) igra koja govori o 7 ličnosti…..[/i]

Svi mi volimo kada je neka igra orginalna. No za razliku od onih početnika koji se tek upoznaju sa svijetom gaminga, iskusnim gamerima ponekad nedostaje igara koje su shvaćene samo od strane najzagriženijih gamera i fanova nečeg drukčijeg, nečeg alternativnog. Kad je Capcom izdao Killer 7 vjerojatno je bio svijestan kako mu ova igra neće donjeti nikakav ogroman financijski uspijeh, ali su znali da nakon nje gaming svijet više nikad neće biti isti, te će imati simpatije mnogih hardcore gamera. Kapa dolje, jer ovakve poteze mogu si dopustiti samo najhrabriji i najveći, a Capcom svakako možemo svrstati u to ”elitno” društvo.

Zašto recenzija sada? Godina dana je prošla otkad je igra izašla… Jedan od razloga ( uz moju lijenost ) je taj da igru možemo svrstati u skupinu svevremenskih iliti evergreen igara. Igra koju ćemo s guštom zaigrati nakon mnogo godina, i to baš iz razloga jer igra ne puca na vrhunsku grafiku, slobodu izbora ili nekih drugih današnjih moda, što bi za nekoliko mjeseci postalo jednolično i dosadno upravo jer su je mnoge igre uspješno uspijele kopirati, već zbog nevjerojatne priče, zastrašujuće atmosfere, JEDINSTVENOG gameplaya, i onog osjećaja koji prevladava u nama samo kad su u pitanju ovako dobre igre. I baš zato ova je igra pravi biser gaming svijeta.

Jedna od stvari koju su ubacili u igru gotovo je nevjetojatna ako ćemo na nju gledati sa stajališta današnjeg gamera početnika. Mnogi su navikli na slobodu izbora koju nude igre tipa GTA, Oblivion, pa upravo iz tog razloga mislim kako bi nakon pokretanja ove igre mnogi uzeli dvd te ga slomili na milijune malih komadića i inspirirani Oz-om i O’Rileyem tim komadićima začinili hranu onoga koji vam je igru prodao. E, pa sad ću vam ja objasniti zašto je situacija takva kakva je. Nekima, vjerojatno ne mnogima, na prvi pogled igra se može učiniti dječjom upravo zbog cell shaded grafičkog stila, koji je u ovoj igri prezentiran na fantastičan način. Iz priloženih screenshotova vidljivo je kako je igra 3D. No ono što se ne može vidjeti iz gotovo nitijednog screenshota je upravo ta sloboda, i to ne sloboda izbora, već sloboda kretanja… Cijelu ćemo se igru kretati već predodređenim pravcima uz mogućnost skretanja kod određenih putova, te zaustavljanja kod stvari važne za napredovanje. Dakle, što se D-Pada tiče, micat će te ga samo u pucnjavama.

Eto, sad kad sam uspio otjerati većinu čitatelja i ostaviti samo one željne nečeg drukčijeg, nastavljamo s opisom. O čemu se ustvari radi u ovoj igri? Svi koji ju započinju neće na to pitanje naći odgovor dok je ne završe. Cijela se igra ustvari događa u glavi bolesnog starca Harmana Smitha, koji je nekoć davno bio jedan od najboljih ubojca na svijetu. Od toliko ubojstava čovjek je u glavi razvio svoj svijet i 7 ličnosti koje činu ono što nam govori naslov – 7 ubojica. Svaki od tih ličnosti ima svoje specijalne sposobnosti koje mu pomažu kod riješavanja zagonetki ili u borbi, te kad svi nakon dovoljno ubijenih neprijatelja ožive, dobijemo mogućnost da ih mjenjamo u bilo kojoj situaciji. Harmana nema među njima, ali ukoliko završite igru, moći ćete je ponovno preći u modu Killer8 u kojem je, pogađate, upravo Harman ta osma ličnost. Da vas nebi baš ostavio na cjedilu što se priče tiče, reći ću još nekoliko rečenica o njoj. Priču neće shvatiti svako, da kažem istinu ni ja nisam pohvatao sve djelove pri prvom igranju, no problem je u tome da ni u drugom igranju neke stvari neće biti mnogo jasnije. Jedna od čari ove igre je to da nam je Capcom ostavio mnogo stvari o kojima ćemo razmišljati i nakon što ju odigramo, te nam omogućio da sami interpretiramo određene situacije. Ljepota je u tome da svaki čovjek ima vlastito mišljenje, pa će tako postojati tisuće interpretacija. Priča puca na rat između Japana i SAD-a, iako bi to ustvari bilo teško zaključiti nekome tko je kao promatrač došao vidjeti što se to vrti u vašoj konzoli. Glave koje govore, krvi na hektolitre, nevidljivi neprijatelji, atmosfera horror filmova… ni vama vjerujem nekako nema smisla… Sve to pada u vodu kad se igra konačno zaigra, jer vjerujte, svaka je situacija odlično promišljena, Capcom ništa nije prepustio slučaju.

