Žanr RPG igara dugo je vremena bio specijalitet japanske škole videoigara te je odgojio brojne igrače. Isti ti gameri reći će kako jRPG igre danas više nisu kakve su nekoć bile, što je istina, ali će isto tako rado popratiti gdje se jRPG naslovi danas nalaze. Igra zvana Lost Sphear računa na tu činjenicu, nudeći igračima zrno nostalgije i trudeći se dosegnuti kvalitetu klasika poput Chrono Triggera ili Secret of Mane.

U spiritualnom nasljedniku igre “I Am Setsuna” studio Tokyo RPG Factory nudi nam još jedan klasični retro “old school” jRPG predivne prezentacije, ali i predvidivih elemenata. Premda je Lost Sphear sasvim zgodna avanturica na svoj skroman način, njegov najveći problem je taj da kao pretežito “old school” projekt ne pokušava ništa pretjerano ambiciozno, novo ili zanimljivo. Time nam developeri potvrđuju kako su savladali osnove, nešto što su zapravo već dokazali sa Setsunom prije dvije godine. No, bilo što više od tih osnova ipak im je prevelik zalogaj s kojim se ne planiraju uhvatiti u koštac.

Možda najbolja stvar u Lost Sphearu je pak ista ona Setsunina, a to je šarmantna vizualna prezentacija s takozvanim “chibi” likovima. To vam je ono kad su likovi pomalo bebasti, s kratkim nogicama i dugim rukicama. Ipak, Lost Sphear se od prethodnika pokušava udaljiti tako što dostavlja novu priču, druge likove i svježu problematiku, ali činjenicom kako je čitava receptura sasvim identična, ne samo Setsuni nego i brojnim drugim naslovima u žanru, ubrzo postaje predvidivo i dosadnjikavo iskustvo.

Receptura Lost Spheara toliko je poznata ostalim jRPG naslovima da igra vrlo brzo postaje predvidiva.

Ono što Lost Sphear čini donekle zanimljivim jest njegova premisa o dolasku misterioznog fenomena zbog kojeg dijelovi svijeta postaju “izgubljeni”, uključujući i njegove stanovnike. Ta “izgubljenost” prikazana je kao bijela silueta površine koja je istodobno tu, ali također nije. Zapravo, kad to tako kažem, nemam pojma kako da bolje pojasnim. U svakom slučaju, naš glavni momak zvan Kanata je siroče (naravno da je) koje se jednog dana budi s moćima da tu “izgubljenost” izliječi, to jest vrati u originalno stanje.

Samim time postaje “odabrani” spasitelj koji kreće na putovanje kako bi izliječio svijet, a ta se misija komplicira kada sazna da ga vojne snage lokalnog imperija pokušavaju iskoristiti za svoje sebične svrhe. Ne kanim naravno ništa dalje spojlati jer tu ima još brdo drugih stvari, ali sve što slijedi u biti je ono što smo već milijun puta žvakali. Pritom specifično mislim na scenarij smaka svijeta kojem jedino “moć prijateljstva” može konkurirati, što zapravo dobro opisuje svaki jRPG u zadnjih trideset godina.

Kanata duž svojeg putovanja naravno susreće ansambl drugova i drugarica koji će ga slijediti, no za skoro svakog od tih likova nedostajalo mi je poštenog uvoda da bih se njihovoj dobrodošlici veselio. Svi su oni bili poput totalnih stranaca koji bi me jezivo uhodili, a ni nakon 20 sati igranja ja još uvijek ne bih znao što ih veseli a što rastužuje.

Vidite, Lost Sphear je toliko zaokupljen ispričavanjem svojeg koncepta da u potpunosti zaboravlja uklopiti ikakve sporedne životne situacije ili aktivnosti, one koje su inače bitan element da se jedan takav svijet doima mjestom vrijednog spašavanja. Tek pri samom kraju sam se prestao zamarati oko toga, ali više ni sam ne znam je li to radi činjenice da su mi se likovi negdje usput malo otvorili ili sam već otupio na njihovu neopravdanu prisutnost.

Lost Sphear je previše zaokupljen svojom pričom da je zaboravio svoj svijet učiniti živim mjestom vrijednim spašavanja.

Dalo bi se zaključiti da je sustav borbe još jedna važna značajka žanra, jer kada je zabavan lakše pregrizemo ono neizbježno i posve iritantno grindanje. Polovično je izveden na poteze, ali i u sustavu stvarnog vremena. Po bojištu strateški pozicionirate likove da u što manjem broju poteza zveknete što više glava. Dok taj dio većinom uvijek stoji, neko dublje razumijevanje sustava ispada od manje važnosti jer se sve uvijek svodi na isto. Kada je to potrebno – onda se liječite, a kada nije – onda samo napadate kako god vam se sprdne i sve će sjesti na svoje.

