FEAR

...Naš novak, kojeg smo poslali u misiju da zaustavi super vojnike, infiltrirao je skladište gdje drže građevinski materijal. Bio je mrak, jedino svjetlo tinjalo je iz krajnjeg ugla prostranog skladišta. Tišina je pružala neobično depresivnu atmosferu. Kiša je još uvijek kapala s krova, pošto je tek nedavno prestala. Bezimeni je stupio naprijed, bio je sam, jedinu utjehu pružala mu je jurišna puška koju je čvrsto držao u rukama. Prostor je bio veći nego se na prvi pogled činio. Visoke stalaže i zatvoreni drveni sanduci stvarali su privid zidova, šta je skladište zapravo dijelilo na nekoliko manjih soba. U daljini je bilo malo stubište, svega dvije tri stepenice koje su vodile na nadvišeni prostor i pred metalna vrata iznad kojih je stajala četvrtasta fluorescentna lampa na kojoj je pisalo "EXIT". To je pravi put. Bezimeni je skupio svu potrebnu hrabrost, provjerio oružje i krenuo prema vratima. Vrata su vodila van, u zatvoren kompleks pun skladišta. Tek nekoliko prikolica teretnih kamiona čekale su utovar. Ovaj predjel bio je dobro osvjetljen. Visoko postavljeni reflektori pružali su kvalitetno osvjetljenje za rad po noći, a kako skladišta obično i rade u tri smjene, takvo osvjetljenje je prijeko potrebno za radnu atmosferu. Ove večeri pak, nije bilo nikoga. Iako nije znao pune detalje njegove misije ovdje, znao je da nešto nije u redu, u protivnom, on tu ne bi niti bio.


Tek je u skladištu na suprotnoj strani od onoga iz kojeg je upravo izišao čuo neke zvukove. Bili su to jako tihi glasovi, te lagano tapkanje. Ovo skladište bilo je zapravo hangar. Bio je ovalnog oblika s dva četvrtasta prozora s prednje i stražnje strane. Bezimeni se primakao bliže prozoru da vidi o čemu se radi. Iako je bila tama, razaznao je siluete dvojice čovjeka u daljini. Kad su stupili na svijetlo, prizor je bio očit. U daljini, stajala su dva identično obučena vojnika. Na policijskoj akademiji, učili su o raznim vojskama i zaštitarskim udrugama, ali ove odore Bezimeni još nikada nije vidio. Vjerovao je da se radi o nekoj privatnoj vojsci, kakve svi moćnici danas imaju. Ali, ali... ovo je bilo obično skladište tvrtke koja je obrađivala građevinske materijale nedaleko odavde. Potpuno je nelogično da takva osoba, ni po čemu posebna, ima privatne vojnike. Uz malo razmišljanja, povjerovao je kako je to pak dežurna policija poslala specijalce neovisno o F.E.A.R.-u.


Radi sigurnosti, kontaktirao je stožer da provjeri na čijoj su strani ova dva momka u skladištu. "Nepoznata vojska se nalazi na mjestu infiltracije, možete li provjeriti o čemu se radi" gotovo nečujno je promumljao Bezimeni u radio vezu. "Nemamo pojma o čemu je riječ, u reportaži koju smo dobili od policije ne stoji ništa takvo, pristupiti s ekstremnom pažnjom" čuo se stariji glas s druge strane. Bezimeni je pokupio limenku Pepsi cole i bacio je na drugu stranu skladišta kroz otvoren prozor. Oba vojnika su automatski, gotovo robotski zapucali prema mjestu gdje je limenka pogodila tlo. Bezimeni je sad znao da nešto tu zbilja smrdi i da će morati ići težim putem, kroz liniju vatre. Podigao je pušku i provjerio šaržer. Bio je pun, niti jedan metak te večeri nije ispucao, a F.EA.R., kao i sve druge vojske, policije i obavještajne službe, nalažu da se u pušku stavi nov spremnik s mecima prije odlaska na zadatak. Sada, puška mu je stajala okrenuta prema vojnicima, koji ga nisu primjetili jer je stajao u gotovo potpunoj tami. Kundak puške bio mu je priljubljen uz rame. Pogledao je kroz snajperski ciljnik na vrhu puške. Naime, radilo se jurišnoj puški s ciljnikom poput snipera, ali daleko manjeg zooma. Tako, Bezimeni je stajao još nekoliko sekundi pokušavajući stabilizirati pušku. Adrenalin je pumpao u njegovim venama. Skupio je dah i zapucao i oba vojnika su pala prije nego su i pojmila šta se dogodilo.


Bezimeni je kroz poluotvoreni prozor ušao u skladište i ugrabio pušku jednog vojnika. Takvo oružje još nikada nije vidio. Jedino šta je trenutno znao o njemu bio je njegov naziv, koji je stajao na lijevoj strani puške ugraviran u težak metal, PENETRATOR. Bukom koju je izazvao svojom neprigušenom puškom, izazvao je pravi metež u kompleksu. Obližnji stražari, vjerojatno isti takvi vojnici, sletili su se prema hangaru u kojem se trenutno nalazio. Uz dobar položaj i brzu ruku, Bezimeni se našao bez ozlijede, dok su trojica vojnika ležala u vlastitoj krvi na vratima na kraju hangara, koja su vodila u zgradu. Prozori s ove strane skladišta gledali su prema unutrašnjim prostorijama, od kojih je jedna bila nekakva sobica s malim crno-bijelim televizorom na drvenom stolu, te jednako tako drvenom stolicom. Pretpostavljao je da u njoj obitava stražar skladišta. Ove večeri, bila je prazna. Drugi prozor gledao je u slabo osvjetljen hodnik. Kad je ušao u hodnik, pao je kao pokošen.


Odjednom, našao se u istom tom hodniku samo što je do koljena bio u krvi, a plafona nije bilo. Umjesto toga, mogao je vidjeti savršeno čisto nebo posuto zvijezdama. Brže bolje, potrčao je prema vratima na udaljenom kraju prostorije. Kad se napokon našao u njihovoj blizini, primjetio je da vrata nemaju kvaku, niti bilo kakvo dugme ili skener kartica koji bi mogao potrvditi ulazak. Kad se okrenuo da krene natrag, u plamenu na drugom kraju prostorije polako mu je prilazila mala djevojčica, neobično bijele puti i duge kose, koja joj je prekrivala cijelo lice. Kad mu se približila na svega nekoliko koraka, eksplodirala je u bijelu svjetlost, koja ga je zaslijepila i u trenu pokosila. Kad se probudio, primetio je da leži u nekakvom podrumu, ali se nije sjetio kako je dospio u njega. Djevojčice, kao i vojnika nije bilo nigdje. Puna vojnička oprema još uvijek je bila na njemu. Kako sam dospio ovamo. pomisli Bezimeni. Radio je krčao s tek na momente prepoznatljivim glasom. "Jesi li ********. Ponav******* esi li živ?"...