Prava je sreća da u industriji igara uopće postoji visokobudžetni serijal poput Deus Exa. Ne mislim reći da je serijal nezamjenjiv, ali je poznato da veliki izdavači ne vole tako ozbiljne igre. Prava im je noćna mora promovirati nešto što nema trunke humora, a ni hektolitara prolivene krvi. Deus Ex naslovi su filozofske crtice i kritike tehnološkog fetišizma, a takve igre ne zgrću bogatstvo i ne inspiriraju igrače da si stvaraju paralelni univerzum na originalnom predlošku.

Doista, Deus Ex: Mankind Divided otvara škakljivo pitanje “mehaničkog rasizma”, što je već izazvalo neke kontroverze u javnosti. Igrom slučaja, u sklopu te problematike obuhvaćaju se teme terorizma i segregacije društva, što je vrlo reminiscentno aktualnoj situaciji izbjegličke krize i terorizma na starom kontinentu. Da stvar bude bizarnija, radnja ove igre smještena je u Europu, točnije Prag 2029. godine. Adam Jensen ondje kao dvostruki agent nastavlja ganjati svjetske moćnike koji delaju iz sjene, a pritom se i sam suočava s rastućom mržnjom prema augmentiranim ljudima koje ostatak društva tjera u svojevrsne logore.

Priča Mankind Divideda je solidna kao epizoda koja nije niti uvod niti kraj. Dijalozi su vrhunski i puni mogućih preokreta pa morate paziti što govorite. Sporedne fabule savršeno su uklopljene u cjelokupnu problematiku radnje. Adam Jensen je vrlo karakterističan lik čiji je glas sada već jedan od zaštitnih znakova Deus Ex serijala. Na prvi pogled sve je sjajno. Međutim, scenarij ima i nekih upitnih odluka. Primjerice, igra ima hrpu novih likova s kojima se baš i nemate vremena upoznavati. Oni se samo pojave, Jensen ih zna od ranije, ali igrač o njima detalje saznaje prvenstveno iz teksta na ekranima pri učitavanju igre. Nije to neki veliki minus, ali zbog njega priča djeluje zbrzano, što u Human Revolutionu nije bio slučaj.

Postoji nekoliko kontradikcija u priči na koje morate zažmiriti, no developerima svejedno treba uputiti pohvalu jer su igri povećali replay value uvođenjem misija koje utječu na kraj igre. Dvije su takve misije između kojih morate odabrati samo jednu, što i nije mnogo, ali radnju barem prelamaju na sredini igre. Samim time, različite završnice ne možete vidjeti tek tako da učitate zadnju snimljenu poziciju pred kraj igre i odaberete nešto drugo, kako se to moglo u HR-u. Doduše, postoji i opcija da anulirate utjecaj tih misija na konačni ishod, ali za to onda trebate pokazati brzinu i vještinu u igranju.

Ne bih rekao da je Mankind Divided lakši od svoj prethodnika, no o većoj pristupačnosti ipak se može govoriti. Jedan od razloga za to jest što ovdje u startu imate Adama Jensena 1.0 i možete u startu aktivirati otprilike sve augmentacije koje ste imali u prethodnoj igri. Na primjer, ja sam si na početku aktivirao augmentacije nevidljivosti, hakiranja i proširenog inventoryja pa o njima više nisam brinuo čitavu igru.

Razvoj lika izgubio je na posebnosti jer igra daje mogućnost da si otključate hrpu augmentacija odmah na samom početku.

Razvoj lika time je izgubilo svoju posebnost, iako su postojećim augmentacijama dodane i neke nove, eksperimentalne, poput daljinskog hakiranja, elektrošoka, bullet timea i sl. Te augmentacije u početku morate balansirati tako da isključite jednu kako biste mogli koristiti drugu, čime vas igra ograničava da ne budete nepobjedivi. Kasnije to ograničenje nestaje, ali problem nije u tome. Nove augmentacije ne mijenjaju gameplay ni na koji način, a neke su potpuno beskorisne ili samo zamjena za oružja. Primjerice, u HR-u ste imali P.E.P.S. oružje, a sada je to augmentacija. Imate mogućnost elektrošoka, ali to nije ništa efektivnije ni drugačije od toga da dođete do neprijatelja i napravite takedown na njima.

