HCL.HR

Staljin igrao Tetris pa sagradio Berlinski zid

Mario Magdić 19.09.2008.   •   18 komentara


Kolumna potaknuta gamerski negativnom reportažom emisije Provjereno sa Nove TV, ali i brojnim drugim izjavama “stručnjaka” koji govore kako su video igre krive za mnoga zla ovoga svijeta.

Sjedim danas u kafiću i čujem najavu na Novoj TV o šokantnom eksperimentu o utjecaju video igara na mozak njihove novinarke. Iako je to samo najava i ne znam što će točno biti u prilogu, sa 95%-tnom sigurnošću mogu reći da će vjerojatno doći do zaključka kako su video igre loše i da neka velika opasnost prijeti cijelom svijetu zbog igara. Ispričavam se ako moj zaključak nije točan. (i da, bio sam u pravu).

Video igre su postale žrtveno janje za sve probleme današnjeg društva. Mediji su posebno zaslužni za takvu sliku zbog jednostranog prikazivanja činjenica o igrama. Nije važno što je prodano 21.5 milijuna primjeraka igre GTA San Andreas i što je još bezbroj drugih igrača nabavilo piratske kopije igre. Važno je da je kod psihopata koji je pobio 5 ljudi pronađena kopija te igre. Usput su zaboravili napomenuti da je imao obiteljske probleme i da je bio zlostavljan. Naravno, svi su se raspisali kako je izdavač igre Take-Two Interactive kriv zbog toga, a nije recimo onaj tko je maloljetniku prodao vatreno oružje. Kako to da je od tolikog broja ljudi koji su odigrali tu igru samo malen broj njih, a gotovo svi su imali psihičkih problema, počinio zločin.

Pjesme Sergeja Jesenjina izazvale su val samoubojstava i nitko ne vidi problem u tome da to postane gradivo za srednje škole. Knjiga Zločin i Kazna opisuje dvostruko ubojstvo sjekirom i onda dalje govori o razlozima zašto je ono počinjeno. To ne bi trebalo poticati nasilje, ali kad u nekoj igri ubijete pet bezimenih vojnika koji imaju isto lice i za koje ne znamo baš ništa (socijalni status, bračni status, itd.), to ipak potiče nasilje.

Priznajem da igre nasilje prikazuju vizualno i da to može imati utjecaja, ali igra nam servira izgled žrtve, što recimo kod glazbe ili knjiga nije slučaj i gdje mi moramo zamisliti izgled likova. Što ako netko tko se nalazi u situaciji sličnoj onoj iz kakve nasilne knjige ili glazbe likove zamisli kao one koji su mu nanesli nepravdu i bijes usmjeri na njih? Bijes u igri je usmjeren na lik onoga koga vidimo ispred sebe i rijetko kad imamo priliku pomisliti da je to netko drugi.

Istraživanje provedeno od strane američke Tajne Službe (Secret Service, ljudi u crnom što prate Busha) pokazalo je da je samo 12% onih upletenih u pucnjave po školama igralo video igre, dok je 24% njih čitalo nasilne knjige i 27% gledalo nasilne filmove.


Igre se nadalje optužuje da prikazuju seksualne sadržaje i pitaju se kakav to utjecaj ima na djecu. Kao prvo, seksualni sadržaji u igrama su vrlo rijetki i najćešće se samo daje natuknica koja upućuje na njih, dok recimo jedne domaće dnevne novine na zadnjoj strani imaju golu ženu i dijete od tri godine može bez problema kupiti te novine i nikog nije briga. Kakvu sliku o svijetu mladim ljudima daju naslovnice na novinama poput “Paris Hilton u zatvoru” ili “Britney opet nadrogirana”? Daje sliku da ako želiš biti netko i nešto moraš se zarazit svim mogućim spolno prenosivim bolestima i po mogućnosti probat bar pet vrsta droge. Naravno, mladi su pametniji od onih idiota koji pišu te gluposti pa ih i onako ne slušaju. Samo da napomenem, vijesti poput “Znanstvenici na pragu otkrića lijeka za Alzheimerovu bolest” dobiju pet rečenica.

