Ljubitelji videoigara već su se duži niz godina referirali na FPS scenu iz filmske adaptacije Dooma (2005) tvrdeći kako će jednoga dana akcija u pucačinama iz prvog lica izgledati baš kao u toj kultnoj sceni okultnog smeća kakav je filmski Doom. Desetljeće kasnije, nova Doom igra ne izgleda ni približno tome, ali gejmeri imaju novu referencu za FPS žanr – akcijski film iz prvog lica zvan Hardcore Henry.

Za Henryja je pak izglednije da će nagovijestiti kako će akcija u FPS igrama doista izgledati za nekoliko godina, u prvom redu zbog aktualne VR tehnologije. Jer tamo gdje je filmski Doom imao viziju statičnog shootera u kojemu neprijatelji sami dolaze pred nišan (a igre su se od toga već krenule odmicati), Hardcore Henry donosi pucnjavu kakvu primjerice možete vidjeti u VR naslovu Hover Junkers. Oružje na ekranu u ovom slučaju nije centrirano već ga se naginje i okreće za bolji nišan; dok je kamera je fokusirana na ono što lik vidi, a ne ono u što mu je oružje upereno.

S time na umu, Henry funkcionira iznenađujuće dobro kao akcijski film iz perspektive glavnog lika. Bolje rečeno, funkcionira dobro kao film iako se po strukturi više vodi logikom videoigara za koju znamo da je čest izvor memea. Henry primjerice ima sindrom Gordona Freemana pa ne može pričati; Call of Duty sindrom da mu drugi govore gdje treba ići i što mu je činiti, a njegovo putovanje ima jasno definirane levele i boss bitke. Doduše, s obzirom da je ovo film, prijelazi između tih levela su dosta nagli i odmor od akcije traje svega dvije do tri minute. Film vam ne dopušta da odlutate mislima i uzmete si predah, što je dobra stvar, ali samo zato jer ne traje duže od sat i pol.

Film ima strukturu videoigre – tutorial, misije, boss bitke i likove koji protagonistu govore što treba raditi.

Sličnost s videoigrama vidi se i na tempu filma. U početku imate svojevrsni tutorial, a kako se film približava kraju tako akcija postaje sve brža i brutalnija. Lako je moguće da bi ovo mogao biti najbrutalniji film ove godine pa definitivno ne vodite djecu da ga gledaju. Deadpool je primjerice imao svoj paket nasilja, ali na tom polju Hardcore Henry pokazuje koliko perspektiva prvog lica može imati utjecaja na doživljaj nasilja.

Ovisno o tome koliko ste naviknuti na FPS igre, ili pak niste, u ovaj se film možete uživjeti da se barem na trenutak poistovjetite s glavnim likom. Nije mi se dogodilo da sam tijekom akcije poželio upravljati Henryjevim oružjem, ali mi se na sekundu dogodila čudna reakcija da sam se u jednom prizoru trgnuo kao da sam na Henryjevom mjestu. U svakom slučaju, savjetovao bih da ovaj film gledate na što većem platnu/ekranu. Budete li ga gledali na nekakvom 17-inčnom laptopu vjerujem da će vam doživljaj filma biti polovičan.

Prva polovica doživljaja je priča filma od koje sam zapravo dobio više nego što sam očekivao. Nije to neka kompleksna drama, ali začudo nije ni glupa – ima svoju bit i zacrtanu putanju, pokoji preokret i efektan kraj bez odugovlačenja. Kad bolje razmislim, kraj savršeno odgovara filmu zbog njegovog prethodnog ritma i na najbolji mogući način zaokružuje ono što doživite prethodnih 90 minuta u kojima su brutalnost i humor izmiješani u pravilnim dozama.

Priča začudo drži vodu i efektnim krajem na najbolji način zaokružuje ton cijelog filma.

Drugu polovicu doživljaja čini fenomenalna akcija. Pogled iz prvog lica često joj daje efekt zbog kojega se morate zapitati kako su se ti dijelovi filma uopće uspjeli snimiti. Osjećaj kontinuiteta je znatno naglašeniji kad se akcija odvija u jednoj perspektivi, premda film ima brze rezove u kadrovima kako bi prikazao što više stvari bez praznog hoda.

Kao što sam već spomenuo, pri kraju ta akcija postaje sve intenzivnija i brža pa ju je i teže pratiti. Iz tog razloga mi je žao što su kadrovi s usporenim vremenom, tzv. bullet timeom, jako rijetki. Primijetio sam ih svega dva ili tri, a da ih je bilo duplo više još uvijek bi to bila prihvatljiva količina usporavanja bez dojma da se s time forsira (kao u Resident Evil filmovima, npr.). Doduše, ubrzanje akcije možda ima veze s glazbom koja dobrim dijelom potpaljuje adrenalinsku atmosferu i savršeno se uklapa u kaos na ekranu.

Postoji mogućnost da vam taj kaos na ekranu napravi kaos u želudcu, ali šanse za to su vrlo male. Film je posebno „optimiziran“ da tzv. head bobbing bude što manje primjetan. Odnosno, slika je dobrim dijelom stabilizirana koliko je to moguće, no ovdje je ipak riječ o akcijskom filmu u kojemu se trči, skače i udara, pa se kamera jednostavno mora tresti zbog uvjerljivosti. Nitko u kinu srećom nije povraćao, pa ako ste barem jednom gledati filmove kao što su Cloverfield, Rec ili kultni The Blair Witch Project, s ovim ne biste trebali imati problema.

Ako ste preživjeli filmove kao što su Cloverfield ili Rec, ne trebate se bojati da bi vam perspektiva iz prvog lica mogla napraviti kaos u želudcu.

E sad, je li Hardcore Henry revolucionaran nakon takvih filmova čisto zato jer se izvodi iz perspektive lika, a ne njegove kamere? Pa i nije baš. Impresivno je ostvarenje zbog toga što pripada akcijskom žanru, ali ne vidim posebnog razloga da ostali filmaši pohitaju raditi istu stvar. Uostalom, nije sve nužno zabavnije iz prvog lica. Osobno bih htio vidjeti film sa zombijima snimljen na ovakav način, ali mišljenja sam kako je bolje da Hardcore Henry ostane izdvojen slučaj.

Naime, postoji nešto u tome da ljudski rod traži idole otkako zna za sebe. Idoli su u likovima koje vidimo i prepoznajemo, a na kraju dana Henry nije lik nego prazno sredstvo za radnju. Prazan je zato što poistovjećivanje gledatelja s njime na kraju svejedno nema nikakav utjecaj na (njegovu) priču, a tu leži ta razlika zbog koje je u FPS igrama, primjerice, Gordon Freeman svačiji junak iako ga se ne vidi i ne čuje.

Ali to su sad već rasprave za neku drugu temu. Zaključak je ionako da se Hardcore Henryja isplati pogledati nevezano za to koliko će ubuduće značiti za filmsku industriju. U filmu ćete pronaći sve što jedan akcijski blockbuster treba imati, možda čak i više od toga. I kad jednoga dana budete igrali pucačine u virtualnoj stvarnosti, uspoređivat ćete ih sa nezaboravnom akcijom koju ste u takvom obliku prvi put vidjeli kod Hardcore Henryja.