Ako niste čuli za ovu igru, potpuno je očito da vas PC igre ne zanimaju niti najmanje – jer ove godine se upravo oko ove igre najviše koplja lomilo po raznim forumima, blogovima i ostalim sredstvima online komunikacije. I dok se neki kunu u to da je Crysis najbolja pucačina ikada, drugi je posprdno nazivaju tech demoom. Naravno, postoje i oni između, no koga su ikada zanimali suzdržani?

Opisujući ovu igru, nije moguće ne spomenuti grafiku. Zapravo, neću imati mira ako to ne učinim odmah. Ono što niste mogli vidjeti na screenshotovima je fizika, koja je barem jednako impresivna kao i grafika. Pogodite kolibu bacačem raketa i gledajte kako se prekrasno realno urušava. Srušite palmu na protivnika i uštedite si metke. U ovoj igri grafika nije samo prvo što ćete primijetiti, već ćete konstantno iznova uzdisati na prekrasne prizore, kojih u ovoj igri zbilja ne nedostaje. Efekti vode, eksplozija, dima i svjetla jednostavno nemaju konkurencije ni u jednoj drugoj igri. Raznosit ćete gotovo svako vozilo na koje naiđete samo da bi iznova vidjeli savršene efekte eksplozije. Srećom, na bacače raketa nailazit ćete prilično često, pa ćete imati puno prilika da srušite helikopter ili raznesete protivničko vozilo. Naravno, uz neizbježni debilno-veseli izraz lica. Lica su izvedena možda čak i bolje nego u Mass Effectu, a nevjerojatni detalji na uniformama, a pogotovo na nano suitu, oduzimat će vam dah. DX10 napokon je u potpunosti zaživio sa ovom igrom, a razlika je itekako vidljiva. Igra će izgledati izvanredno i u devetci, no tek ćete u DX10 modu uvidjeti zašto je ova igra tako posebna. Naravno, ako imate odgovarajući hardver, jer hardverski zahtjevi su jednostavno nehumani. Kakvo god računalo imali, igra će se doslovno vući kao slon na samrti na najvišim detaljima, a anti aliasing je tu očito samo za žestoke mazohiste. Imate li još kojim slučajem Vistu, pripremite si nešto za razbiti, jer razbijati monitor zbog trzanja i nije najpametnija stvar. No, razumijem vas… Upravo ste dali više od dvije prosječne hrvatske plaće da biste mogli uživati u ovoj igri.

OK, definitivno najveća boljka igre je iza nas. Nastavimo… Moram priznati dečkima da zbilja znaju napraviti filmsku igru. Svi već odavno znamo da dečki znaju napraviti vrlo napredan engine, a lijepo je znati i da ga znaju iskoristiti na prave načine. U igri ima puno impresivnih scena koje će vas ostaviti razjapljenih, slinavih usta. Od tornada usred šume koji radi potpuni kaos svuda oko sebe pa sve do potopa velikog broda – scene koju ne nadmašuje ni sam Titanic. I to ne samo u animacijama; takvih scena ćete se nagledati i u samoj igri. To uvelike pomaže ionako nabrijanoj atmosferi koju ćete osjetiti kroz igru. Drugi važan čimbenik atmosfere je glazba. Ako ste čitali Halo 3 recenziju, vjerojatno ste primijetili da padam na epske orkestralne dionice, pa ćete shvatiti zašto me ova igra „kupila“ svojom glazbom. Sve te velike scene popraćene su i isto tako „velikom“ glazbom. Sam zvuk u igri je također impresivan. Od zvuka sačmarice preko šuštanja lišća pa sve do urlika vanzemaljaca, sve je na svom mjestu. Ukoliko imate surround sistem, ne bojte se pojačati glasnoću do kraja – definitivno se isplati. Dobro, barem sve dok susjedi ne pozovu policiju.

