Godine

Sjećam se kao da je bilo jučer. Bilo je to godine 1997, 5 mjesec. � kola je bila pri kraju. Završavao sam 2. razred. Bio sam odličan đak. Sve petice, od prve do zadnje. Sin kojeg bi svaka majka poželjela. Kako po ocjenama tako i po ponašanju. Da me starci potaknu na bolje uspjehe u školi odlućili su mi kupiti nešto što sam žarko želio. Nintendo 64. Revolucionarna konzola, za mene je u to vrijeme bila jedina želja, kako sam već dugo vremena imao SNES. Čim sam je dobio, bacio sam se na igranje. I igrao sam gotovo cijeli dan. Sam Maria 64 a s frendovima Mario Kart. Jednostavno nisam se mogao zasititi. Maria sam jednostavno rečeno rasturao. Iako sam imao samo 8 godina igru sam prilično brzo prešao, dok danas kad imam duplo više još uvijek zapinjem na nekim dijelovima. Ipak, nešto mi je ostalo u sjećanju, pa mi i to ide u prilog. Čemu ovakav uvod. Da li je stvarna tema ove kolumne zapravo nostalgija. Ne, tema je nešto sasvim drugo. Godine.

Godine i gaming. Mogu imati nikakvu, a u drugom slučaju veliku važnost. Mnogi ljudi smatraju da je gaming za klince, dok mi gameri svim silama ovu tvrdnju poričemo. No jesmo li zaista u pravu? Moje je mišljenje podijeljeno. O ovome imam 2 stajališta. 1. je glas koji u meni govori kako je gaming uistinu za klince. Ne postoji igra koja se ne može prijeći. Postoje one teške i one manje teške. Istina je u tome da će klinci moći prijeći igru koja je prilagođena njihovom uzrastu, a takvih je današnjih dana mnogo. No naravno ako je igra prilagođena uzrastu po priči i izostanku nasilnih scena ne mora značiti da će je djete s lakoćom prijeći. Uzmimo za primjer Rpg-ove općenito. Posebno ću istaknuti Pokemone. Igra je dječja no postoje neke stvari koje će dijete teško shvatit a neke borbe natjerati će ga da odustane. Naravno nije isto ako igru igra dijete iz Amerike kojemu je igra na njegovom materinjem jeziki te jedan dječak iz Hrv. Koji eng. Ući u školi. Osim što će igranje oboma pomoći da razviju moždane vijuge, našem će klincu ova igra usavršiti znanje Engleskog jezika. Dakle nema tu samo zabave, ima i edukacije. 2. je glas s kojim bi se mogli složiti svi gameri a to je da Gaming definitivno nije za klince. I tu se djelom slažem. Osim nekih igara koje će biti preteške, u nekim igrama dijete jednostavno neće shvatit priču što će mu oduzeti prilično velik doživljaj. Tu je i negativni utjecaj igara na dječje mozgove. Jednostavno ne možemo dati igru poput Manhunta djetetu od 7-8 godina i još pogotovo ako se isti dječak ne snalazi dobro u društvu tj. nema prijatelja. Jedini prijatelj biti će mu hladnokrvni ubojica iz Manhunta što definitivno ne sluti na dobro. Vjerujte djetetu ne treba ovakav uzor.

No na svijetu postoje igre koje su podcijenjene od većine početnika, tj. onih koji za neku igru dječjeg karaktera tvrde da je to igra za djecu. Iako ovakvih igara ima mnogo ja bi posebno izdvojio jednu. Legend Of Zelda, igra za koju su gotovo svi čuli, većina njih zaigrali, a manji broj je blate. Nažalost činjenica koju oni ne znaju je da je Igra Legend of Zelda Ocarina of time igra koja je na većini sajtova proglašena remek djelom te pobrala epitet “najbolje igre ikad”. U prilog joj idu i maximalne ocijene na svim sajtovima na kojim je recenzirana. Igra nema mane, ima odličnu priču, gameplay, teške zagonetke ali još je uvijek neki smatraju igrom za klince. Razlog je Link. Glavni lik ove igre, koji je u početku dječak, i naravno to većinu ljudi dovodi do zaključka da je igra samo za najmlađe. To je kao da vidite Froda iz gospodara prstenova, te po njegovoj glavnoj ulogi zaključite kako je film za Teenagere. No nažalost, filmska je umjetnost razvijenija od gaming umjetnosti tako da će ovakvih podcjenjivanja uvijek biti. Jednostavno neće biti ljudi da im kažu da su u zabludi.

Koliko god neki govorili da su igre za djecu, dok neki to budu poricali te tvrdili suprotno jedna će činjenica uvijek stajati. Dobra igra je bez obzira na sve igra za sve generacije. Dokažite da je suprotno.