Kada bi netko napravio listu svih mogućih poslova i rangirao ih po privlačnosti, nevezano za zaradu koju donose, uvjeren sam kako bi recenziranje igara bilo dosta visoko pozicionirano te bi se kvalificiralo kao zanimanje koje se radi iz čiste ljubavi prema poslu. Na toj bi listi birokratski poslovi vjerojatno doticali muljevito dno tog kilometarskog popisa i zato nikako ne zavidim ljudima koji izdaju zdravstvene, osobne, putovnice, domovnice, slikovnice, kotlovnice i ostalo. Hrpa papirologije definitivno nije moj “đir”, ali kada sam doznao za igru u kojoj preuzimate ulogu carinika znao sam da takvo što jednostavno moram probati.

Nisam sasvim siguran je li se magnetizam između mene i Papers, Please dogodio zbog one tvrdnje da se suprotnosti privlače, ili pak radi želje da barem nakratko proživim i carinski život (jer upravo nam videoigre omogućuju proživljavanje onoga što u stvarnosti nemamo priliku). Ono što pak znam jest da sam se igrajući ovu igru vrlo dobro zabavio, a inače hladni birokratski aparat ugrijao sam toplim individualnim pristupom na koji vas igra u mnogo situacija izravno potiče.

Papers, Please screenshots

Grafički prikaz siromašne palete boja i 8-bitne grafike u nekoj drugoj igri vjerojatno ne bi bio dobitna kombinacija, ali uparen sa šarmantno jednostavnom glazbenom podlogom (koja podsjeća na stereotipe zatvorenosti komunističkih zemalja) te s distopijskim ugođajem i diktatorskom represijom, takav izgled osvojit će sve koji ovu igru ciljano zaigraju. Isto tako, govor imigranata, inspektora, krijumčara, vojnika, kriminalaca i vašeg protagonista, koji je radi ograničenosti budžeta zamijenjen dubokim mumljanjem, osobno ne smatram manom već nečim što na jedan zanimljiv način dodatno pridonosi depresivnom tonu igre. Osim toga, zamjena pravog govora glasovima mumljanja i kratkim tekstom ide u korist brzom ritmu igre jer bi slušanje svačije životne priče nepotrebno oduzimalo vrijeme ionako ograničenog i vrlo natrpanog radnog dana.

Granicu između dvije zatvorene komunističke zemlje drži carinik koji je taj posao je dobio na državnoj lutriji.

Centar radnje ovoga indie naslova zemlja je imena Arstotzka, opisana kao zatvorena i paranoična komunistička zemlja koja je upravo završila šestogodišnji rat sa susjednom Kolechiom čiji je režim sličan Arstotzkinom koliko je i različit. Kao posljedica upravo završena sukoba, duž grada Grestina povučena je crta razgraničenja, a putovanje između dviju strana toga grada ograničava stroga granica čiju ulaznu točku drži naš protagonist – čovjek koji je posao carinika dobio sudjelovanjem na državnoj lutriji. Takav način dobivanja radnoga mjesta znači da je Carinikov posao stalno u opasnosti te da je itekako zamjenjiv pa je glavni cilj igre besprijekorno obavljati novostečeni posao kako bi se osigurala hrana i krov nad glavom višečlane mu obitelji.

Posao se čuva na različite načine jer vas posjetitelji koji nasumično dolaze na granicu mogu preveslati raznim falsifikatima, pri čemu su vam jedina obrana oštro oko i bistar um. No, zabrana pristupa krijumčaru, ubojici ili varalici ne mora biti jedini način da osigurate profit. Primiti mito također je valjan postupak u određenim situacijama, ovisno o količini novca koji primate ili o osobi koja vam ga nudi. Isto tako, nekada je dobro postupiti i po vlastitoj savjesti pa se sažaliti nad sudbinom imigranta koji bježi pred nepravdom svoje zemlje, a nedostaju mu potrebni dokumenti za siguran prolaz granice. Sve ove mogućnosti, uključujući i način odnosa prema vlastitoj obitelji (upravljanje financijama zahtjeva posebnu pažnju i strogoću), mogu rezultirati jednim od čak dvadeset mogućih krajeva koji često nisu kategorizirani kao “happy end”.

