HCL.HR

Recenzija

Rise of the Triad

Renato Pedišić

Kakva bi to recenzija bila da vaš recenzent nije do kraja i u potpunosti iskren kod svega što piše? Lažna i loša, kažem vam, pa zato odmah priznajem kako nikada nisam bio ljubitelj old-school pucačina u čiji žanr spada i Rise of the Triad. Koliko god da sam igara tog žanra isprobao, nikada nisam osjetio potrebnu kemiju koja bi uzrokovala privlačnost ka naslovima takve vrste. U Rise of the Triad uletio sam prvenstveno zbog učinka dobre reklamne kampanje s atraktivnim i krvavim trailerima, a kako je ovo sasvim izravna igra uspio sam s lakoćom uvidjeti vrline i mane koje ju krase. Ako zbog ovoga uvoda možda očekujete manjak objektivnosti pri recenziranju, čitajte dalje bez brige – na umu sam čitavo vrijeme imao specifične žanrovske odlike ove igre i takvo što zasigurno neće biti predmet koji će odvagati konačni dojam o igri.

Originalni Rise of the Triad svjetlo dana po prvi puta ugledao je davne 1994. godine. Ako ste ikada čuli za Wolfenstein 3D onda biste trebali znati kako je RotT originalno zamišljen kao svojevrsna ekspanzija za taj poznati naslov, a iako je koncept ekspanzije s vremenom odbačen, Trijada jednostavno nije htjela umrijeti te je svjetlo dana ugledala kao Rise of the Triad: Dark War u obliku shareware naslova 1994. godine. Nije to bio naslov svjetske slave i nikakav blockbuster, ali je po svim standardima onoga doba bio iznimno zabavan, lišen mračnoga tona svojega izvornika, koncentriran na zabavu i neograničenu makljažu.


Na takvim je temeljima nastao ovogodišnji Rise of the Triad, moderni reboot koji se sa svojim prethodnikom dotiče u nekoliko ključnih točaka, zadržavajući pri tom određenu razinu vlastite osobnosti i koristeći se mogućnostima koje nudi današnja tehnologija kako bi se gameplay učinio što zanimljivijim i zabavnijim. Novu viziju RotT-a ponudio je nepoznati danski studio Interceptor Entertainment koji je studio samo po imenu, budući da se tim ne sastaje u jednome uredu, već su svi zaposlenici svoj djelić posla obavili radeći u toplini vlastitoga doma. Već ću u startu postaviti veliki upitnik na takav način rada, ali ako uzmemo u obzir koliko se izdavač Apogee Software srozao posljednjih godina takva je poslovna odluka valjda bila najjeftinija i najprihvatljivija. Ipak, ta štednja i biranje neiskusnog studija uzrok je vjerojatno svih mana ove igre, premda talenti pojedinaca Interceptor Entertainmenta ipak dolaze do izražaja u kvaliteti pojedinih dijelova igre i u vjernom oživljavanju klasičnog koncepta RotT-a.

Rise of the Triad vizualno ne oduševljava, pa iako igra izgleda znatno bolje nego njen prethodnik iz 1994. godine (tko bi rekao), s drugim konkurentima današnjice se ne može ni na koji način nositi. Slikovit prikaz toga bit će vam scena koja mi se dogodila prilikom igranja za ovu recenziju – igram igru na terasi kako bih pobjegao od vrućina ljeta, a mlađi brat mi dolazi i kaže: „Kakvo to smeće igraš, kad je to izašlo – 2004.?“ I znate što? Koliko god odbojno bilo njegovo veličanje napretka grafike u videoigrama, istina je da je ova igra bliža grafičkom prikazu otprije devet godina nego što je bliska grafičkom prikazu današnjih igara. Sve je u igri ružno i zastarjelo, teksture jednostavne i neprivlačne, a objekti dizajnirani bez pažnje za detalje uz obilato kopiranje svega što se kopirati dalo.

Iako igra izgleda znatno bolje nego prethodnik iz 1994. (‘ko bi rek’o), za današnje pojmove to je svejedno dosta ružno.

Ono što je fino napravljeno je takozvani „gore“ ili kako bi vam Google preveo – „usirena krv“, točnije rečeno virtualni komadi mesa i obilje digitalne krvi koja se prosipa na sve strane. Koliko god čudno zvučalo, to me isprva i privuklo igri, čisto iz razloga što se ovako nasilne igre sve rjeđe nalaze na tržištu. Glazba sa svojim thrash/heavy metal riffovima je odlična, ali zato glasovna gluma razočarava u svakom pogledu. Srećom, nekakve duboke priče ionako nema pa potreba za dubokoumnim razgovorima koje vode skupi glasovni glumci ionako nije bilo.

Old-school pucačine živući su primjer kako igre ne trebaju priču da bi bile igrive i da bi se u njima uživalo. Takvo što pravilo je od samog početka žanra čije su igre gotovo sve odreda lišene smislenog scenarija ili im je pak dodijeljena tako banalna i blesava priča da ju se trudi što manje spominjati tijekom igre. Rise of the Triad pripada drugoj skupini igara jer je priča igre toliko zanemariva i bedasta da će joj se posvetiti tek jedna minuta pažnje u uvodnoj cut-sceni na početku igre.


U centru radnje specijalci su H.U.N.T. postrojbe (High-risk United Nations Task-force) koji bivaju poslani na otok San Nicolas u blizini Los Angelesa kako bi otkrili aktivnosti terorističke organizacije/kulta imena Triad. Njihova brodica, jedino sredstvo bijega, uskoro biva uništena pa u maniri starih akcijskih filmova, H.U.N.T.-ovci odlučuju uništiti Trijadu čiji je konačan plan uništiti Los Angeles. Kako to inače biva u igrama ovoga tipa, priča se uskoro u potpunosti zanemaruje jer se ne nadopunjava na ikakav smislen način pa se okosnica igre svodi na ubijanje svega što se kreće svim dostupnim sredstvima.

