Svi vlasnici Microsoftovih Xbox 360 konzola teško će zaboraviti datum 7. studeni, dan kad je svjetlo dana ugledala ekskluziva koja im je trebala ublažiti bol ne tako skorog izlaska trećeg nastavka Halo serijala. Zvala se Gears of War i za Microsoftovu konzolu nove generacije napravila je ono što je svojedobno napravio originalni Halo. Baš kao i Halo, i Gears of War nakon nekog vremena prestaje biti X360 ekskluziva i prelazi na još jednu platformu koju ”posjeduje” čika Gates. Koliko su se proizvođači uistinu potrudili da isto iskustvo doživimo na PC-u, pročitajte u recenziji.

Očekivanja vlasnika nabrijanih, ali i onih malo manje nabrijanih PC konfiguracija bila su ogromna. A kako i ne bi kad im stiže, po mnogima, igra godine 2006. Ukoliko vas je uvijek zanimalo zašto, vrijeme je da konačno dobijete odgovor i na to pitanje. GoW ne unosi nikakvu revoluciju u TPS žanr. On jednostavno uzima od ”svakoga po malo” i sve te elemente uspijeva implementirati u jednu gotovo pa savršenu cjelinu. Radi se o istoj stvari koju je u godini 2005. napravio Resident Evil 4. Iako je RE4 po mom mišljenju kvalitetnija igra, no o tome drugom prilikom.

Gears of War forsira akciju. No više od same akcije, ova igra forsira taktiku. U najgoroj mogućoj verziji viđenja budućnosti, upravo to je presudno kako bi istrijebili snažnije, ali i brojčano nadmoćnije Locust-e, rasu koju mecima punite od početka do samog kraja igre. I sad, naravno, veći, snažniji i izdržljiviji od vas, ne pokušavajte ni pomisliti približiti im se. Moj savjet, ali i savjet sviju koji su odigrali dotičnu igru je da uvijek, ali baš uvijek koristite zaklone, bili oni prirodni ili umjetni. Ne bih lagao kad bi rekao da će te nekih 90% igre provesti upravo iza nečega, nebitno radi li se o zidu, dvosjedu, fotelji ili možda komadu stupa koji se iz nepoznatog razloga našao na sredini ceste. Koliko god se nekima ovo činilo dosadno ili pak misle kako upravo taj dio igru čini linearnom, prava je istina da ova opcija samo pridodaje dubini gameplay-a, koji je odrađen uistinu vrhunski.

Spomenuo sam kako zakloni igru ne čine linearnom, ali ipak igra to jest, zbog činjenice kako nema nikakvih alternativnih završetaka kao ni mogućnosti iznenađenja. Nekoliko puta tijekom igre dobit ćete priliku da odaberete kojim će te putem krenuti, no to neće ovisiti gotovo ni o čemu i lako je primijetiti kako je ova opcija tu samo radi šminke. Koji god put odabrali, ostatak vaše ekipe biti će prisiljen poći onim drugim. Da, dobro ste čuli. Proizvođači ove igre odlučili su se držati onoga što je u igrama sve popularnije u zadnje vrijeme – u ratu nikada niste sami. Vaši suborci uvijek će biti uz vas. Nekad samo jedan, nekad, pak, više njih. Bez njih igranje bi bilo pravi pakao, ali kako to obično biva, igranje s njima nekad jest pravi pakao. Nitko od njih nije neranjiv, tako da će te im često morati priskakati u pomoć kad ih Locust-i napune olovom. Pomoći im prije ili kasnije, hoćete li uspjeti sami izdržati sljedeći nalet ili pak neko treće pitanje, često će vam pasti na pamet u ovakvim situacijama, što nas ponovno dovodi do važnosti same taktike.

Većina tih suboraca će tijekom cijele igre biti ista, što znači kako ćemo ih postupno i preko zanimljivih i nerijetko zabavnih dijaloga upoznavati. Karakterizacija likova nije ništa posebno niti se može mjeriti sa najvećima, no ruku na srce, nitko to od ovakvog tipa igre ni ne očekuje. Glavni lik koji se odaziva na ime Marcus Fenix, ratni je veteran koji se u ”mlađim danima” svoje vojne avanture oglušio na danu zapovijed te je bio osuđen na smrt. Smrt je na vašu sreću izbjegao, a drugu šansu je dobio na samom početku upravo ove igre. Priča nije nikakvo remek djelo, radi se o tipičnom scenariju koji se provlači po većini današnjih igara slične tematike. Jednostavno, od nje ne očekujte previše i neće vas ni razočarati.

