Virtualni život...

Ne znam za vas, al po meni je to notorna glupost. Otkako su Simsi izašli, dotično je sve popularnije. Ovaj put je problem što se sve to preselilo na internet i interakciju s drugim ljudima te postaje sve masovnije. Govorim, dakako, o MMO igrama (wow, wow, wow) i o „Second Life“-u. Ako se mene pita, nema ničeg lošeg u tome da se netko malo sa ekipom i opusti «onlajn», no ako je to 6 sati svaki dan i praktički, tj. doslovno, drugi život, onda se pretjeruje.

Dobro, priznajem ideju. Svaka ideja za zaradu novca na idiotima je jako dobra stvar ( SaveToby, Malware removeri i sl.) i želio bih biti jedan od onih koji su sposobni doći na te kojekakve lude ideje. Priznajem, privukao me toliko spominjani World of Warcraft koji je bio na glasu kao ubojica osobnog života i sličnog. Svi su govorili: „Jao, okani se toga ako ti je život mio“ i sl., no kako je meni moj život ionako pušiona, nisam ih slušao ni djelić sekunde. Igrao sam nešto više od mjesec dana, tada mi je istekao „besplatan mjesec“ i rekao sam zbogom igri. Jednostavno mi je dosadilo. Stvarno nemam volje odvajati 6+ sati svaki dan kako bih sa svojim drugovima iz guilda skupljao „cool“ iteme. Baš je fora kad 40 ljudi ide u jednu instancu koja traje nekoliko sati radi jednog itema koji svi žele, a dotični ima, gle čuda, 0.001% drop rate u cijeloj instanci. I tako onda svaki dan da bih jednom u tjednu dobio možda jedan epic. Super.

Znam podosta liječenih ovisnika o WoW-u. Jedan od njih je igrao nekoliko sati na dan i nije stigao više, već je ionako dosta zapostavljao život i još su mu u guildu kenjali da ne igra dovoljno, da treba još više igrati. Na njegovom mjestu bih poslao kvragu guild i njegove članove koji su sami krivi što, za razliku od mog frenda, nemaju život. Na kraju je i prodao igru za lijepu sumu novaca i riješio se muke i dušebrižja kolega o njegovom dnevnom boravku na serveru. Svaka mu čast na tome.

Osobno ne kužim čemu ta igra izaziva toliku ovisnost. Jedan frend mi svaki dan govori hvalospjeve kako je to daleko najbolja igra ikad i da se takvo što nikad neće ponoviti. Drugi kaže da je nervozan i ima tremu pred svoj prvi „veliki“ raid i sl. Ma ne... Mora da sam ja taj koji tu nije normalan jer mi je naporno odvajati 6 sati svaki dan za IGRU. Još mi je najjače dok netko govori za sebe da je ovisan o tome, kako se ne može odvojit od kompa, kak samo misli na to i te stvari. Najbolje je što sve to govori s ponosom u glasu... Ma jadno.

Za vrijeme mog igranja WoW-a, nisam se nikad prestao pitati zašto svi, od prvog level-a do zadnjeg, traže za doslovno svaki quest informacije na kojekakvim prohodima na internetu. Opet sam ja taj koji nisam normalan jer sam radije pitao druge igrače i sam sam pokušavao koji sat dokučiti koješta. Još jedna stvar koja mi je debilna je ta da svatko točno zna koji item želi jer ga je vidio na prohodu pa provodi svo vrijeme na jednom mjestu da bi mu se konačno posrećilo i da mu napokon dođe taj item s 0.01% drop rate-om. Također, svi znaju cijelu instancu i taktiku u istoj napamet tjedan dana prije nego li uopće kroče u istu... Jednostavno ne kužim koji je gušt unaprijed sve znati i isplanirati. Kao da igram avanture s prohodom i one najteže prijeđem u dva sata... Meni je to isto kao da koristim cheatove i jednako tako mi pokvari cijelu igru i ubija zabavu što je ista stvar kad dođe gomila igrača gdje svaki ima 30 addona, modova i skripti pa uništi nekog kežualnog igrača za sekundu. Još mi se jedan hvalio kak je zbog skripte uštedio na vremenu dok napada... Divno, živjeli njegovi refleksi.

Još jedna igra koja je počela uzimati maha i milijune korisnika je „Second Life“. Igra ima dobrih milijun i po' igrača, tj. „stanovnika“. Tamo možete, navodno, sve kao i u pravom životu. Čak imate i neko radno mjesto, prostor za živjeti, možete letjeti, štagod. Frend i ja smo krenuli iz zajebancije napraviti nekog emo lika u toj igri i vidjet liči li igra na što i, začudo, dobro sam se nasmijao te deinstalirao igru nakon desetak minuta torture. Nimalo me ne iznenađuje što su se autori igre obogatili i što brojka korisnika samo raste. Svi žele imati alternativnog sebe i obogatiti se, nekima to i uspije, ali ne shvaćaju da ta igra nije stvorena da se igrači obogate, već tvrtka. Ne znam kuda ovaj svijet ide. Igre postaju obaveza. Fućkaš igru ako ti je obaveza. Igre bi trebale biti ono što sama riječ govori – IGRE, a ne neke obaveze poput kućanskih poslova. Vraćam se ja natrag single player igrama ili onim multi player igrama tipa PES... U SP igrama možda nema komunikacije s drugim igračima, no single player igru je daleko teže napraviti kako spada nego neki MMO kojem treba samo setting, reklama i dobar engine, a ne treba mu neka priča, pametni dijalozi, raznorazni NPC-i i koješta što jedan dobar i zanimljiv SP naslov MORA činiti. Eto, PC industrija ide u smjeru u kojem se više zarađuje. Ne znam ni zašto sam ovo krenuo pisati... South Park je već sve rekao.