HCL.HR

Remember Me je debitantska igra studija Dontnod Entertainment, a riječ je o avanturi iz trećeg lica s elementima akcije i platformerskih akrobacija koja se vodi dosta kreativnom idejom. Iako okupljeni pod imenom novog studija, developeri iza nje veterani su gaming industrije pa se uz kombinaciju njihovog iskustva i originalnih ideja zaista činilo kako malo toga može poći po krivu.

I stvarno, premisa igre je uistinu dobro osmišljena, a u prilog joj ide i to što se igre ovakvoga stila i tematike rijetko viđaju – dapače, u tom pogledu je poprilično unikatna. No, u drugu ruku, kod ovakvih akcijskih avantura često se viđa nešto drugo – osjetan pad u kvaliteti ostalih segmenata u odnosu na priču i atmosferu. Pati li i Rememeber Me od takvih problema?

Pogledajte kako naš Vjeran mlati korporacijske pse i njihove robote u Remember Me te usput objašnjava igrin svijet i neke mehanike borbe.

Niz ratova pogodio je i unazadio civilizaciju, a svijet su iznova sastavile korporacije u suradnji s propalim vladama. Radnja igre smještena je u Neo-Paris, nadograđen na postojeću Francusku prijestolnicu čija su kultura i prepoznatljiv izgled stradali u prijašnjim sukobima. U tim teškim vremenima, vaša su sjećanja najveće bogatstvo koje imate. Ona vam doslovno služe kao naplatna valuta, a u nekoliko se navrata koriste čak i kao sredstvo liječenja.

Junakinja priče, inače zanosna Nilin, budi se u zatvoru gdje otkriva kako joj je oduzeto sjećanje te je na redu za potpuno brisanje memorije. Na svu sreću, vješti vođa tzv. Errorist pokreta imena Edge uspijeva ju kontaktirati pa ona uz njegovu pomoć bježi iz zatvoreništva. Edge kao lik igra veliku ulogu u igri, jer on je taj koji pomaže Nilin vratitit svoja sjećanja i pohvatati tijek zbivanja. Naravno, velik dio tog posla Nilin odrađuje sama, čvrsto motivirana željom za povratkom u sadašnjost, ali ćete često o sjećanjima, odnosno pozadinskim detaljima priče, biti „bombardirani“ od strane ostalih likova.


Nilin ubrzo otkriva kako joj je najveći neprijatelj u Neo-Parisu korporacija „Memorize“. Ta je tvrtka osmislila i stvorila uređaj naziva Sensen koji sjećanja pretvara u sirove podatke te ih kasnije zloupotrebljava nanoseći ljudima bol, nepravdu i nemoguće uvjete života. To, naravno, nije uredu, a Nilin nije lik koji će se pretvarati da to ne vidi. I eto vam razloga za avanturu.

Interesantna priča i fiktivni svijet najsnažnije su karike ove igre. Zapravo, čak ni originalna priča nema toliki značaj za igru koliko maštovito okružje tog cyberpunk univerzuma koji vas zove i praktički moli da ga istražite. Nažalost, to se malo kosi s politikom priče koja je izrazito linearna i ne dozvoljava vam previše odstupanja od zacrtanog puta. Urbana prostranstva genijalno su dizajnirana u vizualnom smislu, ali su isplanirana tako da možete putovati samo predviđenim putem koji vas vodi kroz priču. Shvaćam nastojanje da se kroz linearnost priča ispriča što izravnije, bez gubljenja niti; ali zbog toga ovdje pati još privlačniji element istraživanja.

Kao što se svojom pričom i okružjem pokušava udaljiti od konkurencije, Remember Me isto to pokušava napraviti i s osnovnim mehanikama gameplaya. Naravno, gotovo je nemoguće pobjeći od tipičnih platformerskih dionica i borbenih arena, ali osjeti se kako su se developeri potrudili uvesti određene inovacije na tim poljima.


