Općenito govoreći, postoje tri tipa igara. Prve su one loše, kojima se lako rugati i na čiji račun je gušt sklapati šale. Bilo zbog bugova, bilo zbog proizvođača koji jednostavno nisu znali što da rade sa svojim softverom, ovakve igre se ističu se aurom strave i užasa koja tjera igrače dalje od njih. Drugi tip igara su one dobre, koje pamtimo iz nekog razloga kao iskustva koja su obogatila nas same. Možda je to neki jako dobar multiplayer, ili pak priča koja vas je oborila s nogu – nevažno; bitno je samo to što one ostaju s vama i nakon što ih odigrate. Nije preveliki problem pričati o dobrim stranama dobre stvari, isto kao ni o lošim stranama nečeg lošeg. Subjektivnost na stranu, najteže je recenzirati prosječne igre: one čiji su proizvođači imali dobre ideje, ali su u izvedbi bili monotoni ili griješili do te mjere da se njihov rad više ne može smatrati odličnim, a možda ne nužno ni dobrim. Goliath je jedna takva igra.

Premisa je sama po sebi fenomenalna, to je sasvim jasno. Naime, uključuje divovske robote. Nakon što se njegov avion srušio na nepoznatom kontinentu, pilot vojnog aviona čije ime je nebitno se suočava s golemom, agresivnom faunom kakvu nikad do sad nije imao prilike vidjeti. Prvi mu je impuls, naravno, izgraditi drvenog robota u kojeg potom ulazi da bi uzvratio udarac (pre)velikim čudovištima. Sasvim logično, zar ne? Ekspozicija je jedna od loših strana Goliatha te iako se slažem s idejom da mora postojati, radije bih čitao dobro pisan kodeks ili enciklopediju nego slušao i gledao užasnu naraciju ove igre. Ne samo zato što su dijalozi žalosno loši, nego su također i popunjeni gramatičkim greškama i sintaktičkim nepravilnostima. U engleskom jeziku postoji jedan divan termin koji savršeno zaokružuje kvalitetu radnje koju možete očekivati igrajući Goliath, a to je ‘cringeworthy‘.

Ali ostavimo po strani činjenicu da je vojni pilot (također, kiborg, iako se to nigdje ne spominje) sposoban u divljini izgraditi gargatuanskog robota od drva i smole. Ipak se tu radi o dobrom starom hack ‘n’ slashu, na kraju krajeva, pa ni priča ni ekspozicija iste ne nose neku veliku težinu. Ne, daleko je veći problem to što je igrivost Goliatha upitna.

Goliath (4)Prikaži sve

---

Nakon što izgradite svojeg prvog robota za kojeg ste srušili dvije obližnje jelke, jasno je da ćete se odmah željeti upustiti u borbu. Nažalost, već ćete nakon prvih nekoliko udaraca shvatiti da nešto tu ne štima. Iako to možda ne percipiramo svjesno, zvuk je ključna komponenta povratne informacije o nečemu što smo napravili. Kad igramo igre, ovisimo isključivo o osjetilima vida i sluha pa ih stoga i detektiramo na načine na koje možda nismo ni svjesni. Zamislite sad, imajući ovo na umu, kakav bi osjećaj bio gledati kako vaš ogromni mech rukama lamata po divovskom sabljozubom tigru te čuti kako šake lamate kroz zrak, samo da bi potom uslijedila apsolutna tišina od strane mačketine i udaraca koje prima. Jer je to glavni problem koji se pojavljuje tijekom borbe u Goliathu. Čim pokupite neko konkretno oružje poput mačeva i/ili čekića će na mjesto tišine doći nešto bolji efekti, ali to i dalje neće biti to.

Dobra strana cijelog sustava gameplaya jest to što igra zapravo nudi širok izbor dijelova za različite robote koje protagonist može izgraditi. Tako ćete naći kamenog, metalnog i još tucet sličnih Goliatha, a svaki od kojih ima posebne sposobnosti i drugačije reagira na okolinu u kojoj se nalazite. Na primjer, drveni titan se može bacakati uokolo i tako izbjegavati snažne napade koje jelovina od koje se sastoji ne može izdržati. Drugi robot kojeg ćete otključati pak je sušta suprotnost, tako nudeći kameni oklop koji se može zaletavati u grupe neprijatelja i poduzimati ostale tipične tenkovske manevre.