Kako je Rise of the Triad u svojoj srži ružna igra bez ikakve priče nešto je moralo učiniti ovaj naslov privlačnim barem odabranoj šačici ljudi koji vole old-school napucavanje. Stvar tako popravlja kvalitetan gameplay koji se sastoji od dobro odmjerene količine komadanja raznolikih neprijatelja i pronalaženja tajni rješavanjem zagonetki. Mogućnost odabira jednog od pet ponuđenih likova različitih sposobnosti i nedostataka na početku svake misije, pridonosi kvaliteti gameplaya dodajući opciju blago različitog prelaska iste mape ovisno o odabranom liku.

Napucavanje je dosta zanimljivo, prvenstveno zahvaljujući razornom oružju.

Iako je igra dosta teška, razlog tomu nije umjetna inteligencija neprijatelja već njihova brojnost i izdržljivost, a to ujedno čini dobru početnu točku za masovnu eliminaciju hordi dušmana korištenjem raznolikih ‘BFG’-ova. Pištolji su u ovoj igri zanemarivi pa čak ni strojnica nema zadovoljavajuć učinak nakon što upoznate primarne i sekundarne modove paljbe golemih bacača napalma, bacača raketa blizanaca, bacača raspršujućih bombi, bacača raketa na toplinsko navođenje ili pak magičnih oružja kao što su zelena bejzbol palica, magični štap, God mode oružje itd. U tom ćete razaranju uživati od početka do kraja igre koja se može završiti za nekakvih sedam sati ili pak u nešto dužem vremenu, ako ste voljni pronaći sve tajne kutke koji se vješto kriju pred okom običnog promatrača.


Otkrivanje tajni i rješavanje zagonetki drugi je segment gameplaya, a svodi se uglavnom na pronalaženje pametnog puta skakanjem po platformama, provlačenjem po hodnicima i slično. Ovaj aspekt igre brzo dosadi, a postane i znatno teži kako napredujete pa ćete možda morati pribjeći korištenju linije lakšeg otpora, odnosno šifri čije postojanje proizvođač rado ističe. Dosadi pripomaže i repetitivan dizajn razina koji vas neće oduševiti maštovitošću, no mogao bi vas prisjetiti na dane zlatnog doba klasičnih FPS-ova. Oni kojima je to dobra stvar mogli bi pretrpjeti reciklažu i ponavljanje, ali većina drugih koji su zaigrali igru upućuje žestoku kritiku manjku mašte Interceptor Entertainmenta.

Ono što možda niste znali, ali će vam igra napomenuti, jest činjenica kako je originalni Rise of the Triad smatran prvom igrom koja je u multiplayer uvela disciplinu Capture the Flag. Ovo napominjem radi svoje strasti ka zanimljivim informacijama iz povijesti gaminga, ali i kao dobar uvod u priču o multiplayer segmentu koji bi radi ovakve povijesti trebao težiti nekakvoj kvalitetnoj razini.

Srećom, mrežna igra (bilo online, bilo preko LAN-a) radi odlično i uistinu je brza, ubojita i zabavna unatoč manjku modova.Trenutno su dostupna tek tri moda igre – DM, TDM i slavni CTF; ali uvjereni smo kako će se Interceptor Entertainment potruditi da donese još sadržaja u ovaj segment igre ako za njega bude postojao interes. Istina, serveri i nisu baš pretjerano puni, ali zna se dogoditi i da nabasate na krcat server ovisno o dobu dana kada igrate.

Ne bih rekao da sam igrajući Rise of the Triad patio, ali odigravanje ovakvog old-school klasika u novom ruhu nije bilo baš najugodnije iskustvo. Mnoge ranije spomenute mane, ali i brojni bugovi kojima se nisam htio detaljnije baviti, jednostavno smetaju uživanju u igri. Vidi se da je Interceptor Entertainment ciljao na nešto s ovom igrom, ali problem maloga budžeta, a vjerojatno i neobičnog načina rada razvojnog studija, nisu omogućili da se ideje ostvare na pravi način.

Ipak, nije ovo sasvim loša igra i vjerujem da je tražena cijena za nju sasvim realna. Stoga, ako ste FPS nostalgičari nemam vas namjeru odgovarati od ideje da kupite ovu igru – vjerojatno ćete naći tu dobru dozu zabave, pogotovo u multiplayeru. Ako pak smatrate da ne spadate u ovo birano društvance, možda bi bilo bolje da Rise of the Triad preskočite i uložite novac za igre u nešto drugo.

Pomlađivanje klasične pucačine iz 1994. godine obavio je nepoznati danski studio pod palicom nekad slavnog Apogee Softwarea. Je li spoj mlade krvi i klasičnog pristupa urodio kvalitetnim plodom?

65 Naša ocjena
  • napucavanje
  • multiplayer
  • izgleda ružno
  • repetitivan dizajn
  • lako dosadi

Komentari (5)

  • woreda24

    18.08.2013 - 08:53

    loša igra

  • express1337

    18.08.2013 - 10:39

    Previše napucavanja okolo, dosta bugova i random fps dropova bez ikakvog razloga :/

  • krolesi

    18.08.2013 - 11:17

    Meni ni stari ROTT nije nikad sjeo!

  • HistorixCRO

    18.08.2013 - 18:43

    lol ocjena 65, a TotalBiscuit se oduševio igrom. Sad idemo na čitanje.

  • Disc0

    19.08.2013 - 09:05

    Meni grafika uopce nije lose, ali je igra mozda mrvu prebrza a bugovi su prestrasni, ali valjda ce decki to popeglat…

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!