Life = Game

Koliko ste puta u životu barem nakratko željeli ući u život nekog virtualnog junaka jer je vaš u kurcu ? Umjesto da se mučite sa životnim problemima, vi samo uskočite na mjesto onog lika iz Vice City-a, bezbrižno se vozite gradom, gazite ljude, kradete aute i sve što se ukrasti može bez ikakve brige o posljedicama. No, život je jeben i koliko god to željeli uvijek ćete se vraćati svom bijednom i dosadnom životu u potrazi za novim stvarima koje ga mogu učiniti zanimljivijim i boljim. Ipak postoje određene grupe ljudi koji imaju tu mogućnost. Zovu se gameri. To što nama gamerima život čini lakšima je upravo ta mogućnost. Mogućnost da osjetimo kako je to biti u tuđoj koži i činiti stvari koje drugi ne mogu bez ikakvih posljedica, prolazeći kroz tuđi život. Život virtualnog junaka.

‘’Život je kao Play Station. Jedina je razlika to što u životu ne možemo spremiti situaciju pa ako nešto pogriješimo ne možemo učitati spremljeno’’. Ovakva ili slična rečenica našla se prije neke 4 godine u jednom odličnom časopisu za PS igre.

Po meni ovo je veoma dobro rečeno. Ne samo na PS već i na PC-u, GC-u, PS2, PS3 i bilo kojoj drugoj igraćoj konzoli ovo je jedina razlika između pravog i virtualnog života.

Igre su tu da vam što bolje i realnije dočaraju život igrača s kojim pokušavate prijeći određenu igru. Nažalost sve je više igara koji vas samo tjeraju na nasilje i nasilje a priča je začinjena smrću, tugom i boli. To naime ne mora biti loše. Uzmimo za primjer igru Max Payne. Ako do sad niste igrali malo ću vam objasniti o čemu se radi. Nalazite se u ulozi Max Payne kojem su ubijeni žena i dijete a vi ste nakon tog saznanja potpuno poludjeli i želite osvetiti smrt vaše žene i sina. Igra je dobila i prilično uspješan nastavak u kojem dobiva i prijateljicu koja također umire. Zašto bi itko htio igrati tu igru kad nam je svima toga već pun kurac u stvarnom životu? Pa, reći cu vam zašto. Ta igra vas toliko vjerno provodi kroz Max-ov život da ćete nakon nekoliko sati provedenih uz Max-a već znati gotovo sve detalje njegova prokletog života i uistinu se željeti naći na njegovom mjestu. Postoji još jedna stvar koja se razvija u igri a to je empatija prema Max-u. Pa dođe vam žao čovjeka koji je izgubio obitelj i sada svi koji se vežu uz njega umiru. Jedino što ćete u tom trenutku osjetiti je onaj osjećaj koji vas tjera dalje i dalje koliko god igra teška ili zamorna bila.

Na sreću postoje i igre koje život prikazuju lijepim, sretnim, radosnim a čak vam daju i mogućnost da sami odlučujete o svojoj sudbini. Uglavnom takve igre često postaju sranje ali pravi mamac za publiku. To su naime simulacije ili mogu govori u jednini simulacija života. Jedna i jedina takva igra na PC-u zove se – Sims. Simsi su najprodavanija igra na svijetu sa najvećim brojem ekspanzija. Simse igraju dijeca, roditelji pa šak i pripadnice ljepšeg spola dok pravi gameri za tu igru ne žele ni čuti. Razlog ? Razlog je prilično jednostavan. Igra je možda zarazna ali igra nema priču, nikakav zaplet pa čak ni likove koji imaju vlastite osobnosti. To je igra za one koji nisu zadovoljni svojim životom i utjehu tražu u onom virtualnom no sa Simsima pronaći je neće. Doživjeti će jedno veliko razočaranje. I kako će im Simsi najvjerojatnije biti prva igra koju su zaigrali, a također raspitali se ljudi pa vidu da je i najprodavanija zapitati će se – Pa zašto sam ja davao lovu?

Najvjerojatnije više ništa neće zaigrati na PC-u. I kakva nam je to jebena promidžba?

No nije ni sve tako crno u industriji igara. Ili možda i je. Sljedeći primjer su MMORPG ili punim imenom Massive Multiplayer Online Role Playing Game.

Još uvijek pojma nemate što je MMORPG. E pa postoji samo jedno logično objašnjenje. To je čista droga u svijetu gamera. I stvarno takve osobine i ima. Kad jednom počnete igrati neku igru iz tog žanra teško da ćete se lagano odviknuti. Druga je osobina plaćanje. Proizvođači igre iliti dileri traže da im plaćamo određenu svotu novca za igranje na orginalnim serverima. Naime ne sve ali mislim da noviji MMORPG proizvođači rade jedan veoma pametan korak kojeg se svi obavezno čuvajte. Proizvođači vam ponude besplatnu igru za download na njihovom site-u. Vi sve lijepo skinete instalirate i igrate. Igrate kojih mjesec dana i od svog tog silnog uzbuđenja niste primijetili malu natuknicu negdje na stranici u stilu: Ova igra biti će besplatna za igranje na orginal serverima mjesec dana a nakon toga igru ste obvezni platiti. I što sad. Ništa najebali ste. Ljepo sam vas upozorio. No nisu samo MMORPG igre za koje bi ubili da igrate online. Većina pucačina i strategija nude nam odlične MP modove za koje ne trebate izdvajati mijesecni iznos. Mp je samo dodatak igri no itekako vrijedan. Jer kad jednom probate igrati umreženo ili na nekom serveru neku co-op igru znat cete da je to prava stvar. Umjesto NPC-eva pravi ljudi su oko vas. Utjelovljeni u virtualno tijelo.

To je osjecaj koji je svaki pravi gamer doživio bezbroj puta. Mislite da serem. Slušajte ovo: ‘’Prije nešto više od dvije godine skinuo sam i instalirao trial verziju MMORPG igre Anarchy online. Od tad single player više ne igram’’ – Glavni urednik T-portala. Ima čovjek pravo.

Postoji još jedan segment u kojem život nije poput igara, a to su životni problemi. Recimo da su to bugovi. Ne možemo samo skinuti patch već se za sebe i svoje moramo ponajprije izboriti, te natjerati druge da nas razumiju. Pa dajte ljudi razumite nas, jer naš je život igra.