Nakon toliko odgoda i problema, mijenjanja izdavača, rada u neljudskim uvjetima kakvi se nisu mogli naći ni u sovjetskim gulazima, ukrajinski proizvođač igara 4A Games napokon je iznjedrio novi nastavak u svojem jedinom serijalu – Metro: Last Light.

Slava te franšize dobrim dijelom leži upravo na toj grupici talentiranih ljudi, jer iako je Dmitry Glukhovsky autor knjiške sage o Metrou, 4A Games je zaslužan za njeno vjerno prebacivanje u gaming svijet. Njihov je Metro 2033 popularizirao istoimenu knjigu i to zato što su uspjeli vjerno prikazati atmosferu postapokalipse, posebne uvijete u kojima žive stanovnici moskovske podzemne željeznice i druga živa bića tog razorenog svijeta. Cijela stvar je dobila posebno lijep vizualni tretman pa se tako grafička strana Metroa 2033 i dan danas bez problema nosi s današnjim stjegonošama tog polja.

Dok se Metro 2033 dobrim dijelom bazirao na knjiškom predlošku, Last Light, čija se radnja odvija u 2034. godini, uopće se ne dotiče knjige Metro 2034, već je izgrađena na potpuno samostalnoj priči u kojoj ponovo pratimo našeg protagonista Artyoma na još jednoj samostalnoj pustolovini.

No, o priči neću sad toliko duljiti jer ću joj se kasnije dodatno posvetiti, a sad samo mogu reći kako je Last Light nastavak prve igre u pravom smislu jer koristi njenu dobitnu formulu, nadograđujući je sitnim detaljima koji pojačavaju imerzivnost i na kraju čine ovu igru pravim biserom igraće industrije.

Priča Metro: Last Lighta nastavlja tamo gdje smo stali u Metrou 2033 i esencijalno je da sad malo spoilam stvari onima koji prvijenac nisu igrali. Predznanje o događajima iz prve igre prijeko je potrebno za shvaćanje priče drugog dijela, ali naravno, ako niste igrali Metro 2033 igra će se potruditi da vam kroz cutscene i dijaloge objasni što više o tom kompleksnom svijetu u podzemlju Moskve. Ja sam ipak mišljenja kako ukupnost događaja možete shvatiti tek ako pređete Metro 2033 i pročitate istoimenu knjigu pa ako to još niste napravili od mene imate definitivnu preporuku.

Već pri početku igre saznajete što se u prethodniku dogodilo – Dark Ones, iliti „homo novus“, sljedeći korak u evoluciji ljudi, bivaju uništeni od strane primitivnih ljudi zbog jednostavnog straha od nepoznatog i bojazni da je čovječanstvu došao kraj. Naš protagonist Artyom igrao je ključnu ulogu u uništenju njihove cijele vrste i zbog toga osjeća grižnju savjesti. On je pred kraj priče ispričane u Metrou 2033 spoznao prave, prijateljske namjere Crnih, koji su s ljudima tek pokušali ostvariti kontakt jer u njima vide veličanstvene starješine Zemlje, čuvare starog znanja. U Last Lightu ćete saznati i otkud Artyomu mogućnost da razumije telepatske poruke Dark Onesa, čija mentalna snaga obične ljude često tjera u ludilo, a to će činiti i jednu od bitnijih stavki ove igre.

Metro: Last Light screenshots

Okosnica priče je Artyomovo traganje za posljednjim od Dark Onesa, djetetom koje je preživjelo nuklearnu eksploziju koja je uništila njegovu vrstu, a na njegovom trnovitom putu susrest ćete se s raznolikim tipovima unutar Metroa, među kojima ćete često naći nove prijatelje u najraznolikijim situacijama, ali i neprijatelje kada ćete to najmanje očekivati. Artyomovo putovanje tako obiluje strahom, boli i tugom, ali i srećom, ljubavi te ponosom.

Potraga za jedinim preživjelim Crnim tek je površinski dio priče Last Lighta, budući da se kompleksnost života i dalje nastavlja u hodnicima moskovske podzemne željeznice. Na snazi u dijelu metroa je i dalje četvrti Reich sa svojim fanatičnim sljedbenicima kojima su suprotstavljeni komunisti s Crvene Linije. U priču još upadaju trgovci s Hanza, slobodne stanice i naravno Sparta, red posebno obučenih ratnika kojima pripada i sam Artyom.

Priča u podlozi Artyomove potrage je veliki rat koji se sprema između nacista i komunista, a ono oko čega se te dvije ideologije ponovno spore ne želim otkriti budući da ta informacija čini jednu od najbitnijih stavki unutar priče Last Lighta. Mogu vam ipak reći kako će njihov sukob biti izravniji no ikad, a Artyom će se često naći u škakljivim situacijama u jednom ili drugom taboru.

