Zasićenje tematikom 2. svjetskog rata u igrama zapravo nikada nije bilo klasični zamor tim sadržajem. Battlefield, Medal of Honor i Call of Duty svojevremeno su za prevladavajuću gaming publiku ispucali sve što su imali na tu temu, ali pretežno iz savezničke perspektive. Danas, kada mnogi zazivaju povratak iz modernog i futurističkog ratovanja na WW2, lako je primijetiti da je zasićenje zapravo bilo u ponavljanju jedne te iste priče, bazirane na stvarnoj povijesti.

Tu činjenicu još je lakše uočiti naciljate li Sniper Elite serijal, ili još preciznije – njegov četvrti dio. Četvorka je, naime, smještena na područje Italije; i premda dijeli istu premisu s prethodne tri igre utoliko što vam je cilj likvidirati što više nacista, većinu vremena djeluje kao poglavlje 2. svjetskog rata koje u igrama nije bilo ispričano na ovakav način. Igrajući SE4 zapazio sam „partizanski gameplay“ kakvoga nisam vidio još od Hidden & Dangerousa iz 1999. (Company of Heroes ne računam jer je drugačijeg žanra).

Lokacija tu ponajviše čini svoje jer se misije u igri pretežno odvijaju na seoskim i šumskim područjima, dok se zadatci uglavnom vrte oko sabotaže, presretanja konvoja i rušenja mostova itd. Nije to prvi put da se gerilsko ratovanje koristi u WW2 igri, ali dojma sam da je ono ranije uglavnom bilo rezervirano za urbane prostore igara kao što su Saboteur ili Velvet Assassin.

Okvir igre je „partizanski“, ali je glavni junak Karl Fairburne dovoljno fleksibilan da sami možete diktirati svoj stil borbe, barem na prve dvije postavke težine. Skidanje neprijatelja iz daljine sa snajperom je najatraktivnija opcija koja se i najviše nagrađuje. Riskantnija opcija rešetanja sekundardnim oružjem također je moguća, tako da vas igra ne ograničava na samo jedan način igranja, što je dobra stvar.

Gameplay je u suštini partizanski, ali Karl Fairburne je dovoljno fleksibilan da si sami možete diktirati kako ćete ratovati.

Može se doduše učiniti da ste prisiljeni ubijati i uništavati što više neprijatelja i vozila jer na taj način dobivate iskustvo za otključavanje vještina i dodataka za oružja. No, balans je zapravo odlično postavljen – vještine koje otključavate ne donose vam veliku prednost, a oružja ionako možete mijenjati tijekom same misije ako naletite na neko učinkovitije. Nitko vam, recimo, ne brani da čitavu igru pokušate preći uz minimalan broj ispaljenih metaka. Postoje čak i izazovi koji vas u principu potiču na to, samo je glupo što se otkrivaju tek kad završite misiju.

Kampanja se proteže na nekih desetak sati, što je sasvim pristojna trajnost s obzirom da bi sve više od toga bilo zamaranje. Nema tu neke dramatične priče koja bi vas držala zagrijanima kad igra potroši svu raznovrsnost talijanske fronte. Ne bi me smetalo da su developeri barem pokušali napraviti nešto novo s likom „gospodina snajpera“, ali me smeta ta stereotipnost koja očito „može proći“ jer igre nisu filmovi da snajperist mora imati ljudski karakter poput glavnog lika iz Enemy at the Gates.

Kad igra potroši svu raznovrsnost talijanske fronte, nema tu neke dramatične priče koja bi vas držala zagrijanima za nastavak kampanje.

Ovdje je sve toliko banalizirano da imam dojam kako igram s arhetipom Duke Nukema, a ne s likom kojemu je stalo da pomogne talijanskim partizanima. A mislim da igra definitivno ima potencijala za kvalitetniju priču, barem u ideji da za svakog neprijatelja možete dobiti opis koji će vam reći je li on dobar ili loš čovjek, neovisno o tome što je na protivničkoj strani. Izgleda mi kao totalno promašena prilika da Karl F. nikada ne komentira takvo što, a s druge strane uvijek sam sebi dobacuje komentare u stilu: „Dobar hitac, ako sam tako kažem“.

Naravno, ako ćemo gledati sa strane realističnosti – ne može on dobiti taj opis nišanjenjem, ali ne može se ni ova igra gledati kao nešto ultra realistično. Na najvišoj razini težine dobivate efekte gravitacije, vjetra i autentičnih prigušivača tog vremena, gase se HUD pomagala itd. Ostaje, međutim, pitanje umjetne inteligencije protivnika. Na najvišoj težini neprijatelji su agresivniji, izdržljiviji i perceptivniji. Unatoč tome, podjednako su glupavi što se taktike tiče.