Jedina stvar koju je tu poželjno pratiti je tzv. “momentum”, funkcija koja se tijekom borbe puni te ju tajmiranom aktivacijom iskorištavate za dodatne udarce ili neke određene efekte. Njih u zgodnom stilu možete vlastoručno podešavati. Primjerice, jedan vam diže snagu, a drugi usporava ili uspavljivljuje neprijatelje. To je ovdje jedna od čak dvije takve mehanike zbog kojih mogu reći da sam Lost Sphear ujedno i igrao, a ne samo gledao tih nekih tridesetak sati. Međutim, štogod da vi od tih efekata stavite na išta, uglavnom je dovoljno samo da se stvari događaju, a nekakva taktička sinergija uvijek se muči doći do izražaja.

Specijalni napadi tu su tek toliko da izvodite nešto što nije najobičniji zamah štapom.

Svi specijalni napadi tu su tek toliko da izvodite nešto što nije najobičniji zamah štapom, a jedini razlog zašto ih je bolje imati više nego manje je radi čekanja “cooldowna” koji traju nekoliko redova. Zbog toga ćete na protivnika koji je slab na vatru bacati i gromove i kamenje i plišane medvjediće jer nemate što drugo za raditi dok čekate da vam vatra opet dođe na red. U svakoj borbi zato ponavljate sve što je na raspolaganju i uvijek vrtite iste rotacije, bez obzira na glavnu svrhu specifičnog poteza ili vrstu beštije koju mlatite.

Iako borbe zbog toga često prelaze u suhu repeticiju, možda će neke od vas obradovati kad vam kažem da nema nasumičnih bitki koje padaju iz vedra neba, uključujući i one dok hodate “vani” po pašnjacima svijeta. Međutim, zbog silne kilometraže koja se zbog toga bez problema može progutati, čitav se svijet osjeća manjim od jedne lokalne prodavaonice, i to one za penziće.

Početna premisa spašavanja svijeta tako postaje od daleko manje značajna kad shvatite da tu postoje svega tri otoka, dva glavna grada i tek nekoliko sela u njihovoj blizini, s možda još pokojom pećinom ili ruševinom iza ugla. Kroz sve njih će vas provesti glavna priča stoga vam se malo toga, ako uopće išta, ostavlja da istražite vlastitom znatiželjom.

Možda najzabavnija stvar bila mi je otkrivanje, odnosno liječenje te “izgubljenosti” po svijetu jer to radite pomoću “artefakata”. Svaku “mrlju” svijeta na koju nabasate čistite tako da na predviđenim mjestima u blizini po izboru sagradite zgradu neke vrste. Osim što otključavaju novu površinu, također vam daju i određene pogodnosti. Primjerice, jedan mi je podizao brzinu putovanja, drugi povećavao osvojene nagrade, a dio njih se također nadovezuje na performanse likova u borbi. U svakom slučaju, pošto artefakata ima daleko više od mogućih mjesta gdje ih realizirate, svaki si igrač time po želji može modificirati ostatak pustolovine.

Kao što vidite, u Lost Sphearu je moguće naći pokoju zgodnu stvarčicu, ali također brdo drugih nepromišljenih sustava koji nikako da ostvare zadovoljavajuću cjelinu. Svi su oni nekako nabacani jedni na druge tek toliko da se doimaju kompleksno. Iako su i dalje nekako funkcionalni, na koncu su nedovoljno zanimljivi da opravdaju silne sate koje u njega možete utrošiti. Osim naravno, ako još nikad niste zaigrali nijedan drugi jRPG naslov.

Čak i da je situacija takva, na izboru vam već duže vrijeme stoji solidan broj izvanrednih alternativa. Stvarno nisam očekivao da će me s nekakvim ludim sustavima oboriti s nogu, ali sam u najmanju ruku očekivao da će me barem dotaknuti. On me tako jedva okrznuo jer sam sve to već vidio u mnogo drugih, boljih stvari. Lost Sphear zato će se dobro uklopiti među silne druge pokušaje koji se štancaju dok se čeka sljedeća velika stvar vrijedna pažnje.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na verziji igre za PlayStation 4 konzolu. Primjerak igre ustupio nam je njezin izdavač.