Čišćenje Prašine

Casual gaming je oduvijek postojao. Uvijek je postojala nekolicina igara koje su bile za razbibrigu, počevši od Sonyjeva Eyetoya, Singstara do Konamijeva Dance Dance Revolutiona. No je li casualizam budućnost gaminga ili samo privremeni trend koji proizvođačima omogućuje brzu zaradu za malu investiciju? Svakako, Nintendo je tu imao najveću ulogu, ne nužno dobru.


Kao gamer osjećam se ugroženo. Kupio sam Wii misleći da će igranje doživjeti evoluciju, ali s moje strane doživio sam degradaciju. Ako je budućnost gaminga skup mini igara sa povremenim mahanjem onda gaming kao hobi mogu zaboraviti. Trend casualizacije je obuhvatio i hardcore igre. Postepenim smanjivanjem težine došlo je do toga da u igrama, poput najnovijeg šunda Alone in The Dark, možemo kao na DVD playeru jednostavno pritisniti rewind. Gdje je tu zabava?

Wii je platforma puna potencijala, ali mi pretvara igre u DVD filmove koji su sve dosadniji i dosadniji te me tjeraju na čuveni rewind. U mome slučaju odustajanje od igara. Da, tu su Mario, Zelda pa i Metroid i koliko god bili dobri želim nove žanrove, nove franšiže. Proizvođači su se ulijenili, dobivamo samo portove, jednom riječju šund. Bezbrojna količina dodataka, i fitness igara možda jesu pokušaji nečeg novog ali su degradirajući za industriju. Nintendo jest uspio sa DS-om, kao savršenom kombinacijom, usputnog i pravog. No vidjevši dobre rezultate odlučili su cjelokupni sustav prenijeti na Wii, ali učinili su to samo sa usputnim dijelom samog DS-a.

Problem je u tome što spomenuti trend preuzimaju i Sony i Microsoft. Sony se izgubio.Trenutna konzola koja me uspjela podsjetiti kako izgleda gaming je Xbox 360. Microsoft, prezirana kompanija od brojnih wannabe arhaista i antiglobalista, drži do pravog smisla riječi hardcore. Ako će mi gaming budućnost diktirati monopolistička kompanija koja bar drži do igre, uzimam ponudu. Mass Effect, Assasins Creed, Halo 3 ( iako ga smatram overhyped generičnom pucačinom), Lost Odyssey su me podsjetili na zlatne dane, Playstationa 1 pa čak i SNES-a. Zapravo, kontroler kao takav nije bitan koliko sami trud proizvođaća. A ujedno pokazuje kako se dobrim starim kontrolerom od deset tipaka može napraviti jedna jako dobra igra. Pojednostavljenje koje je bilo predviđeno kao poboljšanje gaminga je dovelo do spomenute casualizacije, a casualizacija je dovela prašine na mome Wiiju, koju mi je lijeno očistiti. Niti ću je čistiti dok ne izađe konkretna igra koja će mi Wii iskorisiti kako grafički tako i igrački.

Parafrazirat ću jedan citat koji je bio vezan za sex, moj će biti vezan za gaming: "Poor is the man whose pleasure depends on casual gaming". Mislim da dovoljno govori.

Što vi mislite? Osjećate li se ugroženo zbog šunda? Jeste li i vi izgubili volju za gamingom?