Neprijatelji u Sniper Elite 4 nikada se ne ponašaju kao nekakva jedinica, tim, vod, zovite to kako hoćete. Oni su samo individualni setovi skripti razbacani po mapi. Lociraju vas po vrlo jednostavnoj metodi detekcije koja se lako eksploatira, a kad vas trebaju stisnuti u kut ponašaju se kao pijane budale.

Neprijatelji u Sniper Elite 4 nikada se ne ponašaju timski već su svi maksimalno svojeglavi.

Orijentacija u prostoru ne ide im dalje od traženja najbližeg zaklona. Nemaju nikakav plan da vas okruže nego trče na prvi prolaz kako bi vam došli što bliže, makar i time riskirali živu glavu tamo gdje nema zaklona. Ne znaju prepoznati ako stalno koristite iste taktike, ne znaju se smisleno grupirati tako da recimo pješadija čuva prostor oko tenka i sl. Zbog svega toga već na prvoj misiji možete prokužiti najbolji pristup, a to je konstantno stvaranje diverzija na jednoj strani da biste odvukli neprijatelje od točke na koju trebate doći.

Igra to pokušava sakriti tako da na težoj razini obično ne poživite dovoljno dugo da vidite dotično blesiranje, ali to u konačnici nije rješenje. I ne bih rekao da su to najgori neprijatelji koje sam vidio, svakako ima daleko gorih primjeraka lošeg AI-ja. Ali ovo je već treća Sniper Elite igra u zadnjih pet godina s vrlo malim pomakom na tom polju. Usporedbe radi, žanrovski slični MGS u tom razdoblju imao je jednu igru, ali je na polju umjetne inteligencije skočio ne samo iznad prethodnih dijelova nego i ostalih igara stealth žanra.

Kampanju možete podijeliti s još jednim igračem, a iznenađujuće je koliko dinamika kooperativnog igranja može iste misije učiniti različitima od solo iskustva.

Mušice virtualnih fašista i nacista ipak je lakše prihvatiti kad se igra prelazi kooperativno. Kao i u prethodnim dijelovima, kampanju možete podijeliti s još jednim igračem, a iznenađujuće je koliko je dinamika rješavanja misija tada drugačija nego u solo igri, pogotovo ako nemate zvučni kontakt s drugim igračem. Najveća razlika je u tome što nema snimanja pozicije nego morate funkcionirati kao tim i pomagati si međusobno u nevolji.

Slično je i u ostalim dostupnim modovima, mada ne i u kompetitivnom multiplayeru gdje je češća situacija „svi za jedan cilj, ali svatko za sebe“. Razlog tome je što razliku između života i smrti određuje tko će koga prvi uočiti. Sudeći po iskustvu koje sam ja imao, ekipa promašuje jako rijetko pa tu nema neke velike suradnje jer je opasnije za tim ako je grupiran. Veteranima Sniper Elita ovo je već poznato, a svi drugi, poput mene, brzo to nauče na grub način. Iznimka je jedino mod u kojemu jedan igrač mora uočavati protivnike za snajperista, odnosno drugog igrača. Tu je suradnja nužna i bez nje se ništa ne postiže.

Čak i onda kada je timski, kompetitivni multiplayer je uglavnom dosta usamljeno iskustvo, za nove igrače i frustrirajuće.

Sniper Elite 4 je jedna od rijetkih igara u kojoj je kvaliteta grafike vrlo važna. Nije svejedno vam je li slika oštra slika na ekranu ili nije, jesu li teksture u daljini mutne ili nisu… Što je slika oštrija i čišća, to je, barem u teoriji, lakše uočiti metu dok ciljate. Igra je tu uglavnom korektna, iako mi se više puta događalo da u multiplayeru protivnika zamijenim s vegetacijom – ne zato jer su slični, nego zato što vegetacija izgleda drugačije kad se gleda izdaleka i kad se zumira na nju.

Nisam upoznat sa situacijom na konzolama, ali mogu tvrditi kako igra izgleda sasvim solidno. U verziji za PC k tome je još dosta dobro optimizirana, pogotovo ako imate nešto starije AMD-ove kartice koje mogu iskoristiti DirectX 12. Posebno je impresivna brzina učitavanja za koje bih rekao da ne traje duže od desetak sekundi, a mape su dosta prostrane i velike.

Na kraju nije teško zaključiti kako je ovo najbolji nastavak Sniper Elite serijala do sada. Čak i uz gotovo nepostojeći pomak u umjetnoj inteligenciji te uz dosta odbojan kompetitivni multiplayer igra je ispala kao ugodan proizvod. Balans pristupačnosti i izazovnosti savršeno je pogođen, kampanja je raznovrsna i dovoljno zabavna za dvostruki prelazak – solo i u timu; a sam ugođaj talijanskog ratišta trebao bi goditi ljubiteljima WW2 tematike. Priča je lišena svake napetosti, ali to je ionako u drugom planu kada vam prepoznatljiva X-ray kamera pokaže što vaš metak, nož ili šaka čine neprijateljskom tijelu.