Unatoč tim kritikama, može se reći da su i sitne varijacije dobro došle u formulu gameplaya koji je i dalje podijeljen na akcijski i stealth dio. Balans između ta dva pristupa ovoga puta je ponešto bolji – stealth je i dalje preferiran, ali je izazovniji, dok je „Rambo pristup“ olakšan, premda ne i preporučen. Dok se šuljate neprijatelji vas mogu spaziti i s visine, a leveli su i dizajnirani s time na umu. Općenito imate više prilike za tzv. vertikalni stealth, zbog čega me igra u nekoliko navrata podsjetila na Dishonore. No, za razliku od te igre, ovdje se možete i obraniti kad vas protivnici primijete. Na većim težinama to baš i nije preporučljivo, ali gotovo se uvijek imate čime obraniti. Streljiva ne fali kao u HR-u, a oružja ima na svakom koraku.

Izravna borba nije preporučena, ali vam sredstava za nju nikad ne fali.

Nažalost, to balansiranje malo je poremetilo neke druge stvari. Primjerice, trgovanje u igri je zanemarivo i nema onoga da sav teško zarađeni novac potrošite na snajper kad ga ovdje možete bez problema pokupiti od neprijatelja. A svaki je snajper isti, odnosno – svaki tip oružja ima samo po jedan model. Tijekom igranja zato nisam kupio niti jedno oružje, a nisam osjetio potrebu ni da nadograđujem arsenal kad sam većinu vremena neprijatelje izbjegavao. Nadogradnja bi recimo imala smisla za boss bitke, ali Mankind Divided ima jednu jedinu – na kraju igre.

U konačnici mi se dogodilo to da sam imao hrpu novca kojega uopće nisam trošio. Rado bih ga bio potrošio na Praxis kit kao u HR-u, ali to ovdje nije moguće – barem ne za virtualni novac. Želite li platiti za nadogradnju augmentacija, možete to platiti jedino stvarnim novcem – kroz mikrotransakcije.

Predmeti za hakiranje također nemaju neku veliku vrijednost jer je hakiranje znatno olakšano. Dodane su tipkovničke kratice tako da sada ne trebate dvaput klikati po jednom čvoru kojega hakirate nego kliknete na njega i stisnete tipku C za capture, što uvelike ubrzava čitav postupak. Hakiranje se zato svodi na to da poklikate sve što stignete prije nego vam vrijeme istekne. A sustav je olakšan i na taj način da se prije isteka vremena možete isključiti bez da hakirani uređaj završi na lockdownu ili da neuspjelo hakiranje digne alarm.

Za uspješno hakiranje sada je važnije da ste brzi umjesto proračunati.

Planiranje je u toj mini-igri stavljeno u drugi plan te vam predmeti za hakiranje nisu naročito korisni ako vam augmentacije nisu orijentirane na hakiranje. Uostalom, igra je dizajnirana tako da sve ono što biste trebali hakirati ima minimalnu lvl 1 zaštitu, premda sve prepreke obično možete zaobići i bez hakiranja. Igru sam također završio bez hakiranja ijednog turreta ili robota, i to ne zato jer sam tako htio nego zato što je prilika za to bilo neobično malo.

