HCL.HR

Kada bismo igre horor tematike ocjenjivali samo po uspješnosti zastrašivanja, Daylight bi bio dosta blizu onom gornjem rangu. No, ako nas neka igra dobrano preplaši ne znači nužno da je to kvalitetan horor naslov jer pod kvalitetom ipak podrazumijevamo čitav niz stvari. U ovoj igri taj niz čine stvari u koje gledamo zbunjeni, stvari kojima pristupamo s podsmijehom i stvari koje su nam jednostavno van logike. Vidljivo je to već u našem video komentaru Vjeran N. produkcije, pa ako ga još niste pogledali, evo savršene prilike za to.

Nekako sam gajio nadu da će vas Vjeranov video udaljiti od same igre tako da ja ne moram trošiti vrijeme na tipkanje kritika o njoj, no shvatio sam da bi bilo malo nezgodno prišiti ocjenu bez ikakve podloge. Pa eto – što se mora, mora se.

Daylight počinje tako što… počinje. Budite se u nekakvoj bolnici, vidite jedino mobitel pred sobom i javlja vam se nepoznati glas s njega. Zna se to tako nekad dogoditi i poslije subote navečer, ali ubrzo postajete svjesni kako ovu bolnicu opsjedaju duhovi, a ako ste mislili da duhovi nisu strašni – ovo su vam duhovi vještica. Pa si vi mislite…


Daylight svoju priču izvodi kroz tekstualne zapise razbacane po levelima. Jeftin je to trik kojim se u biti maskira neviđeni paprikaš klišeiziranih tema i praznovjerja kojemu fale jedino još nekakvi vanzemaljci. Ima tu doslovno svega: vi ste pacijent s nesretnim brojem 13, po zidu su iscrtani pentagrami, u bolnici su rađeni eksperimenti, ritualna žrtvovanja i koješta drugo, a žrtve se manifestiraju u obliku čupavih djevojki, koje, ajde, barem ne izlaze iz bunara. Nije ni čudo što igra započinje niotkud i bez ikakve pozadine – tko bi uostalom mogao probaviti taj drlog od priče da ne pristiže u strogo kontroliranim komadićima.

Priča Daylighta je neviđeni paprikaš klišeiziranih horor tema i praznovjerja.

Zapravo, pogrešno je reći da priča, ili bolje rečeno scenarij ove igre, nema neku pozadinu. Jer ima, kad malo istražite tko stoji iza tog scenarija. Nećemo biti nepristojni pa gospođi u pitanju raditi besplatnu reklamu, no dovoljno je reći da se dotična probila u industriju videoigara tako što je naslijepo lizala (između ostaloga!) PSP konzolu. Možda ista ima nekakav talent za pisanje priča, u to ne ulazimo, ali ovdje ga nije demonstrirala. Sasvim suprotno, demonstrirala je da svatko može smisliti priču, ali da ne može svatko ispričati priču na kvalitetan način.


No pustimo sad to, negdje tamo na početku spomenuto je između redaka da je Daylight strašan? Pa u principu – je. Proklete vještice uvijek vam dolaze s leđa, a premda ih čujete i možete ih lako izbjeći, jezivo je kada vam se krenu derati. Jedno je sigurno – osobno ovu igru ne bih želio igrati na Oculus Riftu. Ali opet, nije kao da bih ju želio igrati ikako drugačije. Razlog tome je slaba mehanika. Blesavu priču još bih i zanemario (kako sam to većim dijelom činio u odličnom Outlastu), ali ne mogu ignorirati činjenicu da se mehanika ove igre svodi na puko tumaranje labirintom hodnika i soba koji izgledaju užasno monotono. Zna se čak dogoditi više puta da uđete u sobu koja je doslovno prazna – u njoj nema apsolutno ništa! Naime, cilj je od početka do kraja igre (a to je po trajnosti nekih sat, sat i pol vremena) skupiti određeni broj dokumenata kako bi vam se na jednom dijelu mape stvorio „ključ“ za vrata na drugom dijelu mape. I tako otprilike pet puta – u bolnici, zatvoru, kanalizaciji i šumi.

Igra se svodi na dosadno lutanje ispraznim labirintima hodnika.

Čitavo to vrijeme dok lutate hodnicima napadaju vas spomenute vještice. Nekoliko vas puta uistinu zastraše, no većinom im je lako pobjeći. Dovoljno je samo zapaliti baklju da nestanu ili pak projuriti kraj/kroz njih (kada nosite ključ i ne možete upaliti baklju), a sprint je iz nekog razloga stalno dostupan i vaša se protagonistica nikad ne umara tako da vještice ne predstavljaju neku prijetnju. Dapače, više su gnjavaža i dođe vam da ih pošaljete u materinu dok tražite kamo trebate ići.

