HCL.HR

Recenzija

Soul Sacrifice

Zoran Žalac

Vlasnici PlayStation Vita konzole napokon su dočekali svoju prvu veću ekskluzivnu igru ove godine. Riječ je o naslovu zvanom Soul Sacrifice, kojega je dizajnirao i u djelo proveo tvorac Mega Mana te producent Onimushe i Dead Risinga – Keiji Inafune. Dotični je za ovu igru osmislio prilično tmurnu i ozbiljnu priču koju prati jedan sasvim originalan koncept. O kakvoj se to fabuli radi i što je to originalno u spomenutom konceptu, otkrit ćemo sljedećim redcima ove recenzije.

Soul Sacrifice bavi se tematikom magije ili točnije rečeno njezinom upotrebom u čišćenju svijeta od čudovišta koja su stvorena upravo samom magijom. Igrač se nalazi u ulozi žrtvenog jarca (naravno, ne doslovno jarca – tako se kaže) za čarobnjaka Magusara. Kako bi izbjegao tu nesretnu sudbinu, Magusarov zatočenik i sam se afirmira kao čarobnjak, ali kroz pričljivu knjigu zvanu Librom. Naime, Librom je zapravo dnevnik koji je vodio Magusarov nekadašnji suborac, a sadrži vrijedne informacije o tome kako pobijediti zlog čarobnjaka koji žrtvuje ljude kako bi ostao besmrtan.


Dnevnik obuhvaća priču od samog trenutka kada je tajnoviti lik postao čarobnjak pa sve do trenutka kada ga je to pretvorilo u čudovište. Priča je ispričana naracijom u stripovskom stilu, uz pokoju opasku same knjige Libroma, a osim glavne priče sadrži i niz kraćih poglavlja s interesantnim likovima čarobnjacima s kojima dobivamo bolji uvid u to kako magija utječe na ljude u Soul Sacrificeu. Taj je segment fabule zapravo najvažniji, a možemo slobodno reći i najzanimljiviji. Teme u igri su mračne, a priča obiluje tragičnim događajima. Premisa je takva da magija uvijek dolazi uz određenu cijenu, odnosno žrtvu. Primjerice, da bi netko uopće postao čarobnjak, prvo mora žrtvovati svoga kolegu, a kada to učini, ta osoba postaje dio njega i njezina sjećanja i strasti postaju njegova.

Soul Sacrifice u svojoj priči definitivno ima zarazan motiv koji vas tjera da igru privedete kraju.

Magija u Soul Sacrificeu, dakako, vuče ljude prema krajnostima pa oni naposljetku postaju ono protiv čega se bore. Ali s obzirom da je ovo zapravo priča unutar priče, nevezano za ishod u Libromu (koji je svejedno nepredvidiv), Soul Sacrifice definitivno ima zarazan motiv koji vas tjera da igru privedete kraju. Posebno je zanimljivo kako već od samog početka imate opciju da preskočite glavninu priče i da se sukobite s glavnim antagonistom Magusarom, premda u tom slučaju imate jako male šanse da iz toga izađete živi. Sve u svemu, ovo je jedna interesantno ispričana priča nakon koje će vam sve mainstream bajke o magiji izgledati djetinjasto.

Igra je koncipirana tako da se misije obavljaju unutar jedne arene, a zadatak je gotovo uvijek eliminirati određen broj neprijatelja ili pak specifičnog bossa. Taj format s vremenom postane naporan, ali se zbog već spomenute priče može nekako ignorirati. Tome još pak treba dodati i da je sustav borbe iznimno dobro izveden s gotovo svih aspekata. Kontrole su odlično prilagođene i nikada ne forsiraju Vitin dodirnik, akcelometar i sl. No prava čar sustava borbe leži u njegovoj raznovrsnosti, odnosno dubini.

Čarolija ima na desetke, i to ne samo varijacija nego i na desetke kategorija – što ofenzivnih, defanzivnih, support, augment i ostalih. Naravno, najčešće ćete koristiti one za napad, no i takve se dijele na bliske, projektilne, prateće itd. E sad, specifičnost je u tome da u borbu sa sobom možete nositi set od šest čarolija, a svaku od njih možete iskoristiti točno određen broj puta. U arenama možete pronaći objekte koji će vam dati dodatna dva korištenja za sve čarolije, no ako neku istrošite nećete ju više moći koristiti, čak ni u sljedećoj misiji. Da biste ju vratili, morat ćete iskoristiti Libromove suze, koje su najvrjednija valuta u igri – iz razloga što nisu česte jer ih se dobiva nasumično nakon nekog vremena.