Sama igrivost ostaje u granicama klasičnog FPS-a, s nekoliko zabavnih varijacija na temu. To su nano-suit i on-the-fly modifikacija oružja. Naime, svako oružje možete prilagoditi situaciji u kojoj se nalazite stavljajući različite ciljanike, metke, prigušivače i taktičke dodatke poput bacača granata. Zanimljivo, da biste to učinili, ne trebate prekidati igru i probijati se kroz izbornike, već to možete učiniti u bilo kojem trenutku igre. Kad smo već kod oružja, ona su više-manje standardna (uz nekoliko iznenađenja), no budući da ih možete modificirati, njihovu „običnost“ nikako ne možemo navesti kao minus igri. Ono što možemo uzeti kao minus je broj oružja. I unatoč svim modifikacijama, oružja su jako slična pa ćete vjerojatno kroz cijelu igru koristiti istu kombinaciju oružja (osim kada ste prisiljeni a suprotno zbog nedostatka municije). Nano suit će, uz grafiku, vjerojatno postati zaštitni znak Crysisa (a nadam se i svih mogućih nastavaka). Ako nekim čudom ne znate za nano suit, to je napredno odijelo koje omogućava korisniku brže trčanje, veću otpornost na metke, veću snagu, pa čak i privremenu nevidljivost. Moj skepticizam oko nano suita se djelomično obistinio jer je igra definitivno lakša nego što bi bila da niste ukrali odijelo Supermanu – naravno, ako ga znate iskoristiti. Nije nikakav problem poskidati cijelu bazu bez umiranja. Odaberete nevidljivost, dođete na čistinu i poskidate što stignete. Kad postanete vidljivi, počet će pucati na vas, no tad se jednostavno sakrijete iza kamena/drveta/kuće dok vam se energija odijela ne napuni. I tako sve dok ne skinete i posljednjeg Koreanca.

S druge strane, strašno je zabavno poigravati se sa protivnicima prolazeći između njih nevidljiv ili im se približiti nevjerojatnom brzinom i opažati njihove reakcije, koje su također na mjestu. Izraz lica naših kosookih prijatelja kad im dotrčite koristeći speed neprocjenjiv je. Isti epitet ne može se odabrati i za opis AI-ja protivnika. Dobro se postavljaju, ponekad odlično procjene situaciju i znaju pozvati pojačanje, no na vojnoj akademiji ih očito nisu učili timskom radu. Ukoliko se sakrijete u kućicu, svi će čekati da iziđete pa vas onda rešetati. No, neće im pasti na pamet okružiti kućicu sa svih strana, upasti unutra i napuniti vas vrućim olovom. Ipak, nedostatak ekipnog rada definitivno nadoknađuju brojnošću. Ne znam koliko Koreja ima stanovnika, no vjerujem da sam u Crysisu smaknuo barem polovicu njihovih vojnih kapaciteta. Za to su dijelom krive i misije. Naime, igra je linearna u smislu da nemate izbor misija, već su one strogo određene. Određena nelinearnost javlja se u smislu toga da sami birate kako ćete doći do cilja. A misije su, nažalost, jednolične. Postoje dvije vrste misija – uništavanje protivničke artiljerije i prikupljanje podataka. U oba slučaja ćete raditi isto; doći do njihove baze i sve ih poubijati. A tada ćete, ovisno o misiji, postaviti ekploziv na tenk ili prčkati po laptopu. Jej.

Priča igre je… pa, gotovo nepostojeća. Toliko je jednostavna i izlizana da vam je zbilja ne mogu spoilati ni kad bih htio. Jednog lijepog sunčanog dana, Amerikanci su opazili da se golema količina energije odaslala sa jednog otoka. Prva pomisao im je bila da Koreanci testiraju nuklearno oruže. Kako svi znamo, Amerikanci su najveće face (uostalom, Chuck Norris i Mitch Buchannon su Amerikanci) pa su i u ovom slučaju odlučili igrati ulogu svjetskog policajca. Koreanci jesu bili na otoku, no nisu testirali nuklearno oružje, već prastari artefakt. Po dobrom starom običaju, taj artefakt je, ma zamislite, vanzemaljski. Kad bi Crysis bio kazališna predstava, scenarij bi išao ovako nekako:
“Those Chinese bastards are testing their nuclear weapons! We must destroy them!“
„ Ummm, sir, they’re not Chinese, they’re Korean.“
„Yeah, whatever. We’ll bomb them as well. Send a special ops team in there.“
„What should we tell them?“
„Think of something! What do I have you for? And if my three year old grandson buys it, hell, they’ll buy it.“
„Mkay, sir.“
Nešto kasnije…
„DEAR GOD! What’s that? That’s not human! (op. a. no shit Sherlock, metalno je, svijetli plavo i ima pipke) Get out of there!“
I to je to. Nema velikih obrata, sentimentalnih monologa ili ljubavnih priča. Možda je tako i bolje, ali BioShock me razmazio u tolikoj mjeri da mi je ovo sad smiješno.

Unatoč svim nedostacima koje sam nabrojao, Crysis je i dalje odlična igra vrijedna igranja. No, ukoliko nemate konfiguraciju koja jede malu djecu, više ćete vremena provesti sipajući žuč nego uživajući u igri. U svakom slučaju, očekujemo nastavak koji bi, ako poprave neke nedostatke, bez problema mogao ući u prestižno 90+ društvo. A igri nedostaje tako malo…

Ako vam nešto nije jasno oko ove igre, imate kakvo pitanje ili jednostavno želite raspravljati o igri dođite na HCL forum i pridružite nam se.