Staljin igrao Tetris pa sagradio Berlinski zid

Kolumna potaknuta gamerski negativnom reportažom emisije Provjereno sa Nove TV, ali i brojnim drugim izjavama "stručnjaka" koji govore kako su video igre krive za mnoga zla ovoga svijeta. Čitajte dalje...


Sjedim danas u kafiću i čujem najavu na Novoj TV o šokantnom eksperimentu o utjecaju video igara na mozak njihove novinarke. Iako je to samo najava i ne znam što će točno biti u prilogu, sa 95%-tnom sigurnošću mogu reći da će vjerojatno doći do zaključka kako su video igre loše i da neka velika opasnost prijeti cijelom svijetu zbog igara. Ispričavam se ako moj zaključak nije točan. (i da, bio sam u pravu).

Video igre su postale žrtveno janje za sve probleme današnjeg društva. Mediji su posebno zaslužni za takvu sliku zbog jednostranog prikazivanja činjenica o igrama. Nije važno što je prodano 21.5 milijuna primjeraka igre GTA San Andreas i što je još bezbroj drugih igrača nabavilo piratske kopije igre. Važno je da je kod psihopata koji je pobio 5 ljudi pronađena kopija te igre. Usput su zaboravili napomenuti da je imao obiteljske probleme i da je bio zlostavljan. Naravno, svi su se raspisali kako je izdavač igre Take-Two Interactive kriv zbog toga, a nije recimo onaj tko je maloljetniku prodao vatreno oružje. Kako to da je od tolikog broja ljudi koji su odigrali tu igru samo malen broj njih, a gotovo svi su imali psihičkih problema, počinio zločin.

Pjesme Sergeja Jesenjina izazvale su val samoubojstava i nitko ne vidi problem u tome da to postane gradivo za srednje škole. Knjiga Zločin i Kazna opisuje dvostruko ubojstvo sjekirom i onda dalje govori o razlozima zašto je ono počinjeno. To ne bi trebalo poticati nasilje, ali kad u nekoj igri ubijete pet bezimenih vojnika koji imaju isto lice i za koje ne znamo baš ništa (socijalni status, bračni status, itd.), to ipak potiče nasilje.

Priznajem da igre nasilje prikazuju vizualno i da to može imati utjecaja, ali igra nam servira izgled žrtve, što recimo kod glazbe ili knjiga nije slučaj i gdje mi moramo zamisliti izgled likova. Što ako netko tko se nalazi u situaciji sličnoj onoj iz kakve nasilne knjige ili glazbe likove zamisli kao one koji su mu nanesli nepravdu i bijes usmjeri na njih? Bijes u igri je usmjeren na lik onoga koga vidimo ispred sebe i rijetko kad imamo priliku pomisliti da je to netko drugi.

Istraživanje provedeno od strane američke Tajne Službe (Secret Service, ljudi u crnom što prate Busha) pokazalo je da je samo 12% onih upletenih u pucnjave po školama igralo video igre, dok je 24% njih čitalo nasilne knjige i 27% gledalo nasilne filmove.


Igre se nadalje optužuje da prikazuju seksualne sadržaje i pitaju se kakav to utjecaj ima na djecu. Kao prvo, seksualni sadržaji u igrama su vrlo rijetki i najćešće se samo daje natuknica koja upućuje na njih, dok recimo jedne domaće dnevne novine na zadnjoj strani imaju golu ženu i dijete od tri godine može bez problema kupiti te novine i nikog nije briga. Kakvu sliku o svijetu mladim ljudima daju naslovnice na novinama poput "Paris Hilton u zatvoru" ili "Britney opet nadrogirana"? Daje sliku da ako želiš biti netko i nešto moraš se zarazit svim mogućim spolno prenosivim bolestima i po mogućnosti probat bar pet vrsta droge. Naravno, mladi su pametniji od onih idiota koji pišu te gluposti pa ih i onako ne slušaju. Samo da napomenem, vijesti poput "Znanstvenici na pragu otkrića lijeka za Alzheimerovu bolest" dobiju pet rečenica.

Onda čujem komentar: "Pa dal' se ne bi trebalo kontrolirat kome se te igre prodaju?" E pa da roditelji malo obrate pažnju na pakiranje igre, vidjeli bi da na pakiranju stoji ikona 18+ sa opisom "Extreme violence - jako nasilje" (ikona ovisi od igre do igre). To bi inače trebalo značit da je igra namijenjena onima starijim od 18. Dok mediji samo tupe o negativnim stranama igara (primjer: Sanja Talk Show gdje su doveli pet ljudi da govore o lošim stranama igara i jednog o dobrim), igre imaju i puno pozitivnih strana.