Onda čujem komentar: “Pa dal’ se ne bi trebalo kontrolirat kome se te igre prodaju?” E pa da roditelji malo obrate pažnju na pakiranje igre, vidjeli bi da na pakiranju stoji ikona 18+ sa opisom “Extreme violence – jako nasilje” (ikona ovisi od igre do igre). To bi inače trebalo značit da je igra namijenjena onima starijim od 18. Dok mediji samo tupe o negativnim stranama igara (primjer: Sanja Talk Show gdje su doveli pet ljudi da govore o lošim stranama igara i jednog o dobrim), igre imaju i puno pozitivnih strana.

First Person Shooter igre (pucačine s pogledom iz prvog lica) od nas zahtjevaju da naučimo hrpu kombinacija tipaka. Uče nas kako na brzinu analizirati više ikona na ekranu i pritom paziti na veći broj neprijatelja. Tu je i dakako snalaženje u prostoru bez kojega ne bi daleko dospjeli. Strateške igre (Command & Conquer serijal na primjer) zahtjevaju od igrača da u isto vrijeme koordinira poveći broj jedinica na više bojnih polja i pritom pazi na ekonomsko stanje svoje vojske (bez novaca nema oružja) i pobijedi utrku u naoružavanju oružjem za masovno uništenje i još spriječi neprijateljsku vojsku da izgradi svoje oružje. I to često ne protiv jedne vojske, nego protiv više njih. Ako je u igri saveznička vojska, nekada je potrebno pomoći i njima što zahtjeva veću potrošnju vlastitih resursa.


Povijesne strategije od velike su pomoći kod učenja povijesti jer kad tri sata provedete u opsadi nekog srenjovijekovnog grada puno je lakše razumijeti zašto su se Turci toliko mučili sa opsadama. Učenje nije više suhoparno štrebanje činjenica, već je nadopuna onoga što ste prošli kroz bezbrojne sate igre. Da i ne govorim o tome kako iz prve ruke možete iskusiti prednosti i nedostatke suprostavljenih vojski. Sad će neko reći: “Ma to nije realistično!” – Ma nemoj, za takve igre ljudi koji su ih radili izvukli su hrpu arhiva i zapisa, ispitivali veterane i odlazili na mjesta bitaka da što zornije prikažu stanje kakvo je bilo.

Igre poput Sid Meier’s Railroads-a vas uče o konceptu ponude i potražnje, vođenja vaše firme na vrh i preuzimanja neke druge firme otkupom njihovih dionica. SimCity od vas traži da izgradite grad, organizirate promet u njemu i reagirate u slučaju prirodnih katastrofa. Da bi igrač postao uspješan u nekoj trkaćoj igri mora na brzinu analizirati podatke na ekranu (brzina, vrijeme, krug, karta) i pri tome paziti na cestu i protivničke vozače. Često morate procijeniti namjere drugih vozača i brzo reagirati na neočekivane događaje. Usput naučite nešto autima i vožnji.

Tu su dakako igre poput GTA serijala u kojima morate cijeli grad naučiti napamet. Većina gamera u glavi ima bar pet gradova (virtualnih ali jednako zahtjevnih). Uz to, nakon bar pet tisuća skokova autom s litice/zgrade/ovog/onog princip kosog hica je lako za shvatiti.


Stvar je u tome što gameri znaju puno više činjenica o svijetu u kojem se nalaze od onih koji nisu gameri i bave se samo jednim područjem. Ne morate biti vojni pilot da na slikama znate razliku između MiG-a 21, 35, Raptora (F-22) i B52 bombardera. Pitajte nekog ne-gamera da vam spoji imena prije navedenih aviona i njihovih slika pa gledajte reakciju. Znaju li pripada li UH-60 helikopter francuskoj, američkoj ili sovjetskoj vojsci i po čemu je poznat?* Da i ne spominjem što se sve može naučiti o računalima dok se pokušava moddirati igru, napraviti neki fansite ili video. Ja sam recimo naučio HTML (tečaj inače košta oko 1000kn) i PHP besplatno. Sve to pokušavajući napraviti što bolji web portal (evo, nije da se reklamiram al ajde Game Apollo i Game MediaHR – još u izradi).

