HCL.HR

Recenzija

Duke Nukem Forever [PC, X360, PS3]

Zoran Žalac

Ponovit ćemo još jednom da činjenice dobiju na težini: dugih 15 godina izrade, preko 30 milijuna dolara uloženih u tom procesu, tri tima koja su na igri radila, četiri različita enginea koja su je pokretala, te smiješni broj odgoda prije ukidanja projekta, a onda i nakon resurekcije istoga. Čini se da uz takvu kombinaciju čak ni muškarčina poput Đuke nije mogla izbjeći starenje. I uistinu, nemamo što okolišati – Duke Nukem Forever nije, niti će ikada biti, kultni naslov poput svog prethodnika. Postoji mnogo objašnjenja zašto je tomu tako, ali ono najjednostavnije vežemo uz zastarjelost zbog koje DNF niti u jednom segmentu ne može konkurirati FPS igrama današnjice. Iskreno rečeno – nije to loša igra, ali bome nije ni dovoljno dobra. A da te riječi ne bi odjekivale bez prave podloge, idemo vidjeti što to točno fali legendarnom Nukemu, petnaest godina kasnije.

Naslov shvatite uvjetno – Dukeu ne fali žena, no igri zato nedostaje smislene priče. A kako te dvije stvari u DNF-u idu ruku pod ruku, evo nešto i o samom zapletu. Dakle, igra počinje invazijom gmazoliko-svinjolikih vanzemaljaca kojima je Duke u prijašnjim igrama redovito prašio tur. Zašto je gamad ponovno tu, nitko ne zna, ali američki predsjednik Dukeu zabranjuje da se upusti u obračun s njima, iako su zauzimanjem Hoover Dama već dali do znanja da nisu došli na Zemlju zbog pljeskavica i ćevapa. Duke isprva zauzme miroljubljiv stav, no kada vanzemaljci počnu otimati naše žene kako bi ih plodili, to već prerasta u osobnu uvredu za našeg egoističnog junaka.

Blesavo, da, ali to je Duke i ujedno prva naznaka njegove zastarjelosti. Naime, u zadnjih petnaest godina shooteri su daleko odmakli od koncepta gdje je povod pucnjavi uvijek banalan, a odnos s ostalim likovima bezličan. Forever je stoga iznimno naporan i dosadan po pitanju priče jer nikada nemate osjećaj da to nečemu vodi. Jasno vam je da će vas na kraju dočekati veliki boss, ali znate da sve što njemu prethodi uopće ne mora imati smisla, a često ga, istini za volju, ni nema. Duke je, doduše, još uvijek interesantan lik kojega izdvaja njegova sirovost, ali s vremena na vrijeme čini se kako ovdje pokušava nadmašiti sam sebe kada to baš i nije potrebno, smanjujući tako granicu između kulera i forsera.

Sputavajući segment DNF-a je njegov gameplay dizajn, vidno zaostao u prošlom stoljeću. Drugim riječima, ideje koje je 3D Realms imao za Forever u devedesetima bi bile odlično prihvaćene, no u međuvremenu su te zamisli iskoristili deseci naslova, i to barem triput bolje. Osnove DNF-a su stoga besramno jednostavne za današnje pojmove, a elementi kojima se igru pokušalo približiti novijim trendovima ne djeluju kao da su dio cjeline. Vidljivo je tako da su QTE segmenti ubačeni naknadno, a i da nisu opet se pokazuju kao suvišni.

U slučaju napucavanja nema nekakve filozofije jer se ono najčešće odvija po poznatom modelu gdje unutar određenog prostora dočekujemo valove neprijatelja i rješavamo ih se kako znamo i umijemo. Valja priznati da DNF ne pretjeruje u tome, ali zabava je umanjena utoliko što Duke, inače pravi alfa mužjak, ne može nositi više od dva različita oružja u isto vrijeme. Istina, time se malo dobiva na taktiziranju. Međutim, razine su toliko nemaštovite da je svaki, pa i najmanji djelić zabave dobrodošao. A oružja su, srećom, dosta zabavna jer su s nama ponovno tradicionalni Shrink Ray, Freeze Ray i drugi. Neprijatelji, odnosno njih svega nekoliko vrsta, nisu baš najpametniji pa se oslanjaju na brojčanu nadmoć, a kad su izolirani AI pokazuje mušice poput statičnosti u kriznim situacijama, i korištenja zaklona onda kada to uopće nije potrebno.

Dvadeset i nešto razina podijeljenih na nekoliko dijelova osiguravaju iznadprosječnu trajnost. Ipak, malen broj različitih neprijatelja i zamorne zagonetke tu trajnost ne stavljaju kao pozitivnu stvar. Doduše, povremeno tu iskoče i nekakve iznimke, najčešće u vidu boss bitki te nekih specifičnih zagonetki koje solidno koriste fizikalni model. Pored toga sve ostalo je monotono trčanje prema naprijed, s napomenom da vam igra nikada ne govori što trebate raditi i gdje morate ići. To je pak, u jednu ruku, lijep predah od modernih pucačina koje pola stvari obavljaju umjesto vas.