Da ne okolišam previše i ne plešem poput mačka oko vruće kaše, odmah ću reći da je platformski dio igre razočaravajući. Jedinu nadu za spas nudi mu dizajn lokacija kojima je pravi užitak putovati, ali u svojoj srži skakanje i penjanje svodi se samo na zacrtane i dosadne dijelove koji na kraju služe samo kao odmor između borbenih dionica i eventualno kao dobar način za donekle umjetno produžavanje trajanja igre. Dok se ne nalazite na lokaciji koju treba spretno ispreskakati, Nilin se kreće vrlo tromo te je skakanje uokolo čudno i jako neprirodno. Nemoguće je igdje u svijetu okoristiti se tom njenom spretnošću i agilnošću koju zna pokazati, jer igra nema nikakvih udaljenih ili skrivenih prostora koje se morate potruditi dosegnuti. Jednom kada naiđete na neki od mnogih pješice neprolaznih putova, sve će vas čekati spremno. Na vama je samo da pritisnete gumb za skakanje kada vam narančaste strelice to preporuče. Prava je šteta što potencijal svijeta nije iskorišten pa mu vizualni identitet ne znači mnogo.

Mnogo inovativniji jest borbeni sustav. Nažalost, to ne znači da je i ujedno i bolji. Naime, borba se odvija na sistemu nizanja udaraca u comboe te ovisi o ritmu pritiskanja tipki za udarce i tempiranja manevara za izbjegavanja udaraca. Kroz igru ćete sveukupno otključati četiri kombinacije udaraca. No, nemojte da vas ta brojka zavara jer upravo tu čuče inovacije koje je Dontnod Entertainment pripremio. Svaki od ta četiri comboa vi morate ispuniti ponuđenim pressenima. Ti presseni tehnički dodaju vašem udarcu poseban učinak, a dolaze u četiri kategorije. Tako će određeni presseni učiniti vaše udarce snažnijima, drugi će uspješnim pogotkom regenerirati vaše zdravlje, dok će kasnije otkriveni smanjivati cooldown vrijeme za posebne mogućnosti ili pojačavati kombinaciju svih dosadašnjih pressena u lancu.


Moram priznati kako mi se na prvu ovaj sustav iznimno svidio. Jako je inovativan i jednostavan za korištenje koliko god komplicirano zvučao. Možda ćete u početku biti malo zbunjeni, ali čim skupite dovoljno pressena i otkrijete što vam treba u borbi, nećete imati problema sa slaganjem atraktivnih kombinacija. Ovakav sustav dodaje malo osobnosti u borbu, ali mnogo više iskorištava varijacije u protivnicima koji će se kroz igru mijenjati pa ćete sukladno njima morati podešavati svoje kombinacije.

U nekim trenucima ne otključavate ništa novo, ali vas igra svejedno prekida usred napada i podsjeća na nešto što ste ranije naučili.

Ono što mi se nije svidjelo kod tog sustava jest presporo otkrivanje pressena. U jednom sam se trenutku osjećao kako sam vjerojatno na polovici igre, a još uvijek su mi borbe prekidali tutorijali koje morate pratiti korak po korak i činiti u izbornicima što vam nalažu. Time se prekida nekakav prirodan tijek borbe, pogotovo u trenucima kada ne otključate ništa novo, ali vas igra svejedno prekida usred napada i podsjeća na nešto što ste ranije naučili.

No to nije jedina frustrirajuća stvar vezana za borbu. Naime, odaziv Nilin na vaše kontrole je pomalo upitan. U početku se čini sasvim u redu, ali prečesti su trenutci u kojima vas ne želi poslušati niti za živu glavu. Nadalje, pressen sustav u početku je dosta zabavan, ali vrlo brzo gubi dobar dojam, jer se u igru ubacuju nove mogućnosti koje bi trebale proširiti borbene taktike, ali borbu čine samo bolnijim iskustvom. Tako primjerice dobijete svojevrsni pištolj, koji služi skidanju neprijatelja sa zidova i koji je, kao i većina igre, vizualno dobro dizajniran, ali umjesto da obogaćuje borbe, u suradnji s nedovoljno responzivnim kontrolama i pressen sustavom samo stvara kaos. Na kraju vas presseni, koji su zamišljeni da vam daju potpunu slobodu u borbi, ustvari jako ograničavaju. U mnogo situacija sam pomislio kako bi mi mnogo draže bilo vidjeti listu ostvarivih, unaprijed određenih kombinacija udaraca, tj. tradicionalni sustav combo borbe.


