HCL.HR

Recenzija

Silent Hill: Origins [PSP]

Džordž Vulić

Silent Hill igre su uvijek bile nešto posebno. Još tamo 1999. godine, izišao je prvi nastavak, i u samome startu se suprostavio velikom Resident Evil-u. I dok je Rezi uglavnom bio okrenut monotonoj borbi sa zombijima, i naglasku na sveopću koljačinu, SH se opredijelio za onu težu varijantu. Ne stavljajući toliko borbu u prvi plan, igra se bazirala na atmosferskom pristupu plašenja igrača, čemu je pridonosila poprilično nejasna priča, fenomenalna glazbena podloga, izopačeno dizajnirani protivnici i koncept paralelnih stvarnosti koje se izmjenjuju. Koncept se održavao i polučio 3 uspješna nastavka od kojih je Silent Hill 2 smatran remek djelom žanra, dok je Silent Hill 4: The Room na kraju ispao kao najlošije ostvarenje Team Silent-a, specijalnog ogranka Konamijevih programera koji je radio na sva 4 nastavka. Dvije godine nakon četvrtog nastavka, napravljena je prva filmska adaptacija igara, koja se kod svih gamera filmofila smatra najboljom adaptacijom video igre na veliki ekran. U globali se može reći kako je Silent Hill brod plovio na mirnome moru i u svojih 8 godina postojanja nije nikad iznevjerio svoje fanove. Prvi valovi su se osjetili nakon što je Konami najavio kako će raditi na remake-u prvog nastavka, specijalno za PSP konzolu, do tada, ne istraženom teritoriju za serijal. Fanovi su se pogotovo zapitali kuda će se situacija razvijati kada su saznali da će igru raditi Climax studio. Prvi pravi nastavak koji neće raditi Team Silent je mnogima dao grozne ideje finalnog proizvoda, no da ne duljim više, strah je ovaj put bio bezrazložan. Remake se pretvorio u prequel, a ovo što ćete čitati dalje je finalni uradak.

S obzirom da se radi o prequel-u, priča nas vodi 7 godina prije događaja u prvoj igri. Preuzimate uloga kamiondžije, imenom i prezimenom – Travis Grady. Travis je inače samozatajan čovjek, sumnjive i ne baš lijepe prošlosti o kojoj ne voli pričati. Tijekom rutinske vožnje prema gradu Brahms-u, skreće na prečac preko Silent Hill-a kako bi što prije stigao na destinaciju. Odjednom, na cesti se pojavljuje nepoznata osoba koju Travis zamjećuje i naglo koči. Kamion se teškom mukom zaustavlja. Travis izlazi vani kako bi provjerio da li je osoba dobro, no ispred kamiona više nema nikoga. Vraćajući se u kabinu, u retrovizoru primjećuje djevojčicu kako mu prilazi. Okrećući se, shvaća kako nema nikoga osim magle. Iznenada, djevojčica se pojavljuje u magli ispred kamiona i on kreće za njom. Sljedeći cestu, dolazi do goruće kuće. Začuvši vrisak, u maniri pravog vatrogasca ulijeće u kuću, i na prvom katu uspijeva pronaći u potpunosti opečenu djevojčicu koju teškom mukom uspijeva izvući iz već raspadajuće kuće. Spušta je na zemlju, zatim iznenada i sam gubi svijest. Sljedeći dan, budi se na klupici u gradu, te uz pomoć karte grada odlazi do Alchemilla bolnice kako bi provjerio da li je djevojčica preživjela…

Kao što ste mogli pročitati, radi se o klasičnom Silent Hill početku igre. S aspekta prequel-a, težine fame koju mora opravdati, mogu iskazati veliko zadovoljstvom pričom. Unatoč činjenici da nije sve toliko detaljno kao recimo u SH 4, priča konceptom podsjeća na prvi nastavak i daje dosta mjesta špekulacijama i raspravi. Pogotovo je zanimljivo vidjeti poznate nam likove kao što su recimo Dr. Kaufmann, Lisa Garland i Dahlia Gillespie u pomlađenom izdanju, njihove uloge tada, te samo začeće kulta odlučnog da na svijet dovede Samaela. Tu je naravno i sveprisutna Alessa, ovaj put kao sedmogodišnja djevojčica koja nam je i ovaj put servirala novi pakao i zamke iz kojih se moramo izvući. Jedino što može u početku začuditi poprilična flegmatičnost Travis-a i ne tolika začuđenost svijetom u kojem se našao. Razlog tome je njegova prošlost koja je ostavila veliki ožiljak na njemu kao odrasloj osobi, a Silent Hill kao grad koji priziva demone iz prošlosti svake osobe koja se zatekne u njemu će se pobrinuti da se i Travis napokon suoči s njima.

