U potrazi za izgubljenim hororom

Video igre kao interaktivni medij predstavljaju pogodno tlo zastrašujućim iskustvima horor tematike. No u posljednje vrijeme moguće je primijetiti kako su ta iskustva sve rjeđa. Povodom najstrašnije noći u godini HCL je stoga odlučio analizirati sadašnjost i predvidjeti budućnost horora u igrama. Kakve smo zaključke izvukli, pročitajte u sljedećem tekstu.

Strah se obično ne percipira kao korisna stvar, a nelagoda i nesigurnost tretiraju se kao nepoželjne emocije. No strah ima svoju svrhu – uči nas oprezu i podiže nam adrenalin čije nas djelovanje, između ostaloga, definira kao živa bića. U sferi potonjeg dobro se snalaze upravo igre, zahvaljujući uspješnom kombiniranju prednosti tog medija i različitih tehnika zastrašivanja. Međutim, to je samo teorijska definicija – situacija u praksi ipak je nešto drugačija.

Kao prvo, današnji trendovi nameću stav da horor nije profitabilan. Kao drugo, u industriji video igara sve se vrti oko trendova. Zbrojimo li to dvoje dobit ćemo odgovor zašto onaj čisti, istinski horor u igrama više nije zastupljen kao nekada. Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća bio je toliko prisutan da se granao u podžanrove, dok su te kategorije danas raskomadane na elemente koji se individualno koriste u akcijskim naslovima. Naravno, pravilo ponude i potražnje nije jedini razlog za takvo stanje, ali nije ni zacrtana odrednica budućnosti ove tematike.

Obzirom da nismo proroci, astrolozi ili tarot-majstori, svoju prognozu te budućnosti možemo temeljiti jedino na detaljnijoj analizi činjeničnog stanja: tendencijama nedavnih te naznakama skorašnjih promjena u vodama horor tematike. Dakle, da bismo utvrdili kamo točno ide horor u igrama, moramo prvo vidjeti na čemu on trenutno stoji. Pa krenimo redom…

Produkcija horor igara riskantan je potez. Za razliku od filmske industrije koja može podnijeti minimalan ulog u loš horor film pa ga onda masno prodati kroz trailer ili sponzorirani članak, industrija igara ne pozna takve trikove. Igre koštaju više od obične kino ulaznice, a očekuje se i da traju dulje od tipičnog filma. Razvoj modernih projekata daleko je zahtjevniji nego prije, a izazov kreiranja napetog, zanimljivog, ali nadasve kvalitetnog sadržaja samim time znatno teži. Gamerska je publika izbirljivija, a obzirom da dobar dio nje nije ni punoljetan, developer je zbog dobnih ograničenja često prisiljen ublažavati neke elemente u svojoj igri kako bi si proširio potencijalno tržište.

Srećom, gore spomenuti čimbenici stvorili su stimulativno okružje za nezavisne timove koji si smiju priuštiti eksperimentiranje s raznim idejama. Današnje horor igre najčešće su manji projekti indie scene, ali su zato maštovite i originalne tvorevine poput naslova kao što su Amnesia: The Dark Descent ili The Path. Njihova je budućnost po tom pitanju uvjetno optimistična – ne prijeti im nikakva opasnost, ali im isto tako ne predviđamo porast popularnosti. Ono što bi definitivno oživilo horor jest otvoreniji odnos s japanskom indie scenom putem nekih budućih distribucijskih kanala. Poznato je da su Japanci inače majstori uvrnutog i bizarnog, pa ako netko može osvježiti horor tematiku u igrama, vjerujemo da su to svakako oni.

Ulaskom u novo stoljeće, horor na filmu dobio je dvije nove dimenzije – kvazi-realistično snimanje radnje običnom kamerom, te krvoproliće u službi atmosfere. Igre su ovo drugo imale još davnih dana, ali se pikselizirana krv nije shvaćala ozbiljno. Danas, kad je nasilje osnova većini igara, krv se nastoji svesti na minimalnu razinu, tako da ju rijetko tko uopće i nastoji gledati kao horor motiv. Kada je i prisutan, efekt krvi prilično je slabo odrađen pa se krv pretežno prikazuje kao gumena, plastelinska žele masa (da BioShock, gledamo u tebe). Znamo da krv nije voda, ali smatramo da je nepošteno zanemarena naspram ostalih efekata, pa se nadamo da će dolaskom nove generacije ultra-realističnih pokretača dobiti svoje specifične značajke.