Dojma sam da je u Mankind Dividedu sve zbrzano, s manjim budžetom nego za Human Revolution. Glavna kampanja traje ugrubo 15 sati, uključujući i sporedne zadatke, što je upola kraće od prethodne igre. Još uvijek je to pristojna trajnost, da se razumijemo, pogotovo uz dobar replay value, ali je i pokazatelj da Square Enix želi unovčiti ozbiljni Deus Ex na druge načine. Dobar dio pozadinske priče rezerviran je za DLC pakete u seriji misija naslovljenih kao Jensen Stories. Dakle, te misije nisu nevezani dio igre nego proširenje glavne priče, što znači da je igra komotno mogla biti još sadržajnija i dugotrajnija da je Square Enix tako htio.

Igra traje duplo kraće od prethodnog dijela jer će imati i duplo više dodatnih sadržaja koji se plaćaju.

Umjesto toga, izdavač se odlučio za Breach mod, zasebnu kampanju s nizom izazova čije rezultate rješavanja možete usporediti s ostalim igračima kroz top ljestvicu. Breach je gameplayjem identičan kao glavni mod igre, a funkcionira tako da što prije pronađete i zauzmete bazu podataka, a onda se brže vratite na početak prije isteka vremena. Uspješnim rješavanjem izazova dobivate pakete s predmetima koji vam pomažu u daljnjem napredovanju, ali njih možete kupiti i stvarnim novcem pa natjecanje tu nema nekog smisla kad mikrotransakcije imaju više utjecaja na uspjeh nego vaša vještina igranja.

Na temelju svega izrečenoga Deus Ex: Mankind Divided bi bio igra koja ne vrijedi tražene cijene. Međutim, ima se tu još toga za reći. Ispod svih razdora zapravo se krije kvalitetna i zabavna cjelina. Ne može se mnogo RPG naslova pohvaliti da doista omogućavaju igranje po vašoj volji. Deus Ex ima tu slobodu i to je još uvijek postignuće pokraj kojega je lakše prihvatiti neke manje kvalitetne stvari. Umjetna inteligencija, primjerice, nije nimalo napredovala pa ostaje tek prosjek, ali nema nekih kriminalno glupih ponašanja koja bi vas izbacila iz takta.

Mankind Divided je još uvijek jedna od rijetkih igara u kojima je iskustvo igranja doista različito ovisno o vašem pristupu.

Sustav dijaloga ponovno je jedan od boljih u RPG žanru. Razgovori su odlično napisani, napeti i značajni. Nema izravnog indikatora koji bi otkrio u kojem će smjeru razgovor otići, a tako to treba i biti. Postoji manja pomoć u analizi sugovornika, ali ni to nije garancija da ćete uvijek izvući željeni ishod vruće debate. Neke od najzanimljivijih misija oslanjaju se upravo na tu mehaniku i pravi je užitak slušati takve svađe.

Razgovore je manje ugodno gledati zbog drvenih animacija likova čija je gestikulacija sve samo ne prirodna. Osim toga, nemam neki prigovor na audiovizualnu stranu igre koja je ukupno solidna, a impresivnija sa artističke strane nego one tehničke. Pitanje verzije za PC je škakljivo, a situacija je takva da igra nekima radi fino, a nekima ne, neovisno o hardveru. Osobno nisam imao problema s performansama, valjda sam među tim sretnicima, ali svejedno zamjeram izostanak podrške za DX12 do daljnjega, jer je to bila jedna od točaka po kojima je igra promovirana – kao jedan od prvih DX12 naslova.

Deus Ex: Mankind Divided na kraju ni u čemu nije prvi, a vjerojatno ni zadnji naslov ovog tipa. Možda vas podijeli oko mišljenja kreće li se serijal u dobrom smjeru, no osobno vjerujem da je dobro što se uopće i kreće. Moderni Deus Ex zadržao je svoj standard kvalitete unatoč nešto slabijem nastavku te je još uvijek jedna od najboljih stealth igara koje danas možete zaigrati. Isto tako, to je trenutno i najkompetentnija priča na temu „tehnološkog rasizma“, barem dok ne dođe Cyberpunk 2077 koji će biti dobrodošla konkurencija Deus Ex igrama.