HCL.HR

Recenzija

Devil May Cry 3 Special Edition

Matej Majcenović


Što PC gamerima znači ime Devil May Cry? Većini njih apsolutno ništa. No, što ime Devil May Cry znači u gamerskom svijetu koji ne pravi razliku između platformi? E pa da vam kažem, Devil May Cry poznat je kao jedna veoma teška Capcomova TPS akcijska avantura sa odličnom glazbenom podlogom, vrhunskom igrivošću te super adrenalinom nabrijanom atmosferom, koja će se ponajprije svidjeti onim hardcore i upornim gamerima (kojih je današnjih dana sve manje). Capcom je odnedavno odlučio ”proširiti horizonte” i na PC poslao svoja 3 velika hita sa PS2 (Onimusha i DMC 3) te GC ( RE4 koji je također nešto kasnije izašao na PS2 ) konzole. Od dana kad su ove igre najavljene znali smo jednu stvar. Znali smo kako ćemo za svaku morati posjedovati gamepad, jer će igranje na tipkovnici biti nemoguće. Ipak u ovom slučaju nije to stvar lijenosti proizvođaća već same igre koja je stvarno zahtjevna što se kontrola tiče. Kako ja, kao i mnogi ( Pc-aši ) nisam odigrao prva dva djela, prema trećem djelu morat ću se odnositi kao da je prvi. A to, nadam se nikome neće smetati.

Ponovno prokleta konverzija. Ponekad se čini da Pc-aši dobivaju otpatke. Srećom, ova igra to uspijeva opovrgnuti. Igra definitivno ne spada u jednu od onih preloših pokušaja kakav je bio primjerice Resident Evil 3 (Također Capcomov ). Capcom je pokazao da misli ozbiljno, te da se svi ljubitelji dobrih igara mogu nadati nečem još dorađenijem kad na PC stignu RE4 te Onimusha. Iako se u naslovu igre nalazi i Special Edition oznaka, ne mogu je uspoređivat sa običnom verzijom, jer to ustvari ne bi bilo ni pravedno ( s obzirom da se dotična verzija nije pojavila na PC-u ). Za početak odmah ću prijeći na ”problemčiće” koji su se javili pri procesu konverzacije. Kontrole i grafika – i srećom ništa više. Igru je gotovo pa nemoguće igrati sa tipkovnicom, ponajprije jer igra koristi svih 12 tipki PS2 gamepada (i to bez ubrojenih tipki za kontrolu lika), što je ruku na srce, previše i prekomplicirano, jednim djelom i zato što je igra prokleto teška. I ponovno napominjem kako Capcom tu nije imao previše izbora, jer za ovakve igre ( koje inače i ne izlaze na PC-u ) gamepad je jednostavno a must have. Grafika nije ništa drukčija od PS2 verzije, no moguće je podesit rezoluciju (najviše do 1024×768) što će donekle poboljšati prilično solidan vizualni dojam. Unatoč tome veoma je pohvalno da u igri svaki loading traje najviše 2 sekunde ( igra se bez prestanka, čak i između misija ).

Glavni junak DMC serijala zove se Dante. Dante je demon, sin legendarnog Sparde, demona koji je zatvorio vrata pakla i spriječio demone od dolaska na Zemlju. Dante je nakon avantura iz prva dva nastavka odlučio osnovati vlastiti posao – posao istrebljivanja demona. No u posjet mu dolazi misteriozni ”čovjek” koji Dante-u prenosi poziv brata Virgila. Virgil je loš brat, koji pokušava ponovno otvoriti isti prolaz, kako bi vratio demonske horde natrag na Zemlju. Pogodite čiji je zadatak da ga spriječi? Dante je jedan veoma kul lik. On je jedan od najbolje okarakteriziranih glavnih likova u igrama. U isto vrijeme nas uspijeva nasmijati i pri tome ne izgubiti onaj ”macho” glas, a bome i stas. Dante ima stila. Ali ipak, nema sreće sa ženama. Nažalost, žene ne obitavaju po ”glamuroznim” lokacijama koje Dante posjećuje u igri, no zato mu se svidjela jedna ”bezimena”. Žena koja mu pri svakom susretu pokušava ispucati sardžer (nije li to srpska riječ ) metaka u glavu. To mora da je ljubav. No što vrijedi Dante-u sva ta snaga i duhovitost kad njegov brat Virgil ima nešto što bi mi svi željeli držati u rukama. Neke su manje neke veće, čvrsto ih zgrabimo u ruku, mašemo s njima gore dolje dok zadovoljno na vrhu ne ugledamo kako tekućina klizi prema dnu. O bože, koji ste vi perverznjaci, govorim o jednoj i jedinoj – Katani. Samo posjedovanje Katane, čini Vergila najpoželjnijim muškarcem u igri. Srećom, moći će te igrati i s njime… U,hm, to je trebala biti tajna… A što ćeš, život ide dalje. Kao i ova recenzija.

