Mass Effect 2 je toliko precjenjen da imam osjećaj da je Steve Jobs bio nekako uključen u promociju igre.


Toliko toga u ovoj igri mi naprosto nema nikakvog smisla, toliko je toga zatupljeno i toliko mi toga vrijeđa inteligenciju da želim žlicom prerezati žile kad čujem izraze kao „vrhunska priča“, „dinamičan gameplay“ i „zanimljivi NPC-i“ od strane nekog tko očigledno nikad nije igrao dobru igru. Najviše od svega vrijeđa me kategoriziranje igre pod žanr RPG-a. Ne bi me nimalo čudilo kada bi igru proglašavali naslovom godine, pa i desetljeća da je jedina tipka koja se koristi space. Zlo mi je od ovog; krenimo redom.


Ova „vrhunska“ priča pati od problema srednjeg djeteta jerbo nema glavu ni rep. Još je veći problem što Mass Effect očito nije bio zamišljen kao trilogija, već se dvica nekako zakrpala ovdje nakon uspjeha originala. Postali ste Spectre, spriječili invaziju premoćnih stvorenja i spasili galaksiju. Na stranu što je priča kompletno potkradanje knjige Revelation Space 2000, izgleda da su promijenili imena rasa i planeta dovoljno da izbjegnu tužbu.

Uz to, jesam li jedini kojem Sarenovi motivi nisu imali nikakvog smisla? Da nas spasi od potpunog uništenja, odlučio je pomoći Sovereignu kontaktirati svoju ekipu, što Sovereign pak ne može učiniti bez njega. Rupa u logici? Tolika da bi i goatse bio zavidan. Reći ćete da je Sarenu mozak bio ispran, ali znamo da samo pokušavate pokrpati priču.

Kad smo već kod Sarena, zašto njemu nisu Collectorsi pomogli? Mislim, njima je u interesu da Reaperi siluju svijet, no nisu išli pomoći Sarenu? Očito za vrijeme izrade originala nisu još postojali kao rasa, što je još jedan pokazatelj kako su original i nastavak odsječeni te kako je nastavak tu zbog dodatne zarade.

U redu, vratimo se na „duju“. Da je cijela priča napisana preko k**** očituje se po samim misijama. Skupi sve ljude, dobij njihovo poštovanje i završi zadnju misiju za pola sata (računajući animacije) nakon borbe s ogromnim fetusom. Zamislite profit na matičnim stanicama.


Znači ustanovili smo da je priča plagijat, odnosno „omaž“ neke knjige za koju vjerojatno niste čuli. Ipak, još je sramotnije kad studio plagira sam sebe. Da pojasnim: Prije mnogo godina, u galaksiji daleko odavdje, BioWare je lansirao Star Wars: Knights of The Old Republic. Prilično dobra igra, odličnog zapleta, zabavne mehanike i nekoliko nezaboravnih likova. Srećom, BioWare se dodatno potrudio da ne zaboravimo likove tako što ih je reciklirao u svakoj igri nakon toga.


Dale bi se povući još neke paralele između KOTOR-a i drugih naslova koje je BioWare lansirao (Jade Empire i Dragon Age: Origins), no ovo nije članak o njima. Moćno i premoćno zlo koje dolazi u naizgled beskonačnim brojkama, a naši junaci imaju malo do nimalo šanse za pobjedu? Check. Glavni lik je pripadnik jedinstvenih zaštitara svemira? Check. Ima romanse kako žene ne bi morale otvarati blogove da pišu fanfiction (iako to svejedno rade)? Check. S tim da u Mass Effectu ima i scena seksa za dvanaestogodišnjake kojima su starci podesili browser da ne mogu gledat pornjavu.


Odabiri ne postoje. „Ali hej, Babiću, možeš biti zao ili dobar!“. Dobro, roditelji vas nisu poučili razlici između dobra i zla te ste odrasli u krasne sociopate kojih bi se Charles Manson ponosio. Ovo ipak nije o vama, stoga pratite što govorim. Kratica RPG znači Role Playing Game. Kao, igrate ulogu. Dok se danas svakakve igre trpaju u taj žanr da bi se činile dubljima, zbilja je teško sortirati kroz sva ta sranja.

Mass Effect serijal služi se dobrim starim BioWare trikovima oko izbora koji se zove „Nadamo se da neće igrati dvaput i skužit da ona tri izbora daju identičan ishod.“. Elaborirat ću: Znate onu misiju kad Thane traži svog sina voljenog pa ispitujete nekoga? Imate paragon opciju da ga fino nagovorite i renegade opciju da izvučete informaciju iz njega silom. S druge strane, ako ništa ne poduzmete, na kraju će netko spomenuti da ste član Spectrea, frajer će smočit hlače i priznati sve što zna.