Nadalje, svaki od ponuđenih strojeva ima brdo varijacija na temu, poput gorućeg drvenog titana. Zašto je to bitno? Pa, osim što na neprijatelje postavljaju različite buffove i debuffove, s obzirom na to na kakvom ste levelu, drveni bi robot, na primjer, mogao sporo gorjeti (pustinja) ili se popravljati (voda). Mogu reći da je upravo ovo isprobavanje novih robota u drugačijim biomima najbolji dio igre i da je razvojni studio apsolutno pogodio ovaj element.

Količina različitih okruženja je također zavidna, kao i stvorenja koja haraju svim tim pustopoljinama u potrazi za krvlju. Nažalost, iako je volumen sadržaja odličan, činjenica je da tu nema ničeg novog. Pustinja, apokaliptična pustopoljina, džungla, šuma… sve sama klasika gdje će se naći ljudi-štakori, ljudi-lisice i slične često viđene zvjerke i zvjerčice. Uparite ovo s derivativnom pričom i dobivate klasični recept umornog dizajna. Bolje bi dizajnirano iskustvo ove dobro poznate elemente ukomponiralo na novi način, što ovdje nikako nije slučaj. Kao što i Goliath sam kaže, svijet u kojem se igra odvija nije ništa doli kombinacije nasumično nabacanih komada drugih univerzuma, što je metaprigovor prve klase.

Što se vizualne kvalitete tiče, Goliath je jako lijepa igra. Generalni je stil dosadan jer ga možete vidjeti u svakoj trećoj igri koja izlazi ovih dana, još od doba prvog Borderlandsa, ali ipak dobro izgleda. Od efekata na razini levela, tu će se naći mećave, tropske oluje i slično, što će u kombinaciji s lijepim bojama i sveprisutnim postprocessing filterima dati vašim očima posla. Optimizacija je okej, iako mi se čini da bi se igra ovog kalibra ipak trebala vrtjeti malo bolje no što se sad vrti. Očekujte poneki pad frameratea s vremena na vrijeme, ali ovo je mali prigovor u širem svjetlu stvari.

Goliath (4)Prikaži sve

---

Ono što je daleko veći problem jesu žalosno duga i učestala učitavanja. Naime, Goliath se trudi iskazati kao svojevrsni sandbox, iako to uopće nije tako. Sporedne zadatke ostavimo sa strane na trenutak, Goliath je začuđujuće linearna igra koja vas konstantno tjera da napredujete na jako rigidan način. Iako se generiraju donekle nasumce, kroz levele je moguće prozujati žalosno brzo te će vam ih nakon svega par sati biti dosta. A kad već prigovaram kroz cijelu recenziju, moram spomenuti i bolno očitu činjenicu da je čitava kontrolna shema jasno dizajnirana za kontroler, a ne za tipkovnicu. Skupljanje resursa je daleko najgore implementirana mehanika, radi koje ćete (pre)često neprecizno lamatati po okolnom drveću umjesto da skupljate već spuštene stvari.

Znam da se čini da samo mlatim po negativnim stranama kroz čitavu recenziju, ali Goliath nije loša igra, već se čini više kao neki Early Access naslov koji tek treba proći kroz fazu glancanja i popravaka. Bugova kao takvih i nema previše, ali gotovo svaki aspekt ove igre se čini žalosno nedovršenim, što je velika šteta jer je Goliath definitivno imao šansu biti poseban. Sad kad je proizvođač izbacio igru umjesto da radi na tome da je dovede u red, ne gajim nadu da će se stanje popraviti. Upravo suprotno, očekujem da će se odlične mehanike korištenja titularnih robota izgubiti u moru osrednjosti u kojem se Goliath utapa.