DMC kao žanr spada u akcijski TPS, nešto što se može usporediti sa X-Boxovim Ninja Gaidenom. Gameplay se sastoji od akcijskog dijela i djela u kojem rješavate ne baš česte ( prilično jednostavne zagonetke. Akcijski dio je odrađen apsolutno fenomenalno, čemu uvelike pridonosi i odličan soundtrack, koji je neka mješavina techno i heavy metal glazbe, te uvelike pridonosi atmosferi. Usuđujem se reći kako bi se igri ocjena mogla drastično smanjiti da nema ovako dobar zvuk. Velike zasluge akcijskom dijelu daju i filmići ( početkom i krajem misije ) koji likove prikazuju većim akcijskim majstorima od Chuck Norrisa (što je nerealno, ali užitak za gledati). Borba se dijeli na borbu vatrenim oružjem, te borbu ”prsa o prsa”. Vatrena oružja imaju manju moć od ovih ”neobičnih”, pa je sigurno da ćemo njih upotrebljavati samo u slučajevima kad ne želimo da nas neprijatelj ozljedi. U tom slučaju, morat ćemo biti veoma strpljivi. Što se ovih ”neobičnih” u ovom će te djelu naći svega. To su ‘rukom kovana” oružja – mačevi, Nunchake, Gitare (i toga ima )… te da vam na kvarim napredovanje, ovo je otprilike to što će te od mene izvući. Svako od tih oružja ima različite combo poteze ( ako se ne varam 10 poteza po oružju, koje ili otključate ili kupite ). Kupovati se može prije početka misije, ili pak po checkpointovima razbacanim po levelima. Kupujete razne stvari (duše koje pune snagu, omogućavaju ressurect…) te nadograđujemo oružja. Sve ovo plaćamo dušama ubijenih demona, koje se razbacaju nakon njegove smrti. Čini se jednostavno, što ustvari i je, no dali je jednostavno ubiti horde demona? Definitivno nije.

DMC serijal poznat je po svojoj težini, i stoga ću napomenuti kako ovo nije igra za one koji lako odustaju, ili pak nisu ljubitelji teških igara. Za igrati ovo treba strpljenja, treba iskustva i treba skilla. A nakon svega toga morat će te se dokazati i pred bossovima, kojih u ovoj igri ima poprilično, te se obično ( ne nužno ) s njima morate boriti pred kraj levela. No ta težina bi ustvari bila odbojna samo da igra nije ovako igriva. Nakon svake pogibije igra vas jednostavno tjera da nastavite na mjestu gdje ste stali, i ne dopušta vam da se odvojite od nje. Jednostavno morate vidjeti što je iza sljedećih vrata. Spremanje pozicije u igri postoji samo prije početka misije, tako da će te misije morati igrati u ”komadu”. Srećom, checkpointovi su nešto češći. Igra traje, ovisno o vašoj volji za ponavljanjem. Mnogi će se od igre rastati prije nego je završe. Vrijeme prelaska koje će vam na kraju igre pisat kao podatak, nije potpuno točan, s obzirom na česta ponavljanja i umiranja. Ta će se brojka vrtiti oko 15 sati (dodajte još 5) čime dobivamo igru sasvim solidne dužine. Iako smo bili skeptični, misleći kako će ovo biti samo još jedna konverzija, Capcom nas je uspio razuvjeriti. Da nema nekih manjih problema sa kontrolama, i da smo u mogućnosti mjenjati grafičke postavke, nitko ne bi ni primjetio da je ovo konverzija. No Devil May Cry 3 jest konverzija, konverzija igre koja dokazuje kako je Capcom jedan od onih proizvođaća koji se najviše brinu za Hardcore i one zahtjevnije gamere. Recenziju ću završit riječima – DMC3 je jedna vraški dobra konverzija. Vrag vam dao sreće i pameti tijekom igranja. Trebat će vam.

Devil May Cry svojim trećim nastavkom debitirao je i na PC platformi i to u nečemu što zovu “Special verzija”. Što je tu toliko specialno i kako je igra portana na PC pročitajte u našoj recenziji.

0 Naša ocjena

Komentari (0)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!