Kad ulazimo u borbu kamera se prebacuje u pogled iz prvog lica, a mi moramo znati nekoliko stvari o neprijateljima. Prva stvar je ta da su neprijatelji nevidljivi, i uvijek prije borbe morat ćemo skenirati područje. Ukoliko se neprijatelji spawnaju preporučljivo je to područje skenirati više puta. Druga stvar koju valja pamtiti je način na koji se ubija svaki od neprijatelja. Kako u igri ima mnogo različitih vrsta, postoje neki koje moramo ubiti ili određenim likom, ili pak na određeni način. Kako je cilj svih neprijatelja u igri zaletjeti se prema vama i ubiti vas pod cijenu njihovog samoubojstva, neprijatelji se lako mogu interpretirati kao teroristi (neke vrste čak nose bombe na tijelu). Bossovi su opet nešto drukčije. Capcom ni u ovom segmentu ne ide po pravilu (što smo bliže kraju to teže) već težinu bossova prilagođuje priči i intelektualnim sposobnostima igrača. Za svakog bossa postoji caka, postoji lik s kojim ga je najlakše dovršiti, i to će te morati zaključiti sami. Ne lažem kad spomenem kako ćete jednog od bossova na sredini igre ubiti jednim hicem, dok je vjerojatno najteži boss u igri, negdje u sredini… Ubijanjem neprijatelja dobivat ćemo krv. Krv nam omogućava napredovanje likova u nekim sposobnostima po našoj želji ili može služiti kao neka vrsta power up-a na oružju.

Sposobnosti koje posjeduju likovi ne utječu samo na borbu već i na riješavanje zagonetki i svladavanju prepreka. Ukoliko igrate na normal težini igra će vam pokazati koji je lik potreban za koju situaciju (iako ne nužno), no vjerujte i s time je igra dovoljno teška. Ne vjerujem da će svi igru preć, a da bar jednom ne zapnu na određenom dijelu. Možda zagonetke i neće predstavljati neke veće probleme, ali ogromne količine neprijatelja i bossovi vjerojatno hoće. Save pointovi nisu baš česti u igri, pa je stoga pametno odmoriti se nakon dugog igranja, jer neke je djelove lakše preći ”svijež”, a tko zna kad ste posljednji put spremili poziciju. Igra zbilja zna iživcirati. No iživcirati vas definitivno neće soundtrack by Masafumi Takada. Vrlo je vjerojatno da će svaki igrač koji odigra igru vrlo vjerojatno nabaviti i ovaj izvrstan soundtrack, od kojih je svakako najpoznatija pijesma Rave On. Nevjerojatno zarazna melodija, pjesma koju preporučam svima. Odličan izbor i kao zvono mobitela. Možda i za techno/rave party ( by Kuzma ). Za sve sam vam se pobrinuo, a vi kuye…kuye… nećete da zaigrate :(. Ma još uvijek vas volim. Imate moju preporuku.