Nepoznato i neistraženo u igrama se najčešće skriva mrakom. Posljednjih godina on se preselio u domenu sneaker/stealth žanra, a još od Silent Hillove magle nismo dobili alternativno rješenje za isti. Potpuna izolacija u igrama sada skoro da i ne postoji jer developeri očito smatraju kako je igračima potreban indikator ili tri, inače bi završili u slijepoj ulici. Također, ono nepoznato sve se teže drži skrivenim, obzirom da je danas običaj upozoriti igrača na gotovo svaki nadolazeći događaj u igri. No da ne budemo pretjerano kritični, za ovaj motiv imamo nadu napretka. Naime, već je sada vidljivo – buduća generacija igara s grafičke strane najveći će skok napraviti po pitanju efekata osvjetljenja, a to bi uvelike trebalo pogodovati naslovima koji se na njih oslanjaju.

Što se stilizirane atmosfere tiče, dosad smo viđali svega i svačega, dobar dio toga i po više puta, a to nas je vodilo ka monotoniji i stereotipnim fabulama. Zombi-apokalipse još uvijek su dominantna tema (Dead Island, Left 4 Dead), one paranormalne i okultističke još su marginalizirane, dok je nekakav magijski realizam najčešće samo utopija. Zanimljivo, ozbiljnost horor igara naveliko nadmašuju (doduše rijetki) trileri poput Heavy Raina i LA Noirea. Ne vidimo naznake da će se to u skorijem vremenu promijeniti, ali ako ćemo već nečemu težiti, bit će to raznovrsnost tematike, jer iskreno – od zombija nam se već povraća.

Spomenute elemente horora danas pretežito nalazimo u pucačinama iz prvog ili trećeg lica. Ne treba to gledati kao nužno lošu stvar, ali treba razumjeti da se vrijednost horora nije umanjila u onom trenutku kad nam je developer dao pištolj, nego onda kad nam je umjesto deset dao dvadeset metaka za njega. Tehnika plašenja istog se trena svela tek na skriptirano prestrašivanje koje funkcionira jedino u početnim dijelovima igre, dok na njega još niste naviknuti. Unatoč mogućnosti pomicanja granice između stvarne i umjetno stvorene fobije, developeri nisu zainteresirani za to da strukture svojih igara baziraju na eksperimentalnim konceptima.

Na tehničkoj razini već smo spomenuli realističnije efekte, no treba reći je horor jedna od rijetkih disciplina koju omraženi 3D prikaz razumno upotpunjava. Istina, val loših ili osrednjih 3D horor filmova stoji kao suprotnost toj tezi. Međutim, trodimenzionalni prikaz može dati sasvim novo iskustvo ukoliko se u igru integrira od samog početka razvoja, a ne naknadno. Budućnost horora je, dakle, trodimenzionalna. No računajte na to da će proći još dosta vremena dok nezavisni proizvođači počnu koristiti 3D tehnologiju u svojim igrama.

Jesmo li izvukli štogod pametno iz svega ovoga? Možda, ali kao i kod svih nagađanja uvijek tu postoji mogućnost drugačijeg ishoda. Zaključak je da ne brinete – sve dok je igara, bit će i horora. No realno je reći da se slavno doba Resident Evila, Alone in the Darka ili pak Silent Hilla vrlo vjerojatno više neće ponoviti. Umjesto toga svjedočit ćemo postupnoj tranziciji prema pucačinama s elementima horora. Ipak, posljednja linija obrane na rastućoj indie sceni s vremena na vrijeme osigurat će nam jeziva iskustva kojima krajnji domet horor tematike neće biti važan. Znajte da će strah uvijek pronaći svoju publiku, suprotnog scenarija ne treba se ni plašiti.

Koja igra vas je zadnji put zaista preplašila? Koje strašne igre su vam ostale u dobrom pamćenju? Što mislite o svemu ovdje napisanome i načinu na koji nas developeri igara danas pokušavaju zastrašiti? Pitanja čije bi odgovore voljeli vidjeti u komentarima.