Bitna stavka igrine priče su ponovo moralni poeni koje zarađujete pomaganjem ljudima, slušanjem njihovih razgovora te obavljanjem posebnih zadataka, ali i gledanjem na posebna mjesta, otkrivanjem skrivenih prolaza i pošteđivanjem onih čija smrt nije prijeko potrebna. Ako ostvarite dovoljnu količinu moralnih poena očekuje vas pozitivan završetak igre, no mogu vam reći – koji god završetak na kraju dobijete, nećete biti razočarani svršetkom priče pune prevrata koja vas je držala prikovanim za ekran nekih deset do trinaest sati u prosjeku.

Duljina igre je uistinu pristojna pa ako se potrudite otkriti svaku tajnu u tom svijetu punom skrivenih mjesta i lokacija za istraživanje, vaša se satnica provedena uz igru može znatno produljiti izvan nekakvih ustaljenih okvira trajanja jednog FPS naslova.

Vizualna strana Metroa: Last Light doslovno rastura. U to ste se imali prilike uvjeriti i sami kroz naš gameplay i komentar video u kojemu je Igor pokazao detaljnost tekstura, efekte napredne fizike i još štošta drugo. Nakon odigrane igre mogu sa sigurnošću tvrditi kako Metro: Last Light ima jednu od najboljih grafika u igrama današnjice. Može li se nositi sa Crysisom 3? Itekako! Ne samo da je igra predivna, svoju vizualnu stranu uklapa u općenitu atmosferu dajući dojam života cijelom igrinom svijetu, čak i kada se nalazite u praznim tunelima podzemne željeznice.

Metro: Last Light screenshots

Osim toga optimizacija je krasno izvedena pa ćete čak i s računalom srednje jakosti dobiti zbilja prekrasne vizuale, a ako ste vlasnik neke opake zvijeri od PC-ja očekujte gotovo nenadmašnu ljepotu prikaza igre koja je na računalima definitivno pripadnik ‘sljedeće generacije’. Vlasnici konzola takvo što neće doživjeti, ali iz onoga što sam imao prilike vidjeti, čak i tamo Last Light izgleda odlično.

Svojevrsna mana su tek igrine grafičke postavke koje su svedene na minimum pa tako nećete moći namještati sve željene opcije nego ćete se morati zadovoljiti osnovama, ali to u globalu i nije toliko veliki problem. Ono što će zamijetiti ekipa koja je prčkala po postavkama je činjenica da igra na bilo kojoj postavki i dalje izgleda odlično tako da oni koji igru mogu pokrenuti tek na “low” ne gube previše od ukupnog vizualnog dojma. Osim prije spomenutih sjajnih i detaljnih tekstura pohvaliti moram i disperziju svjetlosti koja je vjerojatno najbolje izvedena u igrama do sad pa tako svaki rijetki izvor svjetlosti u tunelima metroa sasvim realno obasjava svaku krivinu, objekt ili osobu.

Ogroman broj grafičkih sitnica pojačava atmosferu, imerzivnost i cjelokupni vizualni dojam.

Dojam fantastičnog vizualnog prikaza bit će vam još i jači ako imate Nvidijinu grafičku karticu budući da napredne postavke grafike i fizike dodatno pojačavaju atmosferu. Primjerice, kad uključite Advanced PhysX krhotine stakla će se realnije raspršivati, iskre od metaka će izgledati fantastično, bomba bačena u maglu će ju pročistiti, a komadi odlomljenih zidova, kutija i predmeta letjet će i sudarati se realnije no prije. Osim toga, tu je i napredan prikaz lelujanja tkanine, kretanja vode i prašine, klizanja tekućina te još ogroman broj sitnica koje pojačavaju atmosferu, imerzivnost i cjelokupni vizualni dojam.

Pitate se zašto se naslov ovog odlomka zove: „Kiše nad metropolom“? Zato što će vas pri prvom izlasku na površinu dočekati lagana kišica koja vam klizi niz masku, uz odbljesak zalazećeg sunca koji vam svijetli u vizir, a zbog takvih i sličnih trenutaka čiste vizualne genijalnosti jednostavno iznimno je lako uživjeti se u igrin svijet.

