Istraživanje je jedan od najzanimljivijih segmenata gameplaya. Ponekad je to dovoljno snažan element da samostalno nosi čitavu igru pa na indie sceni tako sve češće viđamo „istraživačke“ naslove poput Dear Esther ili Proteusa, a sada im se pridružuje i igra pod nazivom Gone Home. U dotičnoj preuzimamo ulogu Katie Greenbriar koja se vraća kući nakon putovanja po Europi. Umjesto dobrodošlice dočeka ju prazna kuća, a na igraču je da istraživanjem dozna što se to ondje dogodilo i kamo su otišli otac, majka i mlađa sestra.

The Fullbright Company treba pohvaliti zbog odabira nesvakidašnje tematike u koju videoigre obično ne zalaze.

Ako ste odmah pomislili na nekakav zaplet u stilu horora ili trilera, treba odmah reći da Gone Home nije takva igra. Premda je mrak u njoj često prisutan, nema tu ničega što bi vas zaplašilo. Umjesto toga, igra pruža jednu normalnu atmosferu, a priča se bavi ljudskim odnosima. To vam može zvučati dosadno, ali dok se postupno otkriva istraživanjem mnogo je intrigantnije. Zapravo, razvojni tim The Fullbright Company treba pohvaliti zbog odabira nesvakidašnje tematike u koju videoigre obično ne zalaze. Zbog potencijalnih spoilera ovdje ne mogu reći više od toga, no dodat ću kako se priča kreće u dosta neočekivanom smjeru.

Gone Home screenshots

Istraživanje je zanimljivo zbog same priče, iako samo po sebi baš i nije nešto posebno. Naime, najveći dio istoga svodi se na čitanje kojekakvih pisama, članaka i sličnoga; te na slušanje audio zapisa mlađe sestre. S vremenom to čitanje postane zamorno, pogotovo kada naiđete na nešto pisano teško čitljivim rukopisom. Ostala interakcija vrši se bližim pregledavanjem predmeta, koji su iznimno detaljni, ali se ta mehanika gotovo nikada ne uklapa u gameplay u smislu da ga obogaćuje nekakvim rješavanjem zagonetki. Kada je već moguće uzeti svaku stvarčicu i pregledati je, bilo bi logično da se ta mogućnost koristi u neku konkretnu svrhu. No to ovdje nije tako pa gameplay zbog toga ne ispunjava svoj potencijal.

Kako se radnja igre odvija sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, dosta stvari dočarava duh tog vremena.

Ipak – to ne znači da sami detalji na predmetima nemaju nikakvu svrhu. Kako se radnja igre odvija sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, dosta stvari dočarava duh tog vremena. Na primjer, često se tako mogu vidjeti VHS kazete s poznatim filmovima iz devedesetih, pa i reference na Nintendo i gaming u tim danima. Veći dio te atmosfere devedesetih probudit će nostalgiju tek kod Amerikanaca jer nama nisu poznati svi brendovi koji se mogu pronaći u igri. No bez obzira na to, lijepo je vidjeti da jedna igra na ovakav način može predstaviti kulturu unutar jedne ere.

Gone Home screenshots

Igraču je prilikom istraživanja dano dosta slobode pa sam može odlučiti kojim će redoslijedom pregledati koji dio kuće. No koliko god je to dobra stvar, toliko je i loša jer se igra oslanja na pretpostavku da će igrač temeljito istražiti svaku sobu počevši s onima u prizemlju, a tek onda s onima na katu. Kasnije dijelovi priče smješteni su na kat, pa ako se ondje odmah zaputite, priča vam automatski postaje nejasna i teško razumljiva. Doduše, određeni dijelovi kuće su zaključani pa ne možete napredovati dalje dok ih na neki način ne aktivirate, a to donekle drži priču u cjelovitosti.

Igra u najboljem slučaju traje najviše tri sata, u kojih stignete istražiti svaki kutak kuće tako da to više nemate razloga ponoviti još koji put. S obzirom na cijenu od prilično visokih dvadeset dolara, to nije nešto čime se Gone Home može pohvaliti. Igri svakako treba priznati da je napravila zanimljive pomake u prezentiranju neobične priče i dočaravanju atmosfere jednog vremena, ali to nije dovoljno da bismo ju preporučili po cijeni koju trenutno nosi. Na kraju krajeva, za priču u kojoj se ništa zapravo ne događa, teško je reći da bi se svima mogla jednako svidjeti.