Svi su odabiri na tu foru napravljeni. Dobijete iluziju izbora koja nema nikakav značaj niti dalekosežne posljedice, samo ćete dobiti paragon / renegade bodove i eventualno prikladan ožiljak na licu. Ne znam zašto to rade kad mi samo vrijeđaju inteligenciju, no očito sam jedini kad svi shvaćaju igru kao duboku i spominju odabire kao snagu igre.

Svidjela mi se finta s učivanjem sejva iz originala; mislio sam da će nešto značiti. Oh, kako sam bio u krivu. Ovo su bile velike promjene kojih se sjećam: Ono vijeće je bio živo, kad sam išao kroz neku tvornicu javila mi se neka ženska kako sam joj spasio život u prošloj igri u identičnoj ustanovi, javila mi se neka ženska da mi kaže kako su mi oni kukci neki zahvalni što ih nisam sve poklao, nešto s Ashley i Wrex je bio živ. Da, to je sve potpuno promijenilo moje igraće iskustvo i svijet oko mene.

To je taj veliki gameplay element i nagrada za sve u prijašnjoj igri - obična referenca. Naprosto odlično. Ipak, kruna odlazi samom početku igre gdje smo zaklani kako bi pisac mogao gurnuti ruku duboko u dupe te izvući najgluplju moguću izliku za izbivanje protagonista, gubitak posade, redizajn broda i davanje opcije biranja izgleda i klase; sve u jednom – to je efikasnost. Da, baš dobro što sam kreirao lika u originalu da ga sad mogu mijenjat svejedno. Već sam se bojao da ću morat igrat sve ponovno jer mi se izgled nije svidio.

Jedini odabir koji se usuđujem pohvaliti onaj je na kraju kad o vama ovisi koliko će vas preživjeti završnu misiju jer konačno postoji neka opasnost, no nažalost put do toga je i više nego naporan; skupljanje proljevaniuma za sve nadogradnje bilo je izrazito naporno, a likovi su bili tako nekarizmatični, bezdušni i šuplji da definitivno nije vrijedilo truda.



Sustav morala u ovoj je igri potreban kao i još jedan snajperist. U redu je imati izbor, na stranu što ga ovdje nema, no skale u igrama su glupe. Ako pričamo o imerzivnosti, ne želimo brojke koje nam sve govore. Naravno, radi glupe skale, nećete se ponašati prirodno, već ćete gledati samo kako imate čim više koristi. U prosjeku ćete igrati igru isključivo kao svetac ili gnjida.

Zašto? Jer se samo ekstremi nagrađuju. Od svih dobrih stvari koje igra pokušava preuzeti iz KOTORA neuspješno, tako i ovdje loše emulira svog spiritualnog prethodnika. U redu, smatram da je i KOTORU bila nepotrebna skala, no temelj Star Wars settinga je oduvijek bajka u svemiru; borba dobra i zla; pustolovina. Na koncu, nije bilo sve samo u skali; vaši su suborci komentirali promjenu u vašem držanju, o auri koja zrači iz vas, a i izgled vam se mijenjao zavisno o vašim postupcima. Bila je to vrlo zgodna stvar koja nas je još više uvukla u taj fiktivan svijet, iako smatram da nisu trebali nagrađivati isključivo ekstreme jer se tu istodobno ubijala imerzivnost kad često ne biste učinili što želite, već ono što će vam na kraju dati +5 stamine ili što već; razmišljate logikom i matematikom umjesto požudom i maštom.

U Mass Effectu, to je sve sasvim nepotrebno jer taj setting drži svoje noge znatno čvršće na tlu realizma. Bilo bi u redu da su dali sve te dijaloške opcije, ali maknuli kompletno skale te da nam posada govori o (ne)zadovoljstvu našim ponašanjem; moral na brodu i bojištu i te gluposti. Da ne spomenem one ožiljke kilave. U stožeru BioWarea su se očito sjetili da su fanovi voljeli mijenjanje izgleda u KOTOR i Fable serijalima, zavisno o vašim postupcima. Dobili smo tako neuvjerljivo rješenje da nisam mogao igrati renegade. Da, znam za ono zacjeljivanje ožiljaka gdje otkupi magičnu kremu od Darkmana. Znači, kad je Shepard seronja (ne spušta dasku na wc-u, pokvarenjak), dobiva ožiljke po licu iz kojih se sjaji kao da je iznutra napravljen od lave. Isuse. Kriste. Ja. Ne. Mogu. Vjerovati. Da. Se. Ljudima. Sviđa. Ovakva. Mehanika.