Sa spominjanjem kiše na površini Moskve, ali i nekim prijašnjim rečenicama, već sam se dotaknuo atmosfere ove igre za koju, kao i za mnogo drugih stvari u Last Lightu, mogu reći da je praktički nenadmašna. To je ponovo onaj živi svijet viđen u Metrou 2033 gdje se isprepliće anarhija s krhkim redom, gdje sve stvari naoko bez svrhe imaju svoju konačnu ulogu, gdje život ide dalje bez obzira na Artyomovu misiju i nedaće života, gdje ćete susresti i ribare, i gangstere, i Čečence koji rade u „fast foodovima“, i prostitutke koje se prodaju za pet vojnih metaka i djecu koja se igraju kraj očeva koji brane sigurnost stanice. To je taj živući svijet ostataka civilizacije, tako vjerno kreiran, ujedno privlačan i odbojan, u kojemu biste mogli provesti sate samo promatrajući akcije jednog čovjeka koji prosi zakukuljen u stari i otrcani ogrtač iz jednog davno zaboravljenog doba.

Metro: Last Light screenshots

Taj svijet skromne civilizacije ima svoj kontrast u praznim prostorima pustih tunela za koje se često ispostavlja da su puni raznih bića koje nećete razumjeti i kojih ćete se bojati, a ti su tuneli samo dio onog bogatstva novog života koji vlada na površini. Površina je neprijateljski nastrojeno mjesto koje je evoluiralo da ubija nekad najsavršenijeg živućeg predatora, a mutanti i nove vrste koje obitavaju u razrušenoj Moskvi samo su dio palete čudnoga života, ili je bolje reći – neživota. Ponovo ćete susresti duhove i druga nadrealna bića, a atmosfera straha koju ćete tada osjetiti ide u sam vrh najboljih survival horor ugođaja iz davnih vremena prvih Silent Hillova i Resident Evila.

Pametno trošenje svakog metka i dostupnog filtera za gas masku pojačava tu atmosferu jer se definitivno ne želite naći u situaciji u kojoj bi vam nedostajalo tih prijeko potrebnih resursa koji su jedina granica između vašeg života i sigurne smrti koja vlada u svakom tamnijem zakutku svijeta. Pljačkanje svakog vidljivog trupla tako postaje imperativ, posebice na višim postavkama težine gdje su neprijatelji nešto brži, nešto jači i ponešto nemilosrdniji.

Vidi se kako je ekipa iz 4A Gamesa ponovno koristila onu provjerenu formulu iz dana rada na S.T.A.L.K.E.R. serijalu jer u Metro: Last Lightu možete doživjeti atmosferu sličnu toj, samo potenciranu do te razine da će vam pri prolaženju velike većine igre trnci neprestano prolaziti niz kralježnicu. Takvoj atmosferi pridonosi i odlična glazbena podloga koja koketira s rockom, a koja se savršeno prilagođava svakoj situaciji u igri. Osim toga, i sami često možete zasvirati na klavirima, tamburicama, gitarama i harmonikama koje se nalaze razbacane svugdje po sustavu metroa i u stanovima na površini.

Uz duhove i Dark Ones, u bogatom svijetu Metro: Last Lighta pojavljuje se hrpa starih, ali i novih vrsta koje su sve usmjerene ka lišavanju našeg Artyoma njegova života. Vraćaju nam se poznati Nosalisi, Watchmeni, Lurkeri i demoni (leteći mutanti s kojima se definitivno ne želite uhvatiti u koštac), ali zato iz igre izostaju iritantne Amebe i, što mi je posebno žao, jaki i strašni Librariani. To je ipak razumljivo budući da se ni jedan od nivoa u ovoj igri ne odvija u moskovskoj centralnoj knjižnici. S druge strane tu su novi neprijatelji kojih se trebamo paziti – mutirani medvjedi, rakovi i posebno zeznuti Spiderbugovi koji su smrtonosna kombinacija škorpiona i pauka, a za njihovo ubijanje će vam trebati sasvim nova i posebna taktika.

Svijet Last Lighta tako je dodatno obogaćen novim neprijateljima, a dodatno ga upotpunjuju boss bitke s velikim mutantima koje zahtijevaju razvijenu taktiku i brze reflekse. To su uglavnom bitke s mutantskim maticama na njihovom teritoriju gdje se vaš život svodi na onaj hrane s oružjem koje tek pecka otvrdnulu kožu prastare živine.

Metro: Last Light screenshots

I koliko god rješavanje mutanata bilo izazovno, ubijanje ljudi je potpuno druga priča, budući da vam je tiho rješavanje neprijatelja dodatno omogućeno njihovom priglupom umjetnom inteligencijom koja tek rijetko reagira na zvuk ili pak na vašu pojavu. Nekad doslovno možete stajati pred neprijateljem, a da vas on uopće ne primjećuje. Stealth igranje je zato dodatno olakšano, iako vam ni tad neće biti u potpunosti lako budući da rijetko znate koliko vas točno očiju promatra i je li taj bandit jedina osoba u danoj prostoriji. Upravo zato stealth način igranja i nije u potpunosti glup i lišen izazova te će vam, ako imate ikakve milosti prema neprijateljima, postati omiljen način za ostavljanje neprijatelja na životu uz blagi udarac u glavu koji će ga poslati na malo duži spavanac. Pri tom se ne morate brinuti da će se vaš dušmanin probuditi pa zbilja nema potrebe da baš svakome prerežete grlo.

