HCL.HR

Recenzija

Metal Gear Solid [PS1]

Matej Majcenović

U kakvom svijetu živimo? Živimo u svijetu u kojem su ubojstva dio svakodnevice svakog čovjeka. Živimo u svijetu u kojem malo tko može reći da je spreman pomoći unesrećenom prijatelju. Živimo u svijetu u kojem se čini sve kako bi uspjeli – Preživjeti. A što je najgore opstanak si otežavamo sami sebi. Gledajući na tu situaciju sa strane običnog gamera, možemo reći kako su igre jedna od osnovnih stvari koje nam čine svakodnevicu lakšom, te nas pokušavaju svojom donekle smiješnom tematikom i prizorima nasilja u okviru ‘zabavnog’ odmaći od svih tih ”društvenih” problema. Nasreću (ili nažalost nekih) nisu sve igre takve. Postoje igre koje nas vraćaju u surovu stvarnost. Igre koje nas vraćaju u svijet iz kojeg dolazimo, igre koje nam pokušavaju ukazati na najveće probleme današnjice. Jedna od takvih je Remek djelo igraće industrije, djelo neponovljivog Hidea Kojime, koji je uspio dokazati da za uživanje u igri nije potrebno imati milijune vojnika i hektolitre krvi prolivene po beskonačnim hodnicima na kojima vise slike obnaženih ljepotica. Kojima je dokazao kako uspjeti mogu i one igre koje se baziraju iskljućivo na tematiki problema današnjeg svijeta. A što je naime poanta sve ovog. Poanta je da igrač nakon završetka ove igre bude obogaćen novim iskustvom i novim saznanjima. Iz svakog dobrog filma izvuće se neka pouka, a kako Metal Gear Solid serijal mnogi nazivaju ”igrom za gledanje” očekujte da će te iz njega izvući barem onoliko koliko ste izvukli iz jednog vrhunskog cijelovečernjeg filma. A da ne govorim o činjenici da će te sve to iskusiti iz prve ruke…

Mnogi bi iz uvoda mogli pomisliti kako je recenzent samo još jedan u nizu MGS fanatika koji će vas pokušati navući na igru, ćiju poantu mnogi gameri (nažalost) nisu shvatili. Naime u krivu su. Jednostavno ne može se reći kako je MGS nerealan, kako je prekratak, kako igru više gledamo nego igramo… To su zamjerke koje možemo uputiti nekoj igri koju ćemo odigrati jedan, uvrh glave dva puta i nakon toga zaboraviti da postoji. To nikako nije slučaj s ovim djelom. MGS je jedna od rijetkih igara koju ćete odigravati toliko puta da to bude potrebno da shvatite jednu od najbolje intenpretiranih priča svih vremena. U ovoj ćete igri moliti boga kako svaki susret s novim bossom ne označuje ono što najmanje priželjkujete – kraj. Ovo je igra u kojoj ćete uživati svaki djelić milisekunde. Da, ovo je virtualno savršenstvo u svakom pogledu.

Vratimo se malo u prošlost. Iako mnogi misle da je MGS sa sivonje prvi nastavak ove igre, to zapravo nije točno. Prvi nastavak naime, izašao je još davne 12. srpnja 1987. godine. Bio je namjenjen MSX2 platformi, a reakcije na igru bile su više nego pozitivne. Priča koje se nebi posramili ni današnji nastavci MGS serijala te uvođenje Stealth-a kao novog žanra u igrama tog doba, donjeli su igri imena Metal Gear kultni status. Tri godine kasnije izašao je i nastavak imena: Metal Gear 2: Solid Snake. Igra je donekle uspjela ponoviti uspjeh orginala, no radi izostajanja Kojime, ipak to nije bilo to. Usljedila je stanka… I to poduža. Točno 8 godina čekali smo da Konami izbaci novu Snake-ovu avanturu koja će u potpunosti biti u 3D. Da li je donio promjene? Je, i to velike, no jedna je stvar ostala ista. Atmosfera. Atmosfera je bila toliko dobra i napeta za nevjerovati, uvijek ste imali onaj osjećaj kako se nalazite na mjestu na kojem je i snake, bilo to radi pametnih i manje pametnih vojnika, ili radi odlične i kompleksne priče. Jesmo li što propustili ako nismo odigrali ta dva nastavka? Da, propustili ste dobar dio priče, jer naime, priča iz MGS, nastavlja se na priču iz njegovog prethodnika sa MSX2 platforme. Radi lakšeg razumjevanja preporučljivo je da se baci oko na skraćeni opis priče prva dva nastavka, koje kao bonus materijal možete pronaći na Cd-u s igrom.

