El Matador druga je igra relativno nepoznatog studija Plastic Reality. Za one koje nikad nisu čuli za dotičnu, ne, igra nema veze sa borbom bikova 🙁 , već je «taktička akcijska igra iz trećeg lica sa stealth elementima», a takvih nikad dosta. U igri ste u ulozi DEA-inog agenta Victora Corbeta, klasičnog stereotipnog macho frajera sa dubokim glasom i tendencijom da sipa kul fraze čim nekog hladnokrvno ubije. Priča igre događa se u Kolumbiji, gdje lokalna policia ima mucho problema sa dilerima. Pošto je naš Victor vrhunski profesionalac, biva poslan na mjesto zbivanja da pomogne policiji i pošalje gangstere pod zemlju. Nakon što ste zaustavili bujicu iznenađenja zbog priče idemo dalje.

U el matadoru sve se vrti oko akcije. Priča je, kao što sami vidite, tu samo da opravda ubojstva što više ljudi, i tu služi svojoj svrsi(da shvatite kolko je radnja imbecilna, dovoljno je reći da se u igri borite, među ostalima, protiv ludog nacista/meksikanca, koji ima vlastitu vojsku arijevkinja). Zaista, doslovno svake sekunde pucat ćete u nekoga, skakati, i pokušavati izbjegnuti metke…U El matadoru nema istraživanja i sličnih stvari, cilj je razaranje. Kao pomoć u tom segmentu igra vam na izbor nudi više od 20 realnih oružja svih vrsta, od pištolja i sačmarica pa do mini-gunova i bacača raketa. Sva oružja imaju vrlo dobar zvuk i ponašaju se realno. Unatoč broju naoružanja, 99% vremena koristit ćete klasični kalaš ili M16, jednostavno zato što druga oružja ne služe nikakvoj svrsi, pogotovo sačme s kojim je nemoguće ikoga pogoditi. Također imate i bombe, ali one su dizajnirane prilično čudno i gotovo nikad ne ubijaju nikoga, čak ako ju bacite prilično blizu neprijatelju. Naprimjer, neprijatelj stoji iza uskog šanka, i zbog nekog čudnog razloga ne želi izaći. Nakon odmjereno bačene bombe, eksplozija uzdrma šank i vi mirno prođete naprijed. Odjednom, nitko drugi nego isti neprijatelj pogodi vas sačmom u leđa. Živcirajuće. Učeči kontrole kretanja, shvatit ćete da je netko previše igrao Max Paynea. Kretanje je potpuno isto, kao i poznati bullet-time, čak su i animacije ostale potpuno nepromjenjene. Al ajde, da sad ne serem o krađi i tako, reći ću da je cijelo kretanje napravljeno odlično, te tko je igrao Maxa, odmah će se snaći.

Vidim da sam igru počeo malo hvalit, pa evo da ispravim grešku. Naime, igra jednostavno obiluje bugovima i nedostacima. AI neprijatelja je dobar ( iako njihovo nepogrešivo ciljanje doista živcira ), ali AI vaših suboraca je katastrofa, iako se oni pojavljuju u 30-ak posto igre. Kretanje im je loše, neznaju se sagnut i ne pogađaju ništa. Bombe obično ne registriraju, pa umiru u jako ranim segmentima razine. Također, ako mislite da će vam u velikim borbama pomoći to nije točno, jer neprijatelji pucaju isključivo po vama. Drugo, dizajn razina je očajan, nemaštovit i siromašan detaljima. Onako kako izgleda prva soba, tako izgleda i cijela razina. Također, većina razina ima mnogo prostorija koje su jako otvorene. Iako zvuči dobro, loša stvar je da ćete većinu vremena u igri provesti skrivajući se iza objekata i malo po malo elimirati neprijatelje. Slavni bullet-time nije najkorisniji, jer čim provirite iza kuta na vas će se obrušiti kiša metaka. Pa iako je u MP-u s bullet-timeom lako izbjeći paljbu, u El Matadoru to nije slučaj. Fizički engine igre također nije najblistaviji. Većina stvari ponaša se potpuno loše, a nerijetki su i bugovi. Tako Victor skače kao da je na Mjesecu, a boce kad ih pogodite ostaju k`o netaknute. Par puta mi se dogodilo da par kutija počne skakati same od sebe, ili da odjednom cjela razina drhti, koda je potres. Neki bugovi su posebno bizarni. Pa tako Victor, odjednom, bez nekog objašnjenja, skoči 100-tinjak metara uvis i sigurno se spusti na zemlju. Ako padnete s velike visine ponekad će se dogoditi da Victor nastavi padati i nakon tla i da jednostavno morate loadati igru. Tako da, ako budete igrali igru, pripremite se za mnogo živopisnih bugova.

Grafička prezentacija igre je jako dobra, iako se možda može zamjeriti neoptimiziranost nekih levela (nivo u šumi posebno štuca). Ljudi su napravljeni odlično, pogotovo face, i ako imate dovoljno jaku mašinu posebno ćete uživati (iako igra nije jako zahtjevna). Zvučna strana je dvosjekli mač. Pa dok su zvukovi oružja i glasovi glumaca korektni, katastrofalna glazba i živcirajući povici neprijatelja živciraju. Glazba je nekakav monotoni tehno koji razdire živce, a prvih par pokušaja isključivanja iste rezultirat će neuspjehom, jer ju igra automatski opet pali. Na glasove protivnika netreba trošiti rječi, to su klasične isprazne fraze (die motherfucker, im gonna kill you, tralala), izgovorene na nekom meksičko-američkom naglasku. Ne treba ni reći da se isti stalno ponavljaju.

Na kraju, najveća mana El Matadora – kratkoća. Mana sveprisutna u današnjim igrama ne zaobilazi ni ovaj naslov. Umjerenim tempom igra se može prijeći u 3-4 sata, a vidio sam svojim očima da je čovjek prešao pola igre u 40 minuta.

Ako ste igrali Max Payne i uživali u njemu, probajte El Matador. Ako ste igrali Total Overdose igrajte El Matadora. Ako vam srce želi malo pucanja sa meksičkim štimungom igrajte ga. Jer iako nema priču i duh Maxa, i brutalno zabavne i maštovite okršaje overdosea, Matador je na nekim mjestima prilično zabavan i prokleto zarazan. A nekima je i to dovoljno.