Cure i dečki iz EA-a nas već skoro deset godina zabavljaju Medal of Honor serijalom. Istina, tema je užasna, ali što ćeš, rat se dobro prodaje. Nakon nekog vremena, dosjetila se ta ekipa jedne dobre zamisli – Hej, pa zašto ne bi mi probali prebacit ovaj megapopluarni serijal na neku prijenosnu konzolu koja će probati pokušati pružiti iskustvo poput njihovih prethodnika za «velike konzole»!? E pa, morat će se još potruditi, zato jer se na ovome mora još puno raditi. Možda sam zvučao malo prestrogo, nije ovo toliko loše, ali tijekom cijele igre me prolazio osjećaj kao da je ovo sklepano nabrzaka kako bi igra izašla prije Božićne ludnice.

Priča je…. Pa, ne znam što da kažem, najbolja riječ bi bila prožvakana.. Stvarno si nisu dali truda. Mislim da je svima nama već dosta takvih priča ispričanih na taj način, ajde da je nešto novo, ali ovdje stvarno nema ničega. Vojna jedinica čiji ste član sleti na obale Francuske i probija se prema sredini kako bi uništila nekakvu raketu. To je to. Nikakva dubina niti širina, jako plitko. Uz to što je priča poprilično dosadna, igra je jako, jako lagana. Većinu ćete nivoa pretrčati držeći R, a da pritom poput Ramba izađete sa eventualno jednom ogrebotinom. Zamarajuće i dosadno, a da ne govorim o tome da će se igra preći jako brzo, i nećete ju htjeti ponovno prelaziti. Budući da se radi o EA-u niste ni sumnjali – grafika je na mjestu, definitivno se vidi poboljšanje od prvog dijela. Nećete naići na baš previše oružja, ali ova koja su tu su solidno napravljena. Zvuk je također poprilično dobar, dapače, valja ga pohvaliti. Sve od muzike preko glasova suboraca do čistog zvuka repetirajućeg oružja je fino i tečno napravljeno.

Kontrole su stvarno dobre, a kad se priviknete na njih, spremni ste za ono zbog čega se igra ova igra, riječ je naravno o multiplayeru. Preko infrastructurea impresivnih 32 igrača, i to bez laga, je stvarno za svaku pohvalu s obzirom da se radi o PSP-u. Multiplayer je stvarno zabavan, a kako i ne bi bio kad su tu svi standarni modovi ( Team deathmatch i deathmatch ), a mape su velike i prostrane.

Mala zamjerka je to što igra ne podržava razgovor preko headseta unatoč velikom prigovoru istoj stvari u prvom djelu. Ključ uspjeha na mreži je brza kretnja sa što više korištenja puzanja, time ćete zbuniti svakog protivnika zbog relativno sporog okretanja ciljnika, osim ako se ne suočavate s nečim što potpuno uništi svaku partiju. Da, riječ je o cheaterima koji su sa šiframa nepobjedivi. Evo na primjer, nedavno sam ispraznio cijeli saržer u suparnika, njemu naravno nije ništa, a jedan njegov pogodak me isti tren ubio. Ima tu i letećih cheatera, onih koji prolaze kroz zidove, čak i nevidljivih, ali kakvi god bili, uništavaju igru. To nije krivica EA-a, ali trebali bi se pobrinuti da se tim korisnicima ukine račun zato jer zbilja kvare užitak igranja.

Sve u svemu, MOH:H2 je solidna akcijska igra koja je trebala i morala biti bolja, a ako idući nastavak dođe, možemo se samo nadati da će igru odvesti na višu razinu i posvetiti pažnju svim elementima igre, ne samo multiplayeru. Ako imate doma bežični router i spajate se na net preko PSP-a, a još k tome volite FPS-ove, ovu igru morate nabaviti, i zabavit ćete se. No, ako nemate pristup internetu i ne volite FPS-ove, ovu igru zaobilazite u širokom luku.

Ako vam nešto nije jasno oko ove igre, imate kakvo pitanje ili jednostavno želite raspravljati o igri dođite na HCL forum i pridružite nam se.