Osim taktičkog dijela gameplay-a kojeg smo već spomenuli, trebao bih spomenuti i ostatak onoga što ovu igru čini nevjerojatno igrivom. Prvi od dva najveća problema kod konverzija igara na PC platformu riješen je i više nego uspješno. Radi se o kontrolama, za koje se ionako nismo ni bojali da bi ih mogli uprskati. Klasično WASD upravljanje, ciljanje mišem i space tipka za ”priljepiti” se uza zid ili zaklon, uglavnom je ono što ćete upotrebljavati tijekom većine igre. Trčanje je izvedeno držanjem tipke space, i dok trčite niste u mogućnosti pucati. Priznajte, jedva ste čekali da spomenem pucanje kako bi konačno prešao i na oružja. A oružja su klasika. Pištolj, mitraljez, shotgun, sniper, granate, Hammer of Dawn… Kao što rekoh, klasika. Ukoliko vas neprijatelj uhvati nespremnog i odjednom se samo ”stvori” ispred vas, sve što morate i možete učiniti je upaliti pilu. Motornu. I eto krvi po cijelom ekranu i orgazma za sve ljubitelje sličnih scena koje potiču na mir u svijetu. Nadalje, zanimljiva je i opcija nasumičnog pucanja dok koristite zaklon. Možda nećete biti precizni, ali nećete ni gubiti energiju. Kao što i sami znate, iz mode su izašli health packovi razbacani po levelima, a Gears of War slijedi tu modu tako da je sistem isti kao i onaj u Crysis-u ili CoD4 – energija vam se puni sama dok mirujete. I čisto da ne bi došlo do neke zabune, svjestan sam činjenice da su ove dvije igre izašle nakon GoW-a, ja ih samo uzimam za primjer.

Stigli smo i do drugog problema koji se često javlja kod konverzija (prvi su bile kontrole) – hardwareskih (tu bi možda bolje bilo hardverskih) zahtjeva. Za razliku od kontrola, oni su riješeni na nešto lošiji način. Svjesni smo da je igra rađena u Unreal 3 engine-u i da ima dosta otvorenih prostora, no nikako se ne možemo oteti dojmu kako je igra mogla biti znatno bolje optimizirana. Ne bih vas sad želio zamarati različitim statistikama i podatcima, samo ću reći kako se nadam da bi se mogli potruditi da ovaj propust pokušaju bar djelomično ispraviti u nekom od nadolazećih patcheva. Unatoč tome, svi koji igru uspiju pokrenuti sa ”full” detaljima uživati će u virtualnoj ljepoti jedne od trenutno grafički najljepših igara u ponudi. O zvuku također ne trebam previše pričati. Mogu samo pohvaliti soundtrack koji se odlično uklapa u igru i uvelike pridonosi jedinstvenoj atmosferi koji možete doživjeti samo ukoliko odigrate ovu igru. PC verzija je (osim spomenutih problema) dobila nešto što X360 verzija nije imala – novi act. Taj bi act trebao natjerati sve one koji su igru već prešli na konzolama da je zaigraju još jednom. Nažalost, isti bi se mogli razočarati, jer je taj peti act vidno lošiji od ostala četiri. Trajnost igre je zadovoljavajuća i, možemo reći, sasvim prosječna za jednu igru ovakvog tipa. Tih 10-15 sati igre srećom ne bi trebali biti sve što će vam igra ponuditi. Jedna od jačih strana ove igre je multiplayer i izvrstan co-op mod koji će vas natjerati da igru pređete bar još jednom, ovog puta s nekim koga (ne) poznajete. PC verzija možda ne podržava igranje dvojce na jednom ekranu, no mi smo se zadovoljili i sa online i LAN co-op modovima.

Gears of War možda nije savršena igra, možda nema epsku priču ni vrhunsku karakterizaciju likova, možda nije uvela nikakvu revoluciju u žanr, no ipak joj uspjeva ono što je cilj svake igre – od početka do kraja držati vas sa ekranom, a poslije toga natjerati vas da tražite još. Nadam se da ste shvatili zašto ova igra već više od godinu dana pripada elitnom™ društvu.

Ako vam nešto nije jasno oko ove igre, imate kakvo pitanje ili jednostavno želite raspravljati o igri dođite na HCL forum i pridružite nam se.