Jedina igra za koju bih mogao reći da nema grijeha po ovom pitanju je Planescape Torment. Gotovo svaka akcija koju napravite i svaka linija dijaloga koju birate ima direktan utjecaj na vaše opredjeljenje, no igra vas ne zamara tim raznim „+ asshole“ popupovima, već vas ostavlja da na miru igrate kako želite i trpite posljedice.


Dijalozi su još jedna slaba karika igre. Mnogi su se žalili kako ih je previše, a to su vjerojatno bili ljudi koji smatraju da igre ne trebaju imati priču. Ako se mene pita, dijaloga je bilo premalo, a i ono što je bilo ponuđeno nije bilo zanimljivo koliko je trebalo biti. Najveća je mana što mi dijalozi vrijeđaju inteligenciju. Ne smeta mi toliko što su sve dijaloške opcije iste (paragon, renegade, neutralno aka nemam dosta paragon / renegade bodova), ali me smeta što paragon / renegade opcije imaju svoju posebno naznačenu boju jer sam očito preretardiran za shvaćanje konteksta.

Zamislite da ste u svakom razgovoru sa suborcima u Dragon Ageu imali „+13 bff“ u zagradi iza dijaloške opcije. Ili boje, da vam je bilo ilustrirano bojom. Zamislite da ste u KOTOR-u imali dobre dijaloške grane obojene u plavo, a zle u crveno. Bilo bi retardirano, no ne shvaćam zašto je to svima u redu u Mass Effectu.


Carth – Garrus, Mission Vao – Tali, HK-47 – Wrex, itd. Da, reciklirani arhetipovi likova iz prijašnjih igara. Naravno, nije to ograničeno isključivo na Mass Effect serijal, ista stvar vidljiva je u svim igrama ovog proizvođača, no fokusirajmo se na Mass Effect 2.

Karakterizacija samih likova je otprilike polovična. Imaju nešto duše, no ne dovoljno jer razgovori s njima traju vrlo kratko i tek nakon nekoliko misija i za vrijeme „loyalty“ misije dobijete nešto više riječi od njih. Kad siđete s broda, tu i tamo će prokomentirati nešto, no nikad neće utjecati ni na kakvu situaciju ili otkriti nešto, izuzev loyalty misija, što je još jednom korak unatrag u odnosu na KOTOR koji je slično funkcionirao, ali je ipak bio bogatiji sadržajem po tom pitanju.

Glavni problem s likovima imam što u borbi nisu nimalo unikatni, već čisto generični. Uzet ću za primjer Thanea. Lik mi se prilično svidio. Gledati ga kako nestaje u animacijama i potiho ubija bilo je kul, no kad je došlo do stvarne in-game borbe, postao je još jedan vojnik s puškom u ruci. Zašto nije mogao imati neke ninja skillove kojima bi nestajao i rezao grkljane sleđa dok vi privlačite pozornost? Takvo što bilo bi logično nakon što smo ga vidjeli u akciji u animacijama.

Takve stvari užasno narušavaju sklad gameplaya i naracije. Savršen primjer, još jednom, imamo u Planescape: Tormentu. Primjer: Morte je lebdeća lubanja koja psuje užasno mnogo. U borbi se može koristiti psovkama da smete koncentraciju čarobnjacima. Eto, spoj naracije i gameplaya. Nije teško; za početak, nemojte u animacijama nabrijati likove izvan proporcija.

Užasno me smeta što likovi nemaju ni trunke osobnosti izvan broda. U KOTOR-u i Dragon Ageu se ekipa stalno znala porječkati s vama i s drugim party likovima, a vi ste smirivali tenzije / dodali benzina na vatru. Da, starije igre. Ovdje su vam suborci obični roboti.


Spomenuli smo loyalty misije, nismo li? Sad, kakvog točno utjecaja imaju one? Sjećate se onog „Nadajmo se da neće igrat dva puta.“ BioWare mentaliteta? Točno tako funkcionira i ovo. Znači, ako vam likovi nisu lojalni, krepat će božanstvenom intervencijom. Ne radi nelojalnosti, zabijanju noža u leđa, dezertiranju i sličnog, već će se karma pobrinuti da budete kažnjeni zato što niste izvršili jednu arbitrarnu misiju.

Primjer, kao i uvijek, imamo: Odroni se kamen na Mirandu. Ako vam je lojalna, magično se digne na noge nakon toga, no ako vam nije lojalna, umrijet će na licu mjesta. Odlično implementiranje odabira i nelinearnosti. Svaka čast, svaka čast. Ironično je kako su to dobro riješili u igri koju su izdali godinu dana ranije: Dragon Age: Origins. Niste dobri sa Zevranom? Ma evo vam nož u leđa. Zapravo, kad bolje razmislim, više bi smisla imalo da prežive ako vam NISU lojalni. Nelojalni ljudi neće ostati s vama kad vam se bliži kraj, dezertirat će vas prije nego li su u životnoj opasnosti i neće popiti metak za vas.