Ono što je mene kao i mnoge druge zabrinjavalo jest vizualni doživljaj grada na malom ekranu, i pitanje kako će to sve izgledati. Srećom, Climax se pokazao kao ozbiljna tvrtka, i uhvatili su se u koštac s zadanim, kao i nametnutim ciljevima. Grafički, igra izgleda predobro. Unatoč malo manjem broju tekstura nego recimo u SH 2, 3 i 4, zahvaljujući kvalitetnoj upotrebi boja, i trademark noise effect-u, sve izgleda fantastično. Jednostavno moram spomenuti činjenicu da je bacanje svjetlosti iz svjetiljke na objekte bolje izvedeno nego na PS 2 verzijama prijašnjih nastavaka. Grad je prostran, maglovit, izgleda super. Dizajn monstera se ponovo vratio na SH 2 koncept vizualiziranja podsvijesti glavnog lika. Uz standarde medicinske sestre, tu su i road kill lešine pasa, zatim straight jacketi iz filma, kao i nekoliko sasvim novih monstera. Uz odličan dizajn, treba spomenuti i činjenicu da su poprilično opasni te ako ste nepažljivi, i lako vam nanesu popriličnu količinu štete. CG animacije su fantastične, te su prava poslastica. Zato je prava šteta što se pojavljuju samo na početku i kraju igre.

Oružja ovaj put ima mnogo, pogotovo ako pričamo o melee oružjima. Štapovi, šipke, stalci, televizori, tosteri, noževi, skalpeli, čekići. Sve se može upotrijebiti kao oružje. Zadržan je efekt lomljenja oružja iz četvrtog nastavka, što pridonosi realnosti u borbi. Vatrena oružja su standardna. 9mm pištolj, sačmarica i lovačka puška su i dalje tu. Premijeru u ovom nastavku doživljava Redeemer, ili u RE žargonu, Magnum. Broj neprijatelja je popriličan, tako da ćete biti u stalnoj napetosti za vlastiti život, s obzirom da broj health napitaka i kutija prve pomoći nije neograničen, te je lako poginuti ako ste neoprezni. Borba je puno bolje izvedena nego u prošlim nastavcima, tako da ne morate brinuti oko toga. Jedino oni kojima nisu odgovarale kontrole u prijašnjim nastavcima će i u ovom nastavku imati problema sa istima. Atmosfera je i dalje na razini reputacije koju je zasluženo stekla. Jedini član Team Silent-a koji se pojavljuje u stvaranju ove igre je skladateljski genijalac – Akira Yamaoka. I ovaj put, gospodin Yamaoka je isporučio kvalitetne melankolične pjesme, a na nekima je ponovno zapjevala Mary Elizabeth McGlynn. Za ambijentalne dijelove po igraćim lokacijama je ovaj put napravio kolekciju prljavih industrijaliziranih trackova koji najviše podsjećaju na sada već legendarne pjesme iz prvog Silent Hill-a. Kombinacija odlične zrnaste grafike, opasnog lutanja uskim hodnicima te zvukova koji vas uznemiruju iza svakog kuta isporučuju nezaboravno iskustvo igranja. Moram spomenuti i replay value koji je vrlo dobar. 3 završetka, te novitet pod imenom ”Accolades”. Radi se o predmetima kao što su oružja i nova odjeća za Travis-a nakon ispunjenja određenih uvjeta tijekom prelaska igre. Kako doći do njih ću vama ostaviti da saznate.

Na kraju, mogu samo reći ono glavno. Silent Hill: Origins je odlična igra, odlična horor igra, odlična Silent Hill igra. Smatram da će svaki fan biti zadovoljan s prezentiranim, dok oni koji još nisu otkrili Tiho Brdo imaju najbolju priliku da se upoznaju sa serijalom igrom koja pokazuje kako je sve započelo i zašto je Silent Hill među najboljim primjerima onoga što gaming industrija može ponuditi svojim kupcima.

UPDATE: Ako ste ljubitelj Sillent Hill franšize svakako pročitajte i naš game special tekst o cijelom Sillent Hill serijalu.

Ako vam nešto nije jasno oko ove igre, imate kakvo pitanje ili jednostavno želite raspravljati o igri dođite na HCL forum i pridružite nam se.

Najstrašnija horor igra? Najbolja psihološka priča ikad ispričana? Zar je uopće bitno? Silent Hill je opet s nama. Zaputite se još jednom u Tiho Brdo, i pokušajte izaći živi. Sve ima svoj početak, ime ovog početka je Silent Hill: Origins.

0 Naša ocjena

Komentari (0)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?