First Person Shooter igre (pucačine s pogledom iz prvog lica) od nas zahtjevaju da naučimo hrpu kombinacija tipaka. Uče nas kako na brzinu analizirati više ikona na ekranu i pritom paziti na veći broj neprijatelja. Tu je i dakako snalaženje u prostoru bez kojega ne bi daleko dospjeli. Strateške igre (Command & Conquer serijal na primjer) zahtjevaju od igrača da u isto vrijeme koordinira poveći broj jedinica na više bojnih polja i pritom pazi na ekonomsko stanje svoje vojske (bez novaca nema oružja) i pobijedi utrku u naoružavanju oružjem za masovno uništenje i još spriječi neprijateljsku vojsku da izgradi svoje oružje. I to često ne protiv jedne vojske, nego protiv više njih. Ako je u igri saveznička vojska, nekada je potrebno pomoći i njima što zahtjeva veću potrošnju vlastitih resursa.


Povijesne strategije od velike su pomoći kod učenja povijesti jer kad tri sata provedete u opsadi nekog srenjovijekovnog grada puno je lakše razumijeti zašto su se Turci toliko mučili sa opsadama. Učenje nije više suhoparno štrebanje činjenica, već je nadopuna onoga što ste prošli kroz bezbrojne sate igre. Da i ne govorim o tome kako iz prve ruke možete iskusiti prednosti i nedostatke suprostavljenih vojski. Sad će neko reći: "Ma to nije realistično!" - Ma nemoj, za takve igre ljudi koji su ih radili izvukli su hrpu arhiva i zapisa, ispitivali veterane i odlazili na mjesta bitaka da što zornije prikažu stanje kakvo je bilo.

Igre poput Sid Meier's Railroads-a vas uče o konceptu ponude i potražnje, vođenja vaše firme na vrh i preuzimanja neke druge firme otkupom njihovih dionica. SimCity od vas traži da izgradite grad, organizirate promet u njemu i reagirate u slučaju prirodnih katastrofa. Da bi igrač postao uspješan u nekoj trkaćoj igri mora na brzinu analizirati podatke na ekranu (brzina, vrijeme, krug, karta) i pri tome paziti na cestu i protivničke vozače. Često morate procijeniti namjere drugih vozača i brzo reagirati na neočekivane događaje. Usput naučite nešto autima i vožnji.

Tu su dakako igre poput GTA serijala u kojima morate cijeli grad naučiti napamet. Većina gamera u glavi ima bar pet gradova (virtualnih ali jednako zahtjevnih). Uz to, nakon bar pet tisuća skokova autom s litice/zgrade/ovog/onog princip kosog hica je lako za shvatiti.


Stvar je u tome što gameri znaju puno više činjenica o svijetu u kojem se nalaze od onih koji nisu gameri i bave se samo jednim područjem. Ne morate biti vojni pilot da na slikama znate razliku između MiG-a 21, 35, Raptora (F-22) i B52 bombardera. Pitajte nekog ne-gamera da vam spoji imena prije navedenih aviona i njihovih slika pa gledajte reakciju. Znaju li pripada li UH-60 helikopter francuskoj, američkoj ili sovjetskoj vojsci i po čemu je poznat?* Da i ne spominjem što se sve može naučiti o računalima dok se pokušava moddirati igru, napraviti neki fansite ili video. Ja sam recimo naučio HTML (tečaj inače košta oko 1000kn) i PHP besplatno. Sve to pokušavajući napraviti što bolji web portal (evo, nije da se reklamiram al ajde Game Apollo i Game MediaHR - još u izradi).

Kada bi se mediji potrudili prikazati i dobre strane igara, roditelji bi možda djeci znali odabrati primjerene sadržaje koji bi im mogli olakšati učenje i učiniti ga zabavnijim. Igre su tu za zabavu i učenje, ne da vam odgajaju djecu jer ste preumorni da bi provodili vrijeme s njima. Djeci najprije treba usaditi osjećaj dobroga i lošega i neće biti problema. Igra to ne može učiniti umjesto roditelja, a kad onda netko pobije 20 ljudi video igre su krive... "Staljin igrao Tetris pa sagradio Berlinski zid" - možda netko i ovo izmisli. Nisu važne sve činjenice, poput ove da se Tetris i Staljin vremenski ne poklapaju. Važno je da su igre krive za sve.

*UH-60 Black Hawk (Crni Jastreb) je američki vojni helikopter najpoznatiji po filmu Pad crnog jastreba zasnovanom na stvarnom događaju tijekom američke mirovne misije u Somaliji 3. i 4. listopada 1993. g. u kojoj su srušena 2 crna jastreba iznad somalijskog glavnog grada Mogadishua.

** Članak je pisan tako da svi razumiju, posebno novinari koji vole radit jednostrane reportaže i članke. Inače, da bi neko istraživanje bilo ispravno, treba se provesti na više ljudi, a ne na jednoj osobi. Isto tako, istraživanje mora biti neutralno, ne smije se raditi s ciljem da se dobije željeni rezultat (epileptični napadaj), već se treba provesti s ciljem da se utvrdi pravo stanje. Potražite rezultate istraživanja koja su proveli pravi znanstvenici pa onda utvrđujte jesu li igre štetne ili ne.