Ironija se krije u tome da pored takvog borbenog sustava igra uspijeva biti poprilično jednostavna. Osobno se ne smatram nekim velikim hardcore gamerom i više sam nego zadovoljan čvrstim izazovom koje mi neke ostale igre ponude na normal težini, no u slučaju ove morao sam odabrati najtežu raspoloživu opciju. Moram priznati kako sam mnogo puta poginuo, ali iz sasvim krivih razloga. Nisam ginuo zbog svoje nesposobnosti već najčešće radi toga što igra uopće nije reagirala na moje kontrole, a mjesta za greške je jako malo.

Na svu sreću, raznolikost neprijatelja je zadovoljavajuća. Napadat će vas lepeza stvorenja, od ljudi koje je Sensen uređaj pretvorio u nazadne primitivce, do njihovih mutiranih verzija, ali i službene policije korporacije Memorize. Kako se susrećete s novim protivnicima, morat ćete im prilagođavati svoj način borbe. To ćete raditi putem pressen izbornika, a u toj potrebi za adaptacijom ujedno biste mogli pronaći dodatnu dozu izazova koji igri kronično nedostaje.

Liječenje od borbenih frustracija i svojevrsno smirenje mogli biste pronaći u svijetu koji su developeri osmislili i uspjeli prenijeti u punom sjaju. Likovi, nažalost, i nisu nešto posebno pamtljivi – neki od njih su potpuno bezdušni i nećete se povezati s njima. Ako možete prožvakati kroz njen užasan lažni naglasak, Nilin je ustvari ugodan lik. U gameplay sekvencama u kojima „miksate“ tuđa sjećanja često će preispitivati svoje postupke, jer iako to čini u dobroj namjeri, zna kako će svojim žrtvama nanijeti zlo. Nažalost, ti su segmenti izvedeni samo kao nekakve mini-igre ili bolje rečeno pokušaj puzzle elemenata pa i služe samo za bolje povezivanje s Nilin i otkrivanje nekih detalja o njoj i njenim neprijateljima.

Kada kroz razine ne bismo mogli povući ravnu liniju, mnogo bi lakše bilo prožvakati sve druge boljke.

Njena potraga za sjećanjima vrlo se dobro uklapa u mjesto radnje. Čitav grad izgleda kao da bi trebao duboko posegnuti u sjećanja za određenim odgovorima i razlozima. Sama vizualna prezentacija i identitet Neo-Parisa često su nevjerojatni, dakako – u pozitivnom smislu. Stoga je šteta što nismo dobili veću slobodu istraživanja. Kada bi svijet bio otvoreniji igraču i kada kroz razine ne biste mogli povući ravnu liniju, mnogo bi lakše bilo prožvakati sve druge boljke. No, tako je kako je. Igra je ipak puna sitnih detalja poput menija restorana i cjenika trgovina koji lebde kao dijelovi napredne umjetne realnosti pred vratima te se aktiviraju kada im priđete. Sve to i još mnogo ostalih detalja čine svijet uvjerljivim i gotovo sablasno stvarnim. Developeri nekih mnogo boljih naslova mogli bi ponešto naučiti iz količine posvećenosti vizualnom dizajnu ove igre.

Remember Me je igra koju spašavaju njezin originalni svijet i ideja koja se krije iza prosječne priče. Imam osjećaj kako bi trebalo pohvaliti developere i zbog inovacija koje su predstavili u gameplayu, ali jednostavno su na kraju pored svih tih mehaničkih komplikacija stvorili kaos u malome. Ne vjerujem kako ćemo se ikada sjećati ove igre kao obavezne gamerske lektire. Šteta bi bila zaboraviti ovakav dizajnerski potencijal pa se ipak nadam nastavku koji bi se trebao daleko više iskazati u gameplayu, a zadržati originalne ideje i atmosferu.