A to se događa, pa… cijelo vrijeme. Glavni krivac tome je blesava mapa na mobitelu koja više odmaže nego što koristi nekoj svrsi. Na njoj primjerice nije moguće razlikovati koji hodnik završava zidom, a koji još niste istražili do kraja. Ne pomaže ni to što je sve mračno, a svi hodnici prokleto jednolični pa kad vidite jedna vrata pomislite – e otuda sam došao – a niste, nego igra samo koristi isti model i teksture hodnika na obje strane mape. Usput rečeno – to su prilično loši modeli i teksture, sve je nekako nepotrebno zamućeno i izgleda… gumeno? Kako je rečeno u video komentaru: iako je riječ o prvom naslovu na Unreal 4 pokretaču, igra izgleda lošije nego većina naslova na generaciju starijem engineu.


Postoji, međutim, razlog zašto je sve u igri tako jednolično i monotono, a on se očituje u sustavu „proceduralnog generiranja“ levela. Drugim riječima, mapa je nakon svakog prelaska igre drugačijeg rasporeda. Zbog toga nema specifičnih prostorija i zato sve ima tako malo detalja, a najčešću interakciju s levelom predstavlja tek otvaranje vrata. Drugačiji raspored prostorija nažalost nije nikakav doprinos horor atmosferi nego je nasumičan koliko i komentari protagonistice kada ista viče: „Ništa ne vidim!“, a u rukama drži mobitel koji svijetli. Uostalom, level postaje nasumično generiran tek kada krenete s igrom ispočetka – kada učitate snimljenu poziciju raspored je i dalje isti.

Naša topla preporuka nije da igru zbog toga ne igrate više puta, već da ju ne igrate uopće. S obzirom da smo već vidjeli kako Zombie Studios zna sklepati solidan naslov, ovo je očito besraman pokušaj brze zarade po formatu „ako prođe – prođe“. Čak i ako dobijete igru u paketu s nekom od novijih Nvidijinih kartica, uštedite si vrijeme i radije zaigrajte nešto drugo. Ako želite dobru horor avanturu, Outlast i Amnesia: The Dark Descent su i dalje vladari žanra. A ako ste željni nečega novoga, bolje se strpite još koji mjesec do neke druge horor igre. Jer Daylight je u potpunosti zanemariv – i kao iskustvo i kao dosadna igra s propalom idejom.

”Molim te Bože, daj da ovo završi.” – zavapila je u jednom trenutku protagonistica horor avanture Daylight, savršeno pročitavši naše misli na jednoj transcendentalnoj razini.

40 Naša ocjena
  • zna zaplašiti
  • bogu hvala ne traje dugo
  • nasumično
  • klišeizirano
  • monotono i ponavljajuće

Zoran Žalac

Dežurno čangrizalo. Primarno je na PC-u, no konzolaškog je porijekla. Voli kad igre filozofiraju, gunđa kad ne idu u 60 frejmova. Najtekstualniji recenzent HCL portala, a u slobodno vrijeme magistar opskurne znanosti koja se naziva kulturologijom. Nije isključiv, ali...

Komentari (7)

  • Cholla

    04.05.2014 - 15:00

    Ovu igru su toliko hvalili da sam pomislio da će biti među top 5 igara godine..
    Gledao sam videe po youtubeu tj. prelazak cijele igre i ništa me nije prepalo, jedino kada lik koji igra igru počne galamiti.. Ocjena 55/100..

    • Hrv4tin4

      @Cholla, 04.05.2014 - 15:15

      Osobno nisam čuo da ju toliko hvale i najavljuju, ali su najavljivali i hvalili drugu igru sličnog imena Dying light

    • Montana33

      @Cholla, 04.05.2014 - 15:31

      Cholla
      nije isto gledati nekog drugog kad igra i gdje ti licno igras jer nisi usredotocen na igru kad je isprobas onda napisi komentar a ne ovako 😀 (y)…..

    • Cholla

      @Cholla, 04.05.2014 - 15:56

      Govorim moje utiske dok sam gledao, a ovako ne mogu igrati, nemam dovoljno jaku konfiguraciju.. Kada nabavim šta bolje, vjeruj mi da ću igrati.. :3

    • NiXGaming

      @Cholla, 04.05.2014 - 18:35

      Tako je brt

  • SolidSmile1908

    04.05.2014 - 15:05

    A ježi ga…… Probat ću je svejedno. čisto da znam da sam ju odigrao. :)

  • tryon

    04.05.2014 - 17:07

    haha vjerane gameplay komentar je odlican.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!