HCL.HR

Recenzija

A Vampyre Story

Grga Petrović


Glupo je reći da su današnje avanture loše ( jer to nije istina ), ali može se reći da im fali nešto poput šarma i posebne inovativnosti, karakteristika koje su obilježavale slavne avanture do kraja tisućljeća. Naravno, teško je raditi nešto ako to nema bogzna kakvu publiku, sa, za današnje pojmove, minimalnim budžetom. U takvim, za avanture tmurnim vremenima, pojavljuje se Vampyre Story. I igra je obećavala. Jako. Počevši od šarmantnog old-school crteža, pa do grotesknih likova, sve podsjeća na ono čime nas je krajem 90-ih odušljevljavao Lucas Arts. No nažalost, na tome ostaje, jer unatoč obećavajućoj vizualnoj i idejnoj premisi, VS ne uspijeva opravdati golema očekivanja i čak 6 godina produkcije.

Vampyre Story postavlja mjesto radnje u Draxilvaniju, fikcionalno mjesto koje nastanjuje vampir Shrowdy von Kiefer, te njegova zatočenica Mona de LaFitte, naša heroina i obećavajuća operna pjevačica. Kada jednog dana Shrowdya ubiju lovci na vampire, Mona je napokon slobodna od njegova zatočeništva. Zajedno sa svojim side-kickom, šišmišem Froderickom, mora pronaći put iz njegova ukletog dvorca kako bi otišla u Pariz i zablistala kao operna diva.


Praktički jedino mjesto radnje igre je dvorac, pa je lako zaključiti kako se VS oslanja uglavnom na zagonetke. Dvorac se sveukupno sastoji od negdje 15-ak statičnih slika tj. scena, kada tome dodamo još par iz obližnjeg gradića, to je poprilično malen broj. Kako su zagonetke najvažniji dio igre, većinom su velike i kompleksne. Za neku zadaću ćete većinom morati rješiti nekoliko pod-zagonetki, pa te pod-zagonetke imaju svoje pod-zagonetke itd. Težine variraju, ali nikad ne idu previše na laganu stranu. Ako ste nekog normalnog staža u avanturama, ili pak nemate apstraktni mozak, teško da se nećete pomučiti oko 80 posto zadataka. Mnogo istih je vezano za inventory, gdje ćete kombinirati neke potpuno neinteligentne kombinacije. Što se toga tiče mnogi neće biti sretni, nisam ni ja, al valjda to dolazi sa old-skulom.

Pixel-Hunt je na sreću doveden do nule pomoću hot-spot tipke, tj. pritiskom TAB-a vam se pokažu svi predmeti u okolini s kojima se možete na neki način interaktirati. Još jedna inventivna novost je tzv. „Idea Icon“. Na pamet mi pada scena is MI3, kada naš junak Guybrush u nekom indijanskom selu uoči gigantsku kocku tofua, koju pritom spremi u džep kao da je pikula. Iako je sama ta scena iznimno genijalna, VS upozorava da takvo što ipak nije moguće. Naime kada Mona uoči nekakav predmet koji joj treba ali je nažalost prevelik da joj stane u džep, ona će „zapamtiti“ gdje je taj predmet, a u inventoryu će se pokazati njegova “sjena”. Kada ćete ga morati iskoristiti, ekran će se na sekundu zacrniti, Mona će otići po taj predmet i normalno ga iskoristiti. S druge strane, igri sa pjevačicom opere-vampiricom, pričajućim šišmišem i morskim govnolikim čudovištem teško da je trebalo nešto „realistično“. No jedna, meni osobno, veoma iritantna stvar je sučelje, tj način interakcije sa stvarima. Naime klikom na neku stvar otvaraju vam se četiri opcije: predmet možete probati uzeti, gledati, doletjeti do njega ili razgovarati s njim. Mislim da je ovo jednostavno arhaično i nepotrebno, jer igra vas praktički tjera da isprobate sve moguće mogućnosti sa svakom mogućom stvari. A i samo sučelje ružno izgleda.


Vizualni stil igre potpisuje Bill Tiller, čovjek koji je odgovoran za vjerojatno najljepšu avanturu ikad, treći nastavak Monkey Islanda. Njegov potpis vidljiv je od prve sekunde, jer VS je iznimno dizajnirana i stilizirana igra. Što se zvučnog dijela tiče, odlična klasična glazba vrhunski dočarava ugođaj igre te podiže atmosferu. Voice-acting je većinom zadovoljavajući, uz par zamjerki. Subjektivno, glas Mone me iritira do besvjesti, jednostavno je previše plačljiv i naporan. Usto, iako bi trebala imati francuski naglasak, nekada se dogodi da to “zaboravi” te zvuči pre američki, što je nerazumljiv i nezanemariv gaf. Ostali glasovi su začudo puno bolji; Froderick je jednostavno genijalan sa svojim talijansko-američkim naglaskom, kao i ostali sporedni likovi čiji glasovi veoma vjerno utjelovljuju bizarne likove koje ćete susretati. Scenarij je većinom ok, ali ne više od toga. Fore većinom nisu nešto osobito smješne, doduše možda je to tek do mene pa neću puno o tome, važno da nisu potpuno retardirane.


Vjerojatno ste i sami shvatili da igra nije nešto posebno dugačka. Trajnost je uglavnom sadržana u zagonetkama te ovisi o težini istih. Ipak, recimo 10-ak sati je optimalna dužina za prosječno bistrog igrača, uz slušanje razgovora i proučavanje svakog mogućeg predmeta. Vampyre Story sigurno neće donjeti revoluciju u žanr, no to nikako ne znači da nije dobra, štoviše vrlo dobra igra. Osim što je vizualna poslastica, radnja je zanimljiva kao i dizajn te glasovi većine likova. Nažalost, osjeća se okus nedovršenosti, što će se, nadamo se, ispraviti sa sljedećim nastavkom ( koji je prilično direktno najavljen na kraju igre ). Fanovi avantura već su je odigrali, nostalgičari navalite, ostali – čekajte drugi nastavak…

Ne zaboravite prokomentirati recenziju i samu igru u boxu ispod, a tu je i forumski topic o ovoj igri gdje nam možete ostaviti koji post.

Žanr avantura već neko vrijeme nigdje ne mrda i ne zanima nikoga posebno osim zagriženih ljubitelja, koji su zapeli tamo negdje, u doba najvećih Lucasovih avantura, čekajući da se ponovno pojavi nešto slično… Je li A Vampyre Story ta igra?

70 Naša ocjena
  • vizualni stil
  • sporedni likovi
  • zagonetke
  • trajnost
  • Mona

Komentari (3)

  • Armor

    11.01.2009 - 20:05

    Dobra reca Grga!
    Igra je trebala biti bolja ali kako je tako je…

  • Loky1862

    12.01.2009 - 13:02

    GG Grga.
    Igru prati dobra atmosfera, ali ima postoji nešto u njoj što tjera na odustajanje. Igra je izašla u najgore moguće vrijeme tako da sam odigrao samo prvi dio, i sad stoji instalirana i čeka neka lošija vremena.

  • Damien

    14.01.2009 - 20:57

    predobro 😉 gg

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!