Kada bi se mediji potrudili prikazati i dobre strane igara, roditelji bi možda djeci znali odabrati primjerene sadržaje koji bi im mogli olakšati učenje i učiniti ga zabavnijim. Igre su tu za zabavu i učenje, ne da vam odgajaju djecu jer ste preumorni da bi provodili vrijeme s njima. Djeci najprije treba usaditi osjećaj dobroga i lošega i neće biti problema. Igra to ne može učiniti umjesto roditelja, a kad onda netko pobije 20 ljudi video igre su krive… “Staljin igrao Tetris pa sagradio Berlinski zid” – možda netko i ovo izmisli. Nisu važne sve činjenice, poput ove da se Tetris i Staljin vremenski ne poklapaju. Važno je da su igre krive za sve.

*UH-60 Black Hawk (Crni Jastreb) je američki vojni helikopter najpoznatiji po filmu Pad crnog jastreba zasnovanom na stvarnom događaju tijekom američke mirovne misije u Somaliji 3. i 4. listopada 1993. g. u kojoj su srušena 2 crna jastreba iznad somalijskog glavnog grada Mogadishua.

** Članak je pisan tako da svi razumiju, posebno novinari koji vole radit jednostrane reportaže i članke. Inače, da bi neko istraživanje bilo ispravno, treba se provesti na više ljudi, a ne na jednoj osobi. Isto tako, istraživanje mora biti neutralno, ne smije se raditi s ciljem da se dobije željeni rezultat (epileptični napadaj), već se treba provesti s ciljem da se utvrdi pravo stanje. Potražite rezultate istraživanja koja su proveli pravi znanstvenici pa onda utvrđujte jesu li igre štetne ili ne.

Komentari (18)

  • Seengeer

    19.09.2008 - 21:18

    Zanimljiv tekst. Slažem se sa svime kolega.

    Ona jučer emisija mi je posebno digla živce… Ono što je ona ženska jučer radila, malo tko radi bez prestanka, a oni koji to ipak rade su već naviknuti na dugovremensko igranje.

  • Protector

    19.09.2008 - 21:23

    Care :pray:
    Tko nije gledao emisiju:
    http://www.youtube.com/watch?v=CVYi_OYQmF0

  • Pi?kica

    19.09.2008 - 21:37

    Nisi trea tolko pisat. Treba si samo pejstat moj komentar sa Dark Najtovog linka.

  • wyzard

    19.09.2008 - 23:16

    svaka čast za tekst Dalt
    a ovoj reporterki tzv. treba uručit neku nagradu za glumu. nit je igrala tri sata a nit zna o čemu priča. nisu izvukli nikakav zaključak već se od početka reportaže ide s onim “igre su krive za sve”.

  • mr_solidus

    20.09.2008 - 09:00

    reportaža je ionako fejl. A kolumna je nekakav skup svega šta se piše po forumima poslje ovakvih stvari. Mislim gg, al moglo je to malo dublje.

  • cybershark

    20.09.2008 - 09:15

    Imam 33 godine, oženjen sam i otac dvoje djece. U Gamingu sam od vremena ZX Spectruma i C64. Moram priznati da me jučerašnja emisija razljutila zato jer je prikazana jednostrano , negativno od samog početka. Da je voditeljica neprestano brala cvijeće nakon 2 sata sna prošle noći također bi dobila epileptični napad. Uostalom napad je neki dan dobio kamerman HTV-a prilikom snimanja emisije otvoreno, pa nisu taj posao ocijenili opasnim (osim u ratnim uvjetima). Normalno postoje i stvarno bolesne i opasne igre, ali kao i u svemu treba naći mjeru i biti realan i normalan. Meni su igre donijele puno toga dobroga, kroz neke sam naučio mnogo stvari (strani jezik, povjesne činjenice, pratio razvoj IT tehnologije) a i usmjerile su me prema mom sadašnjem zvanju (radim u IT sektoru). Postoje igre koje su i korisne, razvijaju inteligenciju , koordinaciju pokreta , a neke su namijenjene učenju kroz zabavu , igru čak i ples. Zašto nisu prikazali neku igru tipa Settlers, razne managerske simulacije, povijesne RTS, ili neke igre tipa Učilica i sl. koje mogu biti jako korisne. Ukoliko je djete odgojano u normalnim uvjetima , znati će razliku između igre i realnog života. Najveći zločinci čovječanstva rođeni su dok PC igre još nisu postojale (možda se varam ??). Dakle zaključak je, ako stavimo mali postotak stvarno loših i “bolesnih” igara na stranu , igre su uglavnom korisne ako se doziraju u normalnim količinama i uvjetima a također je važan i pravilan odabir igara. Pretjerivanje u bilo čemu , tako i u igrama nije dobro , te može dovest do neželjenih poslijedica. Ipak živimo u IT dobu , igre će se igrati sve više i postati će (postale su) jedan oblik socijalizacije među ljudima. Kao što je napisao naš poznati kolumnist Zoran Žmirić “Gandalf”; “Život je igra” —-Lets play !