Do tada, ovu bih vam igru preporučio jedino kao naslov za sušna razdoblja, kada na svom igraćem repertoaru nemate baš ništa drugo. Prema svemu sudeći, nadolazeći mjesec srpanj biti će upravo takav sušan mjesec pa ako ga ne planirate provesti na moru, mogli bi nekoliko dana rezervirati za jedan polagan prelazak ove igre.

Da smo u prilici manipulirati sjećanjima kao što to radi protagonistica igre Remember Me, najradije bismo izbrisali loše uspomene iz pojedinih segmenata ove igre i pamtili ju kao mnogo bolji naslov.

72 Naša ocjena
  • dizajn svijeta
  • tematika
  • originalne ideje
  • prezentacija
  • borbeni sustav
  • platformski segmenti
  • neizazovno

Juraj Bevandić

Strastveni gamer od malih nogu, u HCL-u je ispunio dječački san pisanja gaming časopisa. Najviše voli rastavljati igre, analizirati mehanike i širiti dobru riječ o mediju videoigara. Povukao se iz aktivnog gaminga kako bi gonio znanstvenu karijeru, ali ćete ga još uvijek uhvatiti pred raznim ekranima.

Komentari (17)

  • funcomeon

    25.06.2013 - 12:23

    Igra je vrh 😀

  • makinamarko

    25.06.2013 - 12:23

    Zanimljiv koncept, mixanje memorija zanimljivo prvi put, repetitivno.
    Inače čist OK za ubit dosadu. Od mene 70 😀

  • hitomaru

    25.06.2013 - 12:24

    ja neznam koji levati ovo igraju

  • kangarooster

    25.06.2013 - 12:32

    Ostah razočaran igrom 😐
    Miksanje memorija je bilo naporno i frustrirajuće, samostalno sam 'odradio' možda dva, za ostale sam googlao da vidim kako idu jer nisam imao živaca, rewind je preloše izveden.
    Priča prosječna, ostalo je sve pomalo bezveze osim grafike, setting i soundtracka. Presseni su bezveze,
    65/100 I guess

  • Mayhem

    25.06.2013 - 12:46

    Solidna igra. Šteta što nema više dijelova kad upravljaš tuđim sjećanjem (samo 3), to mi je bio najjači dio.

  • veki1994

    25.06.2013 - 14:14

    Dijelovi s promjenom tuđih sjećanja su jedini dobri,originalni i pamćenja vrijedni dijelovi igre, ostalo je sve prosječno,solidno i već viđeno. Treba pohvaliti grafiku i soundtrack. Priča je solidna, početak i zaplet odlični a kroz igru se to sve nekako izgubi. Uglavnom, ideja je bila odlična ali je igra ostala nedorečena. Ocjena 75 😀

  • maxim.x

    25.06.2013 - 14:23

    Dobro pogodena ocjena, od mene 70 :)

    • Shazaam

      @maxim.x, 25.06.2013 - 14:29

      da, 70 je pristojna ocjena za ovu igru.

  • Shazaam

    25.06.2013 - 14:29

    Čudno kako nikome ne smeta voice acting. Po meni trećerazredan.

    • maxim.x

      @Shazaam, 25.06.2013 - 20:05

      Hahah ali stvarno ne znam odakle ti to. Odigraj malo Risen 2: Dark Waters pa mi onda reci dali to ikako moze biti u istoj kategoriji? :)

  • goldfinger

    25.06.2013 - 19:37

    Od mene ocjena 75,prvenstveno zbog dobrog futurističkog settinga.Inače,i nije nešto,ali za malo ubit vrijeme je skroz u redu..

  • Tudum

    25.06.2013 - 23:24

    Registriro sam se samo da bi malo podignuo ocjenu :)

    Ja dajem 82. Mene je igra oduševila. Nije ogromni projekt tipa Mass Effect 3 koji za svaku situaciju ima 100 varijabli i 5 različitih outcomea, niti je ogromni sandbox tipa Assasins Creed, nego je dobra klasična igra, od početka do kraja, s par jako zanimljivih ideja, i pokojom neuspješnom.

