Originalni Mirror’s Edge bio je jedan od predvodnika novog doba Electronic Artsa u kojemu je ta tvrtka proširila svoj katalog igara tada svježim serijalima kao što su Mass Effect, Dead Space i Dragon Age. Na nesreću onih koji su uživali u parkouru iz prvog lica, Mirror’s Edge ostvario je slabašan financijski rezultat pa je za razliku od navedenih serijala na svoj nastavak čekao punih osam godina. Za pretpostaviti je kako su EA i DICE cijelo to vrijeme tražili najbolji način kako jednu takvu igru što više približiti širem spektru publike. A po onome što su dostavili u Mirror’s Edge Catalystu čini se kako im je najbolji odgovor koji su mogli smisliti bio – otvoreni svijet.

VIDEO RECENZIJA

Na papiru je to odlična ideja jer su Assassin’s Creed i Dying Light već demonstrirali kako je parkour u sandbox okruženju sasvim izvediv model. Catalyst je stoga prigrlio otvoreni svijet kao svoj najveći novitet, no to je bio kockarski potez koji mu se u praksi tek djelomično isplatio. S jedne strane dobili smo poligon koji je u cjelini sadržajniji nego odvojene staze iz prvog dijela. S druge strane dobili smo poligon koji unatoč tome djeluje isprazno kad u njemu možete samo trčati i skakati.

Vrijedi naglasiti kako otvoreni svijet u Catalystu ne znači potpunu slobodu kretanja. Glavne i sporedne misije ovdje su većinom linearne, a slobodni ste jedino između njih. Misije su uglavnom zabavne jer imaju svojevrsne puzzle elemente. Najistaknutije su tzv. Grid Node misije koje su zapravo tradicionalni “tornjevi” čijim osvajanjem otključavate lokacije za brzo putovanje. Pored njih tu je i nekoliko misija u kojima gradite brzinu kretanja i onaj adrenalinski osjećaj parkoura koji se nastoji dočarati perspektivom iz prvog lica.

Dok ste zaokupljeni misijama, nije toliko uočljivo da u igri samo trčite i skačete. No, onda tu istu stvar ponavljate u otvorenom svijetu da biste primijetili kako se najčešće krećete jednim te istim rutama. Grad je, naime, dizajniran tako. Dizajn kvartova je nenametljiv da parkour bude fluidan i atraktivan, no kvartovi su odvojeni prazninama koje možete preskočiti jedino uz pomoć kuke, i to samo na specifičnim mjestima. Kretanje po gradu stoga je na kraju dosadno i repetitivno.

Dok ste zaokupljeni misijama, nije toliko uočljivo da u igri samo trčite i skačete.

Tome ne pomažu ni usputne aktivnosti na koje možete naletjeti. Krađa čipova ili potraga za kozmetičkim dodacima ne daju nikakvu vrijednost kada ovo nije igra u kojoj postoji valuta ili pak inventar. Doduše, postoji sustav napredovanja, ali djeluje jako usiljeno. Većina poteza i vještina otključana je automatski, a igra za preostale sama određuje nakon kojih misija ih smijete otključati.

Manjkavosti otvorenog svijeta dalo bi se ignorirati da ta otvorenost nečemu pridonosi; primjerice – ugođaju. No, taj okoliš je lišen života i zanimljivih prizora. Ono malo likova koje vidite stoje nepomično poput kipova. Na krovovima toga grada ništa se ne događa, a sva tiranija i represija o kojoj čujete od drugih likova nigdje se ne može vidjeti. Svjestan sam da je ideja možda takva da taj svijet izgleda sterilno i dehumanizirano, ali to ne stoji kada vam igra pokušava prodati priču da ste član jedne od dviju bandi trkača… koje niti u jednom trenutku ne vidite kako se kreću po tim krovovima.

Jedine likove koje vidite jesu vaši neprijatelji; konkretno njih pet vrsta. Možda sam ranije nepravedno rekao kako u igri samo trčite i skačete – ima tu ipak i borbe, nažalost. Borba je izvedena dosta loše. Čim si nadogradite količinu štete koju nanosite ne zahtjeva se od vas nikakva posebna taktika već samo lupanje po tipkama za udarac. Ako želite biti agilni pa se boriti u naletu, borba ni tada nije idealna jer je nakon zadanog udarca teško kontrolirati da ne završite u provaliji kad Faith odskoči od neprijatelja.

Možda sam ranije nepravedno rekao kako u igri samo trčite i skačete – ima tu ipak i borbe, nažalost.

A provalije su najgore. Mirror’s Edge je očekivano igra pokušaja i pogreški – čak i kad znate što trebate napraviti, nema garancije da ćete to napraviti uspješno. Doduše, s tim nemam problema – prigovor je pak u tome što respawn poslije pada traje minimalno dvadesetak sekundi. S tehničkog aspekta vjerujem da je otvoreni svijet krivac za to pa ne znam hoće li duga učitavanja ikada biti ublažena nekakvim ažuriranjem. Bez obzira na rasplet, ovo je trenutno najveći izvor frustracije u igri koja se bazira na brzini.

Ostatak tehničkog dijela igre je sasvim pristojan. Izgleda to dosta lijepo – definitivno ljepše nego na ovim slikama, vrti se u stabilnih 60 sličica po sekundi (izvan cutscena) i netipično za igre na konzolama – ima opciju podesivog FOV-a. Učitavanja tekstura primjetna su tek povremeno i ne odvlače pozornost. Dobrim dijelom za to je zaslužna odlična estetika okoliša koji izgleda vrlo maštovito, ali bi za parkour bio pravi pakao da nema crvenila koje vam pokazuje s kojim dijelovima možete izvršiti interakciju.

Mirror’s Edge Catalyst ne deklarira se kao nastavak niti kao prequel pa mu je priča nekakav mješavina svega i ničega. Osim što je glavna radnja vrlo kratka (maksimalno 6-7 sati), dosta narativnih dijelova je jednostavno zanemareno. Primjerice, igra počinje s Faith u zatvoru, a kako je tamo dospjela i zašto – pročitajte u zasebnom stripu/online priči/nečemu. Nadalje, mnogo je neutemeljene drame i likova čiji je odnos samo “telefonski”, pa cijela stvar nije toliko interesantna.

Nakon završetka igre ipak ne treba strahovati da će vam nedostajati dodatnog sadržaja i izazova. Umjesto da dodatne staze i izazove dodaje kroz DLC pakete, DICE se kod ove igre odlučio za korisnički sadržaj. Bilo gdje u spomenutom otvorenom svijetu možete napraviti izazov, odnosno stazu za druge igrače tako da odredite start i otrčite neku rutu do cilja kojega si sami zacrtate. Isto tako možete zaigrati staze koje su napravili drugi igrači te usporediti svoju vještinu parkoura preko mrežnih ljestvica.

Natjecanje s rezultatima drugih igrača ne donosi vam nikakve nagrade pa ne vjerujem da te “utrke” mogu zadržati igrače na duže vrijeme. Spojimo li to sa zaključkom da je glavna kampanja kratka, a otvoreni svijet većinom dosadan, može se slobodno proglasiti da Mirror’s Edge Catalyst nema pravi razlog kojim bi opravdao svoju cijenu. Umjesto toga ima onaj sindrom da nije prirodno loša igra kakvih znamo viđati, ali je u ovome trenutku nastavak kakav nije bio potreban. Noviteti su mu djelomično korisni dok mu u nekim poznatim segmentima fali usmjerenosti. U takvom stanju definitivno ne ostavlja dojam posebnosti kakvu je imao prvi dio.