Priče o engleskom kralju Arthuru, njegovom čarobnom maču i grupici vjernih vitezova u filmskom su obliku predočene dovoljno puta da pomislite kako Hollywood mlati praznu slamu kad nam u 2017. servira još jednu varijaciju te legende. Barem sam ja tako pomislio samim prisjećanjem na kultni Excalibur iz 1981., a onda i na King Arthura iz 2004. koji mi je osobno ostao u dragom sjećanju. Ako je na tu temu ispričano gotovo sve što se imalo za ispričati na ovaj ili onaj način, postoji li doista opravdan razlog zašto biste trebali pogledati King Arthur: The Legend of the Sword?

U suštini ne postoji, ali nije kao da ću nekoga pozivati na bojkotiranje filma zbog trendova u Hollywoodu. Oživljavanje King Konga ili Spider-Mana po treći put nije od presudne važnosti za čovječanstvo, ali to ne znači da vas ti filmovi ne mogu zabaviti. Tako je i s ovim Arthurom koji u svoja dva sata trajanja služi svrsi kao kitnjasto, pomalo i luckasto predočenje jednog mita. Moguće je da vam neće odgovarati ako od filma očekujete nekakvu povijesnu autentičnost, no ako ste otvoreni za pomalo drugačije ideje Guya Ritchieja ne bi vam trebalo smetati što je ova priča o Arthuru prožeta fantazijskim elementima.

Magija u filmu ima značajnu ulogu i prezentirana je prilično respektabilno, u smislu da se ne pada pod onaj klišej – ovo je fikcija, ne trebamo pojašnjavati kako nadnaravno funkcionira. Cijenim što je prakticiranje magije prikazano kao proces s preduvjetom i posljedicom, a ne kao nešto što spašava svijet po potrebi. Doduše, sam Excalibur upao je u zamku da je koristan samo kada to filmu odgovara. Arthur je doslovno nepobjediv kad ga koristi protiv obične pješadije, no čim se suoči s glavnim neprijateljem Excalibur iz nekog razloga izgubi svoju posebnost.

Prakticiranje magije u filmu je prikazano kao proces s preduvjetom i posljedicom, no isto ne vrijedi za korištenje magičnog Excalibura koji je koristan samo kada to filmu odgovara.

U ovoj verziji priče taj glavni neprijatelj je Arthurov ujak Vortigern, što je već samo po sebi dovoljno drugačiji zaplet od dosadašnjih priča. Na trenutke me je taj zaplet više podsjećao na legendu o Robin Hoodu nego o kralju Arthuru koji veći dio filma uopće nije na poziciji kralja. Dakle, nema straha da bi vam film mogao djelovati kao deja vu ako ste već gledali ranije ekranizacije arturijanskih legendi – ova stoji samostalno i ne trudi se u jedan film utrpati doslovno sve. Primjerice, ovdje nećete pronaći Lancelota, Guinevere, Morganu i hrpu drugih poznatih likova iz legende. Umjesto toga dočekat će vas specifičan redateljski stil.

Ako ste gledali filmove o Sherlocku Holmesu otprilike znate što možete očekivati, a način kadriranja scena vidljiv je čak iz trailera. Najlakši opis bio bi korištenje brzih scena, međusobno ispresječenih tako da im se dijalozi povremeno podudaraju. Nije cijeli film tako složen, događa se to oko pet puta i daje dinamiku radnji tako da bez pardona sreže scenu na ono najosnovnije, poput kakvog trailera samo bez fade efekta. U nekoliko navrata to ima zgodan rezultat, no ponekad mi je bilo i teško za pratiti.

Imao sam dojam da ću u tako brzoj izmjeni scena i dijaloga nešto promašiti, a iako mi ništa bitno nije promaknulo, to generalno nije osjećaj koji želim imati. Uostalom, prvi put kad vidite takvu montažu u dvije minute imate hrpu prizora koje trebate procesirati, a nakon toga imate jedan prizor u čitavoj jednoj minuti gdje se Charlie Hunnam budi u znoju i svlači mokru majicu, što je scena koja ne koristi ničemu drugom osim da zainteresira ženski dio publike.

Film karakteriziraju brzi kadrovi i njihovo preplitanje koje ponekad daju zgodan rezultat, a ponekad vam daju dojam da ćete nešto promašiti ako trepnete.

Borba također posuđuje slow motion efekte iz Sherlocka, jednako kao i rotirajuću kameru. Ovdje to, nažalost, izgleda umjetno i neprirodno jer se pri forsiranju 3D efekta jasno primijeti kompjuterska animacija. To je posebno istaknuto kada Arthur koristi Excalibur pa dobije nadnaravnu brzinu. Srećom, kompjuterska animacija nije toliko loša da vas izbaci iz takta, ali je svejedno prisutna tamo gdje nije morala biti.

Film je, unatoč tome, ugodna uživancija popraćena modernim stilskim razmetanjem kojega možete voljeti ili mrziti. Legenda o maču definitivno nije spektakl koji će se pamtiti generacijama, a realističnost mu je na razini Ritchiejeve reklame s Mourinhom. Otprilike su iste šanse da netko osvoji čitavo kraljevstvo bez nošenja oklopa i korištenja štita, kao i šanse da Mourinho izađe na vrh zgrade i pred oluju se dreči prije nego popije Heinekena. Ali, ako ćete film gledati kroz takve naočale, u startu ste odbacili svaku zabavu.