelji koja djecu pretvara u kretene i tu su naravno krivi roditelji. Nema tog sadržaja zbog kojeg bi netko trebao djetetu u razvoju blagosloviti višesatno sjedenje pred računalom. Igre su tu na posljednjem mjestu.

Pisao sam pred par godina u jednoj kolumni u „Hackeru“ o tome, pa mi se javila jedna nabrijana mama koja je tu kolumnu nekim čudom pročitala. Ispljuvala me žena napisavši da od kud meni pravo okrivljivati roditelje u takvim situacijama. Mislim, nemam pojma koga bih trebao okriviti ako njezin sedmogodišnji sin, po njezinom priznanju, sjedi 6 sati pred računalom. Mali je valjda taj koji bi trebao sa svojih 7 godina imati svijest koju nema njegova mater sa 30, te sam ustati od računala i reći „OK, dosta za danas“. Ta je prepiska trajala čitav tjedan, razmjenili smo petnaestak mejlova. Čak sam svu tu storiju htio staviti kao predgovor knjizi no na koncu sam odustao jer mi je te žene u biti žao. Mejlovi su prestali kad sam joj nekoliko puta uzastopno rekao da je jedini krivac za to stanje ona, a ona pak na to nije imala nikakav protuargument. Pitao sam je da mi detaljno opiše što ona radi tih 6 sati dnevno dok joj mali pegla po igrama. Pitao sam je da li je ikad imala potrebu doći do svog dijeteta te ga uzeti za ruku i osmisliti mu sadržaj, ponuditi mu alternativu sjedenju pred računalom. Naravno da nije. Sve što mi je rekla o tome bilo je: „Ali on tako jako voli igrati igrice“. Fenomenalno! Nadam se da se za 15 godina neće tako postaviti kad joj sin dođe kući nafiksan. „On se drogira, ali on tako voli iglu.“ Svašta.

W: I evo jedno regularno pitanje za kraj. Najbolja igra ikad, to iz vaših kolumna nikako nisam mogao doznati, no mislim da je jedna od ovih: W: ET, Diablo 2, ili Pandora’s Box. Obrazložite.

Hm, nemoguće je čovjeku zaljubljenome u nešto izdvojiti favorita. Najviše što bih mogao jest složiti kakvu top ljestvicu najdražih, no i ona bi varirala s obzirom na raspoloženje. J kad već spominješ ove tri igre.... Ako gledam seting, tu mi je najdraži RTCW, ako gledam multiplayer shotere ona ET, ako gledam chill, Pandora, ako gledam faktor zabave, Diablo... svi oni imaju svoje mjesto kod mene.

W: Puno hvala na potrošenom vremenu nadam se da nisam bio previše dosadan. I puno sreće s knjigom, želi ti ekipa Cro-Gaminga. Još jednom zahvaljujem.

Hvala tebi, pozdrav ekipi s GC-a, kako voditeljima tako i posjetiteljima.

GG