  • skandalouz

    20.09.2008 - 09:58

    MIslim da si im sve objasnio, dobar tekst!;)

  • goGAMERo

    20.09.2008 - 10:14

    Super kolumna.

  • [proGABBEing] Ixy

    20.09.2008 - 11:30

    Prestao sam gledati nakon što je ženska rekla – “proteklu noć sam spavala samo 2 sata, premorena ću igrati u potpuno zamračenoj prostoriji na plazmi veličine 127 cm i to na pola metra od ekrana.”

    Pogledajte film u istim uvjetima – dogodit će se ista stvar. Uostalom, koliko gamera ima takvu plazmu, koliko gamera igra s tolike udaljenosti (komp je druga stvar), koliko gamera igra u potpuno zamračenoj prostoriji i koliko to gamera spava 2 sata na dan?

    Ne znam za vas, ali ja se svaku večer dobro naspavam (bar 7 sati), igram sa 2-3 metra udaljenosti u dobro osvijetljenoj prostoriji i to na ekranu od 55 cm (kad imam priliku, i na LCD-u od 107). Rezultati ne mogu biti isti.

  • Lara C.

    22.09.2008 - 07:33

    Odličan text na koji bi ja dodao samo još jedan tip igara koji je nažalost danas podosta zaboravljen, a to su – Avanture. Igre gdje ćeš se ljepo zavaliti u sjedalicu/fotelju/krevet/štogod, i upregnut moždane vijuge kako bi riješio neku zagonetku koja je predstavljena igraču.

    Broken Sword, Monkey island, The longest journey, Siberia, Grim Fandango, Journey to the center of the world… samo su neke od igara tog tipa koje zahtjevaju neko znanje, a da ne pričam o tome koliko će razvit razmišljanje i raumijevanje (u 99% slučajeva) engleskog jezika.

  • zlaja_sb

    23.09.2008 - 11:44

    jebiga

  • poteljito

    11.01.2009 - 00:44

    Dobro sad nije sve u igrama oko ucenja. To je vise ovako usput. Igre su za opustanje i tako to treba bit i ne vidim nista lose u tome. Naravno mediji vole napuhvat sve i trazit krivca za sve pa onda traze filmove igre glazbu i slicno kao uzrok nasilja. Nasilje je problem osoba unutar drustva i obicno je uzrokovano zbog neceg unutar obitelji, a ne zato sto je neko igro gta pa ide maltretirat druge. A ova emisija lol pa da svi igramo na plazmama od 120 cm na pol metra cijeli dan i dobivamo napadaje.

  • poteljito

    11.01.2009 - 00:46

    A da sam zelim dodat da se uvijek za primjer uzima najgore. Zato i nastaju predrasude. Ko da su sve igre postal.

  • unrealkiky

    15.10.2009 - 22:43

    Osvrnuo bi se na Cybersharka…Možda je Hitler igrao GTA IV(imali su oni jaku tehnologiju tada),,,

  • Avatar1909

    24.01.2011 - 10:15

    Samo zato što jedan mali peder ubije svoju cijelu obitelj nakon igranja gta-a ne znaći da će tako i drugi. Vjerojatno gta nije ni bio razlog.

  • Avatar1909

    24.01.2011 - 10:17

    110% se slažem sa svime što je autor napisao. Svaka čast!

  • Avatar1909

    24.01.2011 - 10:18

    110% se slažem sa svime što je autor napisao. Svaka čast!

  • Avatar1909

    24.01.2011 - 10:18

    110% se slažem sa svime što je autor napisao. Svaka čast!

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!