Print Screen

Jučer sam imao jedan od onih dana, kad u trenutcima tišine i usamljenosti počnem razmišljati o važnim životnim stvarima. Ako naravno, išta više u životu možemo nazvat važnim. Gužva u busevima koji prevoze đake, svi se gužvaju kao sardine u konzervi... I da, svi smrde kao sardine. Iako je tek kraj četvrtog mjeseca, većina je u ''dugim rukavima'' odlučila otići u školu, po temperaturi nešto većoj od 20c... Da ne govorim o vozačima koji samo gledaju učenice i njihove guzice, ne mareći pritom za grijanje, koje je ostalo upaljeno još od jučer. Jedva sam se probio do slobodnog mjesta, frend je odavno odustao od guranja i ostao naprijed. Sjednem kod prozora, bus krene, vrućina je lagano postajala sve nepodnošljivija. Gledam kroz prozor i lagano sklapam oči. Iz svog svijeta probudi me biciklist koji se pokušao popeti biciklom na pločnik. Da budem određeniji čovjek od nekih četrdesetak godina. Kako smo stajali na semaforu većina je uprla oči u njega. I čovjek pomalo očekivano padne. Vrećica koju je nosio prosula se po pločniku, uglavnom voće. Većina se smijala, meni nije bilo do smijeha. I onda odozada čujem glas koji govori - ajme da sam barem ovo snimila. Zašto, zapitam se u sebi? Pa zar će ti uvijek biti smiješno iznova gledati jadnog čovjeka kako se umalo cijeli polomio na očigled stotinjak ljudi u punom busu? Odmah mi pada na pamet Salto.

Ko još uopće gleda emisije poput Salta na RTL-u... Zar nitko ne primjeti da su snimke koje se uvijek iznova vrte u tim emisijama stare i do dvadesetak godina. Ako je normalnom svijetu to dosadilo prije desetak godina, zašto nama Hrvatima podvaljuju te emisije kao nešto urnebesno smiješno kad se u današnjem svijetu nemožemo smijati nespretnosti određenih ljudi. Još je žalosnije da je većina situacija ''situacija'' namještena i ljudi praktički riskiraju život kako bi se netko smijao njima i njihovoj gluposti. Naravno kad su ljudi shvatili da i to može biti u neku ruku smiješno počele su se emitirati emisije poput Jackassa u kojima niti jedan skeč nije bio ''slučajan'' al je donio novost u ''žanr'' i privukao ogroman broj gledatelja. No Jackass ekipa se povukla točno u vrijeme kad je to trebalo i ostavili gomilu ideja na isprobavanje mnogim ''kopiračima''. Ali zapitajte se tko to još danas gleda i da li je uopće to sve smiješno pri drugom gledanju. Odgovor je u oba slučaja kratak i jasan (žalostan) - NE. Čemu su onda kućne kamere i digitalni fotoaparati namjenjeni ako s njima nećemo snimati gluposti, kojima ćemo se smijati kad budemo stariji i zreliji. Na ovom svijetu smo zato da bi uživali, rekli bi mnogi, no ja mislim da uz određenu dozu zajebancije trebamo u hard disku našeg života - mozgu - imati nešto puno više od puke sprdancije. Možda će vam kasnije biti žao radi situacije, no kad bude kasno shvatit ćemo.

Nama gamerima nije toliko važan fotoaparat kao što nam je važan Printscreen. Kad smo nešto dostigli, nešto što nitko drugi nije uspio odmah se hvatamo za Printscreen. Možda je to radi osjećaja da nam to više nikad u životu neće uspjeti, možda se hoćete pohvaliti prijateljima, a možda ste ipak nostalgičar koji se s radošću uz pomoć slika sjeća trenutaka koje su proveli sa svojim omiljenim igrama. U bilo kojem slučaju vidimo kako nam je ova opcija potrebna u svijetu gaminga, baš onoliko koliko je u životu potreban fotoaparat. Printscreen je opcija koja će nas još jednom vratiti u vremena kad su igre bile bolje, i nije sve bilo ovako isfurano i iskomercijalizirano... Iako će to biti samo slika, u nama će vjerojatno probuditi osjećaje i emocije. Ako baš hoćete možete se i snimati kamerom tijekom igranja, no da zaboravio sam, zar nisu to gluposti koje ne zaslužuju da budu snimane?... Napokon je Bus stao, a mom je razmišljanju došao kraj. Nakon izlaska priđe mi frend. - E znaš jučer sam igrao Oblivion, i vidio ogromnog monstera, kladim se da ga nitko do sad nije vidio. - Ajd, kad dođem drugi put ćeš mi pokazat. - Ne mogu, neznam gdje ga naći, da sam ga bar mogao slikat... E da barem jesi ;)