Papers, Please screenshots

U kvalitetnom, mirnom i jednoličnom načinu obavljanja svojega posla ometat će vas tko drugi nego vrh birokratskog aparata kojemu je hobi stalno izmišljati nove zakone i regulacije. Te će regulacije svaki puta zahtijevati sve više dokumenata koje imigranti moraju ustupiti, što će s vremenom na vaš radni stol natrpati sve više papira. Više dokumenata znači veće šanse za pogrešku jer svakom pojedinom imigrantu nećete moći posvetiti svu svoju pažnju. Razlog tome je potreba za brzim rješavanjem posla koju nameće otkucavanje sata do kraja radnog dana, jer svaka pregledana osoba (bio njen ulazak potvrđen ili odbijen) donosi novac koji je nužan za život obitelji protagonista.

S tom nužnom brzinom kosi se okosnica radnje, odnosno teško stanje u zatvorenoj Arstotzki i nategnuti diplomatski odnosi s okolnim državama, koji će rezultirati sve usporenijim provjerama s vaše strane, što zbog sigurnosti nacije, što zbog novih trikova koje vam podmukli šverceri stalno nastoje prodati. Često ćete iskusiti neopisivu radost kada uhvatite nekoga u banalnom propustu (krivi spol na putovnici, krivo otipkan kod, malverzacija oko krađe identiteta) pa ga zatvorite i od kolege zaštitara dobijete finu svoticu zbog toga što mu na taj način osiguravate da sačuva svoj posao. I dok zaštitar za svoje greške i nerad vjerojatno može dobiti prijevremeni otpust, vi ćete imati luksuz pogriješiti dva puta prije nego što vam dođu novčane kazne koje znaju ozbiljno naštetiti financijskoj stabilnosti pa onda i samom zdravlju vaše obitelji. Hoćete li izbjegavati raditi greške ili ih ponekad radi savjesti namjerno napraviti, ostaje na vama. Upravo se tu nalazi sloboda odabira koju Papers, Please nudi.

Papers, Please screenshots

Sloboda odabira znat će vas odvesti u nepredvidive situacije kao što su petljanje s pokretom otpora i vrhom komunističke vlasti, prijateljevanje s krijumčarima i prostitutkama, rješavanje obiteljskih i ljubavnih drama, ali ponekad i do bugova koji nastaju ako se priča zakomplicira do razine koju Lucas Pope, autor igre, nije baš predvidio. Bugovi su takve vrste da ne možete nastaviti započetu igru i slično, ali nisu nešto što se ne bi moglo / neće popraviti zakrpom.

Igru ćete poželjeti dovršiti više puta da dobijete nekoliko različitih završetaka, a mogućnost da ponovo krenete od dana u kojemu ste napravili propust omogućena je klikom na kalendar u glavnom izborniku. Četiri do pet sati koliko jedan prelazak ove igre traje definitivno vam neće biti dovoljno te ćete htjeti još, a mogućnost ponovnog odigravanja s drugačijim rezultatom to će vam i omogućiti. Čak i ako dobijete sve moguće završetke uvijek se možete okušati u Endless Modu kojega igrate dok ne dobijete otkaz, a koji se otključava po završetku glavne kampanje.

Četverosatnu kampanju poželjet ćete prijeći više puta kako biste vidjeli različite završetke.

Da ne bi ispalo kako je Papers, Please jedna od onih igara kojima se ne može naći mana, moramo napomenuti kako su neke loše ideje u samom konceptu učinile igru mnogo težom no što je ona trebala biti. Primjerice, zahtjev za brzim pregledom dokumenata ograničava nepostojanje opcije vraćanja svih ustupljenih dokumenata odjednom, a tu su i fiksirani pečati, knjiga pravila po kojoj morate redom listati kako biste našli zakon koji imigrant krši i slične stvari. Igra je uz malo drugačiji koncept mogla biti mnogo fluidnija, a s tim i privlačnija široj publici.

No, bez obzira na sve, Papers, Please na koncu mogu samo preporučiti, čak i uz spomenute mane u osnovi gameplaya. Preporuku dajem bez obzira na cijenu od devet eura koja bi se većini čitatelja mogla učiniti pretjeranom. No ako i ne želite toliko potrošiti na jedan mali indie naslov, uvjeravam vas da biste ga trebali nabaviti jednom kada se nađe na nekakvom popustu. Distopijska atmosfera, razgranata priča, sloboda izbora, naporan rad te posao kakav nitko nije očekivao naći u jednoj videoigri čine jedno originalno iskustvo koje se isplati doživjeti. Ako je neka igra uistinu zaslužila titulu pravoga indie dragulja onda je to Papers, Please.