Forever također donosi impozantnu količinu trivijalnog sadržaja u vidu mini-igara kao što su fliperi i kojekakve druge igre bez pravih naziva. Dobar dio njih jednostavno možete ignorirati, iako interakcija s njima, baš kao i s ostalim predmetima, služi za povećanje maksimalne energije iliti tzv. Egoa. Tu još možemo spomenuti pomagala u obliku alkohola i steroida, kao i tzv. Holoduke koji na trenutak odvlači pažnju neprijatelja. Pored tih specifičnih stvarčica, DNF pokušava razbiti jednoličnost voznim dionicama, a to mu uspijeva sve dok i ta vožnja ne postane dosadna.

Osim SP kampanje, igra sadržava i kompetitivni multiplayer. Modovi su, kao i obično, čista klasika s nekoliko varijacija, no ništa vrijedno spomena. Ne treba tu očekivati brda i doline jer svi podržavaju do osam igrača, a i mape su prilično skučene. Štoviše, teško je uopće nešto i očekivati jer su problemi s konekcijom dosta učestali, a ni mizeran odaziv igrača ne iznenađuje.

Znamo da pravi frajeri ne trebaju zatezanje kože i slične estetske zahvate, ali nešto takvo zadesilo je upravo ovu igru. Naime, Gearbox je učinio gotovo očajničke poteze kako bi grafika sakrila zastarjelost. To je rezultiralo intenzivnim zamućivanjem slike u svrhu prikrivanja loših tekstura. Robotizirane likove nisu mogli sakriti, a da je igra zapravo namijenjena generaciji prije ove jasno se vidi na efektu vode. Odnosno, uopće se ne vidi jer tog efekta nema, pa su vodene površine samo teksture i nemaju nikakva fizikalna svojstva.

Zvuk, eto, nije za baciti. Glasovna sinkronizacija ne predstavlja nešto posebno, štoviše – kod ženskih likova zna biti prilično iritantna. Srećom, Duke zvuči upravo onako kako bi i trebao zvučati, pa zbog toga i osrednji humor dobiva na kvaliteti. Glazba je pak neprimjetna, što je možda i minus jer katkad nedostaje u nekim akcijskim dijelovima igre.

I što sad? Imamo igru koja je vrlo vjerojatno promašaj godine, možda i desetljeća. No je li sve uistinu crno kako to prikazuju brojne recenzije? Pa nije – postoji masa igara s kojima biste mogli gore proći. Iskreno rečeno – ja sam se uz DNF zabavio. Nije mi teško priznati da je igra loša jer sve ide u prilog tome – od blesave priče, preko mlakog gameplaya, pa sve do odbojne prezentacije. Međutim, sigurno ste se susreli s barem jednom igrom koja je uz sve mane imala određeni šarm. E pa, Duke Nukem Forever je takav naslov. Jedini preduvjet za zabavu jest taj da ga ne shvaćate ozbiljno. Na kraju krajeva, ni igra sama sebe ne uzima za ozbiljno. Sve dok DNF-u pristupate na taj način, probavit ćete forsirani humor, a zastarjeli dizajn promatrati nostalgično.

Istina, žaljenje za propuštenom prilikom je neizbježno, baš kao i ona izjava u kondicionalu – da je igra izašla barem deset godina ranije… ostala bi nam u kudikamo ljepšem sjećanju. Ovako imamo produkt koji se svim silama trudi biti privlačan, ali mu to zbog opće zastarjelosti nikako ne polazi za rukom.

VIDEO RECENZIJA – Petnaest godina razvoja, milijunski troškovi, tri razvojna tima, četiri pokretača i nebrojeno mnogo odgoda neslavni su rekord i prokleta sramota Duke Nukem Forevera. Može li se sve to nečim opravdati ili je legendarni Duke spreman z

55 Naša ocjena
  • relativno zabavan ako ga ne shvatite ozbiljno
  • doslovno izgubljen u vremenu i prostoru

Zoran Žalac

Dežurno čangrizalo. Primarno je na PC-u, no konzolaškog je porijekla. Voli kad igre filozofiraju, gunđa kad ne idu u 60 frejmova. Najtekstualniji recenzent HCL portala, a u slobodno vrijeme magistar opskurne znanosti koja se naziva kulturologijom. Nije isključiv, ali...

Komentari (2)

  • -Aragorn-

    13.12.2012 - 15:00

    strašno

    • Kralj bizmisa

      @-Aragorn-, 13.12.2012 - 15:09

      sad si našao davat komentar za ovaj ispljuvak od igre?

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!