Igranje na stealth način, u kojemu možete izbjeći smrt zlikovaca pa čak i bilo kakav sukob s neprijateljima, tek je jedan od dva moguća pristupa igri. Drugi je naravno onaj u kojemu ćete u svakoga sasuti pristojnu količinu olova i na brutalan način dušmane poslati u vječna lovišta. To opet možete napraviti ispaljivanjem ručno rađenih, improviziranih metaka ili trošenjem pravih vojnih metaka koji vam ujedno služe i kao valuta kojom ćete kupovati novo oružje i nadogradnje… te prijateljice noći.

Oružje se ponovo kreće od onih smećastih komada improviziranih pušaka do primjeraka vrijednog oružja koje su vojska Stalkeri donijeli s površine. Na izboru vam je širok spektar oružja od sačmarica, preko pištolja, snajpera, automatskih puški, mitraljeza, do puški na pritisak i tako dalje, ali vam od svega najmanje preporučujem Kalašnjikov koji se u mom osobnom iskustvu pokazao dosta manjkavim nepreciznim i slabašnim. Najsavršenija kombinacija tijekom mog prelaska je bila sačmarica sa šest patrona u spremniku, snajper koji je efikasan kako u bliskoj tako i u borbi na daljinu te pištolj za nuždu koji nadograđen zna biti itekako smrtonosno oružje.

Metro: Last Light screenshots

Osim toga, u svaki boj ne zaboravite nositi hrpu granata, noževa na bacanje, bombi sa zapaljivom zapreminom i mina. Sve će vam to trebati jednom kad uđete u malo žešći okršaj pa tako ništa neće ostati neiskorišteno kao primjerice u Metrou 2033 gdje kroz cijeli prvi prelazak nisam bacio ni jednu jedinu granatu.

Ako ne riješite barem dio protivnika potiho naći ćete se u škakljivoj situaciji u kojoj ćete često izvući deblji kraj.

Dakle, u čemu je kvaka, zašto uvijek ne raspucati sve oko sebe i natrpati sve što se kreće olovom umjesto da se patimo sa šuljanjem od kojeg bole križa? Pa, zvukovi privlače još neprijatelja te ako ne riješite barem dio protivnika potiho naći ćete se u škakljivoj situaciji u kojoj ćete često izvući deblji kraj. Osim toga, ne ubijanje vam donosi skrivene moralne poene pa što manje neprijatelja ubijete veće su šanse da ćete na kraju igre vidjeti pozitivan epilog.

Život nije pošten, ne, ljudi moji – nije nikako. Tako je i ova igra morala biti barem malo pokvarena sitnim greškicama. Nasreću, one su uistinu sitne jer više se ne radi o lošem hit-detection sistemu iz Metroa 2033 ili padu frameratea kakav smo tamo mogli vidjeti, već o nasreću ispravljivim greškama koje možemo i zanemariti.

Takve greškice su bugovi i glitchevi koji su bili boljka i u prošloj igri, ali ovdje često znaju biti i simpatični. Primjerice kada neprijatelj nakon smrti ostane stajati, kada prolazite kroz ljude u naseljenim stanicama i slično. U globalu ih ionako ima vrlo malo i zanemarivi su u sveukupnosti igre koja izgleda i funkcionira odlično.

Već spomenuta umjetna inteligencija ljudskih neprijatelja ipak je nešto što zna dosta zasmetati prilikom igranja jer dok vas ljudi nekim čudom ne primijete ne predstavljaju nikakvu prijetnju te ih se može lagano riješiti. Možda 4A Games uspije napraviti nekakvu zakrpu koja će riješiti ovaj po meni najveći igrin problem, a ako se to dogodi onda ovoj igri zbilja nemam ništa ozbiljno za zamjeriti, već je samo postaviti na pijedestal među najbolje igre koje sam igrao u životu.

Naslov ovoga odlomka vam govori sve. Audiovizualna prezentacija je fantastična i spada u sam vrh u današnjim igrama, atmosfera straha i topline civilizacije je nešto što definitivno morate osjetiti na vlastitoj koži, a borba s neprijateljima i manjkom municije je konstantna u opakom svijetu koji je pod utjecajem godina i godina radijacije evoluirao da vas ubije. Ako ste fanovi knjige i prve igre onda ne trebate čekati ni sekunde da zaigrate Last Light, a ako niste vrijeme je da to postanete. Metro serijal je jedan fenomen u svijetu igara čiji uspon tek počinje, a svijetla budućnost mu je definitivno zagarantirana.