Metal Gear 2, završio je Snakeovim pdlaskom na Aljasku, gdje je pokušao pronaći mir, i zaboraviti sve te borbe. No nažalost odmor mu kratko traje. Stari prijatelj Roy Campbell, dovodi ga u vojnu bazu, u kojem mu pokuša objasniti sve potankosti o mogućem napadu na Washington. Čovjek zvan Liquid, okupio je petoricu specijalaca iz Fox Hounda, u namjeri da ih ovog puta više ništa ne zaustavi. No učinili su pogrešku, i oteli Roy-ovu ”nećakinju” – Meryl. I zato snake kao stari Royev poznanik odluči pomoći u misiji spašavanja – svijeta. Snake kreće, a radi lakše komunikacije, dobiva Codec, preko kojeg će u svakom trenutnku moći kontaktirati Roy-a i ekipu iz baze. Najzanimljivija stvar koju trebate znati kad započnete igru je to da zaboravite sve što ste čuli na početku, i pripremite se za gomilu informacija, prevrata i uzbudljivih trenutaka. U tome zapravo i je čar MGS-a. Do samog kraja nećete znati tko je na vašoj a tko na protivničkoj strani. Upijat će te informacije za koje će se kasnije saznati da su laži prekrivene drugim lažima. I zato, ne očekivajte da će te pri prvom igranju shvatiti cijelu priču. Posebice ako igru igrate u jednom dahu.

Osim priče MGS posjeduje nešto, što veoma malo igara ovih dana posjeduje. Kroz igru razvijat će se vaši osjećaji i empatija za ostalim likovima, što je izvrsno upotpunjeno odličnim soundtrackom. Zažalit će te što ste ubiljali bossove, jer način na koji je Kojima uspio prikazati umiranje ljudi koje su vam prije nekoliko minuta bili zakleti neprijatelji jednostavno je fascinantno. Da ne spominjem sam kraj i oproštaje, kako od likova koje susrećete tjekom igre, tako i onih koje samo čujete putem codeca. Iako je Snake pravi ratnik, hladnokrvan, kako prema ženama, tako i prema civilima koji trebaju pomoć, u igri će mu se ipak imena dviju osoba ugravirati u srce. Prva je već spomenuta Meryl ”nećaknja” (pod ogromnim navodnicima) Roy-a Campbella. Na Snakeovom primjeru vidjet ćemo da je ljubav jača od rata, i samo će istinska odanost Snake-a domovini ostaviti Meryl živom do samog kraja igre. Drugi lik je ljubitelj Anime-a, koji sebe zove Otacon. Biti će nerazdvojan (putem codeca) partner u vašoj pustolovini, dok će vam uz pomoć ”Stealth Camouflage” lakše otkrivati sve tajne Aljaske. Happy end možete zaboravit, jer nikako nećete biti sretni kad vam se nakon tolikog vremena i upoznavanja s likovima na ekranu pojavi slika s natpisom The End. Uz laganu melodiju jedne od najboljih pjesama iz igara uopće ”The Best is yet to come” u pozadini će se polako izmicati imena koja su sudjelovala u stvaranju ovog gaming remek djela, sa slikama polarnih medvjeda, pingvina i ostalih životinja specifičnih za ovaj hladni zavičaj. Upozorenje! Mnogi su i suzu pustili…

Možda najnevažniji dio igre je upravo taj Stealth. Istina je, vojnici su poprilično glupi (na manjim levelima težine) i nekad vas neće primjetiti čak ni ako se ispred njih sakrijete u kartonsku kutiju, no to i nije bit igre. Stealth je tu radi atmosfere, radi osjećaja da vas svaki tren može netko (ili nešto) zaskočiti iza ugla, a da se nakon toga vi istinski ”userete” jer ste imali osjećaj kao da ste na tom mjestu. A taj će osjećaj nasreću, prečesto biti prisutan. Postoji još jedna stvar koja dokazuje da je Stealth tu samo radi atmosfere. To su Bossovi. Iako se igra čini malo preozbiljna za takvo što, ona to ima, i to je jedan od najboljih djelova igre. Namučit ćete se dok ne shvatite strategiju svakog od njih, njihove loše i dobre strane, njihove napade i obrane… ”Većina” Bossova bivši su članovi Fox Hounda, koji posjeduju posebne moći. Oni su nešto više od ljudi, no svaki od njih umire na isti način – kajući se za sva svoja djela. I Snake-u, se kao i vama srce smekša kod svakog ubijenog bossa… Osim jednog… posljednjeg, no neću spoilat…

Iako grafika nije na razini današnjih megahitova, ako ste pravi gamer, ovu ćete igru kad tad morati odigrati. Jedina joj je mana što traje veoma kratko, no to joj jednostavno nemogu prigovorit, jer za tadašnje standarde, to je bilo dovoljno. Uživat će te u svakom ubijenom vojniku, žaliti za svakim bossom i poginulim prijateljem, zapljeskati fantastičnom raspletu te na koncu, zaplakati gledajući jedan od najtužnijih svršetaka u povjesti gaminga. Bezvremnensko Remek djelo je u našim rukama. Genijalnost se isplati.

Uživat ćete u svakom ubijenom vojniku, žaliti za svakim bossom i poginulim prijateljem, zapljeskati fantastičnom raspletu te na koncu, zaplakati gledajući jedan od najtužnijih svršetaka u povjesti gaminga.

0 Naša ocjena

Komentari (3)

  • sushii

    01.11.2010 - 22:11

    best game ever[/b]

  • Cave Johnson

    03.06.2012 - 18:51

    Remek-djelo u punom smislu riječi..
    Priča u ovoj igri je nešto apsolutno fenomenalno.

  • mokrEE

    @Ementaler, 21.02.2014 - 00:06

    +1

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!