    Priča mi je super, a i fora s amnezijom odmah od početka. Doslovno osjećaš se kao i lik u igri – pojma nemaš o čemu se radi, i gledaš ženskicu koliko se zabezeknula svim time – jebena fora za uvlačenje u igru.

    Grafika mi je u par navrata oduzela dah. Nema najoštrije teksture niti posljednje fore, ali kad se svjetlo, sjene, boje i erfleksije poslože kako treba, stvarno super izgleda.

    Level dizajn je linearan, što mi i ne smeta. U Assasins creedu se cijelo vrijeme pentraš po generičkim krovovima i zgradama, dok ovdje svaka ulica, hodnik i prostrija izgledaju zasebno, dotjerano detaljima, grafitima, smećem, objektima – meni je to ok hendikep.
    Osim toga, ovo je prva igra koju sam većinu prehodo a ne pretrčo s likom, da bi što više upio detalja…

    Zvuk – glazba je super, prati događanja, a zvučni detalji su isto jebeni. Scena na limenom krovu dok pada kiša, promjeni se zvučna podloga jer sad kiša lupa po metalu, a ne kamenu – dotjerane sitnice koje treba naglasit!

    Protagonist odličan. Već sam spomeno foru s amnezijom, a osim toga, pogodili su pravu dozu ženstvenosti. Jedan metak i bok, propadneš kroz krov, šepaš sljedećih par koraka, cijela je ranjiva dok se ne zainati. A i animacija hodanja je ufufuf 😛
    PS. je li ženska rađena po nekom postojećem modelu ili je čisto samo plod mašte?

    Ono što mi je osrednje je šora – dakle ono što je zapravo igra u cijelom tom settingu i priči. Samo 5 comboa u koje trpaš različite efekte udaranja na pojedina mjesta. Em komboe naučiš brzo, a i neprijatelji ne zahtjevaju puno kreativnosti. Svaki ima svoj način za premlaćivanje, a treba im puno udaraca da pokleknu, tako da nakon nekog vremena postane dosadno.

    Ali zato te priča drži i tjera. Odavno nisam igro nešto što me tako navuklo, valjda još od Mass Effekt serijala.
    Bioshock INF imam još uvijek instaliran, prešo sam ni sam neznam koliko, ali tolko mi je dosadila igra sa svojom dosadnim napucavanjem, 1001 powerupom, razdiranjem dimenzija, bla bla bla. Da je Bioshock samo avantura držalo bi me ovako kako me Remember me drži.

    Evo već je prelazim drugi put :) Sad kad imam znjanje o priči, svaki događaj u počektu igre toliko puno više ima smisla i više znači.

  • DeratizatoR

    26.06.2013 - 16:18

    Igra i nije loša ali je šoranje po meni propast. -.-"

  • Mile_Ronhill

    26.06.2013 - 21:24

    Briljantin.

  • MoGaming

    04.07.2013 - 10:45

    borbeni sustav nebi trebo bit u negativnom dijelu,inovativan je po mixanju combo udaraca a i sama borba je poprilično dobra za ovaj tip igara

  • zoran naki?

    09.07.2013 - 19:37

    nije ti štos tute

  • Damir Marijanovi?

    02.10.2013 - 16:27

    U najmanju ruku,ne slažem se sa gomilom stavki iz recenzije,a samim tim i komentarima ispod. Igra je odlična,bilo što se tiče priče,bilo originalnosti ili dizajna. Protivnici su sasvim zadovoljavajući,kao i težina igre. Ne znam kakve su to igre toliko iznad i koje to standarde imaju,da je ovu potrebno igrati samo u slučaju nedstatka bilo čega drugog. Sa izuzetkom Tomb Raidera ili Dishonoreda,preplavljeni smo naslovima nekih simulacija,milionitog dijela Call of dutyja koji je naporan poput Countera kojeg igraju sva postojeća i nepostojeća djeca i sl. Mišljenja se razlikuju,a o ukusima se raspravlja – inače je besmislena i recenzija. U svakom slučaju,po meni jedna od najboljih igara u novije vrijeme i za svaku preporuku. Te ocjene od 65-70 su smiješne.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!