U originalu, sporedne su misije bile izrazito dosadne, a preporuka je bila zaobilazit ih u najširem mogućem luku jer velika većina nije imala nikakve veze s pričom ili ičim, već su bili ubačeni reda radi. Naravno, BioWare je marljivo učio na greškama i učinio ono najlogičnije - drastično smanjio broj sporednih misija. Naravno, to ne znači da su izbacili samo loše misije jer one i dalje prevladavaju. Skeniraj planet, nađi anomaliju, ubij nešto i otiđi. I tako kroz gomilu identičnih nivoa. Ostale sporedne misije bile su one gdje se igrate nečijeg osobnog kurira.

Nemojte me krivo shvatiti, svaka igra smije sadržavati neki glupu misiju da bacite mozak na pašu za malo jeftinog iskustva, no nije dobar znak kad je to velika većina sporednih misija. One bi vam trebale dati malo oduška od glavne priče i produbiti setting. KOTOR i Planescape Torment puni su takvih misija; imaju i oni dosadne fetch misije, no u pamćenju su vam vjerojatnije ostale neke druge misije. Konkretno kod primjera KOTOR-a, imamo one Genorhadan misije, pazaak, otkrivanje lijeka za neku bolest na Tarisu i slično, a za Planescape: Torment neću ni spominjati jer bih mogao raditi kolumnu samo o njegovim sporednim misijama.


Nije mi jasno zašto su izbačene granate, zašto je ono skeniranje resursa tako retardirano izvedeno te zašto su izbacili vozila i inventory kad su ih mogli jednostavno napraviti korisnima. Malo redizajna i problema ne bi bilo, no bolje je izbaciti sve to. Dizajn je tupav, s mnogim identičnim hodnicima i kutijama postavljenim na nelogičnim mjestima kako biste imali zaklon.

Umjetna inteligencija... Pa ne znam što reći o njoj jer je teško govoriti o nekoj inteligenciji kad se igrate „whack-a-mole“. No ajde, mogao bih pohvaliti inteligenciju suboraca. Ne u smislu da su velebajni, već da se neće zalijepiti za vas zajedno s neprijateljem i načiniti opći kaos kao u originalu, što znači da može proći. S druge strane, jednoličnost borbi i dizajna neće dobiti nikakve bodove od mene. O gle hodnik; o gle neprijatelji; skrij se iza ove kutije / pregrade koja je tu postavljena za svrhu igre; pucaj.


Mass Effect 2 sasvim je solidna i zabavna igra koja povremeno dosadi, no s nekim ozbiljnim manama i nekim manje zamjetnim. Igrao sam je, završio i zabavio se, no neće biti nešto što ću pamtiti do kraja života i staviti u Hall of Fame. Nikako ne zaslužuje prosjek ocjena od 90+ i razne titule najbolje igre unatrag xy godina te ne zaslužuje naziv RPG-a, eventualno pucačine s elementima RPG-a. Deus Ex je mnogo više RPG nego će Mass Effect 2 ikada biti, no nitko ga ne klasificira kao takvog.

Igra ne donosi ništa novo, a ono što izvodi učinjeno je već prije bolje i, što je najgore, u igrama iste firme godinu i nekoliko godina ranije.

Urednikov dodatak - Babićeve frustracije samo su dio ove subjektivne priče o Mass Effectu 2. Naša recenzija već vam je rekla što u globalu HCL objektivno misli o ovoj igri, no kako je naš Marko kasnije iznio neke negativne komentare o njoj, koji barem u neku ruku imaju smisla, odlučili smo ga uposliti da od toga napravi ovu kolumnu. Iako smo sigurni da se neki od vas neće složiti sa ovdje rečenim (barem ne sa svime), slobodno iznesite svoje komentare o ovome tekstu, ali i o Mass Effectu 2 općenito.

Mi ćemo za kraj samo najaviti da sljedeću nedjelju možete očekivati jednu protukolumnu drugog kolege, koja će pak subjektivno pokazati Mass Effect 2 u nešto svjetlijem izdanju.


U međuvremnu objavili smo i tu protukolumnu, koja ujedno i objašnjava par stvari o ukusima, srcu, razumu, ali i tome koliko je Mass Effect izvrstan serijal. Napisao ju je naš Robert Tauzer, a pročitati ju možete putem linka ispod.

KOLUMNA: Srce, razum i Mass Effect