Čarolije se osvajaju izvršavanjem misija, i to po principu postizanja što bolje ocjene. Na ocjenu za izvršavanje utječe niz čimbenika kao što su brzina prelaska, korištenje protunapada, spašavanje ili žrtvovanje suboraca i sl. Svaki od tih čimbenika nosi određen broj bodova, što znači da oni teže ostvarivi (poput onoga bez da primite udarac od neprijatelja) nose više bodova. Kada skupite više istih čarolija moguće ih je „boostati“ kako biste ih mogli izvesti više puta tijekom borbe, a možete ih i kombinirati da biste dobili neku sasvim novu.

Osim glavnih čarolija, gameplay ima još tri sloja. Svakog neprijatelja kojega eliminirate možete spasiti ili žrtvovati. Spašavanjem dobivate energiju i bodove za level koji naposljetku podiže izdržljivost, odnosno obranu. Žrtvovanjem pak dobivate bodove koji na kraju povećavaju učinkovitost, tj. štetu koju magija nanosi neprijateljima. Nadalje, ruku kojom izvodite magiju možete označiti različitim sigilima kako biste dobili različite bonuse sa različite vrste čarolija. Sigile pak otključavate tako da prikupljate krhotine elemenata razbacanih po arenama.

Čarolije koje zahtijevaju žrtvu su razorne, ali se za njih plaća i značajna cijena.

Naposljetku, tu su i najsnažnije čarolije koje se odnose na glavni motiv igre – žrtvovanje. Na raspolaganju vam je više različitih žrtvi, a svima je svojstveno da su razorne za neprijatelje, ali bome i za vas same. Primjerice, žrtvujete li vlastitu kožu prizvat ćete vatrenog demona koji će nanijeti veliku štetu neprijatelju, ali ćete vi platiti cijenu za to i obrana će vam drastično pasti tako da ćete primati više štete. Ovakve čarolije aktiviraju se jedino kada ste pri kraju s energijom, a njihove posljedice su trajne sve dok ih ne poništite već spomenutim Libromovim suzama koje su rijetke. A pri tome treba znati da je svako sljedeće poništavanje sve skuplje.


Što se tiče gameplaya u samim arenama, gledajući nekako izvan konteksta borbe, sustav je takav da nemate što drugo raditi. Arene su doslovno puste i nezanimljive, pa osim potrage za spomenutim krhotinama, nemate apsolutno nikakvog razloga za istraživanje okoliša koji je ionako minimalne veličine. Stoga je prilično žalosno što se te lokacije često ponavljaju, a kako je igra prilično dugotrajna to već pri sredini počinje lagano ići na živce. Isto, nažalost, vrijedi i za neprijatelje. Istina, oni su pametno dizajnirani i kada se po prvi put susrećete s njima dosta zanimljivi. Međutim, kada na istoj lokaciji ubijate iste vrste neprijatelja doslovno dobivate dojam da su neke misije stavljene tu tek toliko da popune prostor koji nameće priča.

Zapravo, dio njih u obliku sporednih zadataka i jest namijenjen tome, ali i glavna kampanja ima svoj tucet „filler“ misija. Sporedni zadatci o kojima govorim dizajnirani su za multiplayer komponentu igre, premda se mogu igrati i solo, odnosno uz računalni AI koji, usput rečeno, nije naročito spektakularan. Multiplayer se izvodi mrežno ili u ad-hoc modu, a u njemu može sudjelovati četvero igrača. Napredak ostvaren u MP-u prenosi se i na SP kampanju, što je svakako dobra stvar, kao i neizvjesnost samog koncepta spašavanja ili žrtvovanja nakon smrti. Da biste vratili suborca morate se odreći dijela svoje energije, a ako ga žrtvujete dobit ćete snažan napad, ali suborac u tom slučaju na borbu može utjecati indirektno jer postaje duh koji smanjuje obranu neprijatelju ili povećava napad suborcima.


Sve ovo možda vam zvuči grandiozno, na razini jednog blockbuster naslova. Međutim, limitacije koje postavlja hardver PS Vite su itekako vidljive. Već sam spomenuo kako su lokacije iznimno nezanimljive, a to se ne odnosi samo na činjenicu da nemate ništa za istražiti, nego i na činjenicu da su jednostavno prazne i monotone po pitanju dizajna. Doduše, nekoliko ljudi kojima sam pokazao igru laički je ustvrdilo kako je grafika jako dobra, što je možda istina u slučaju nekih efekata kod ogromnih bossova ili u detaljnosti likova. Ipak, zbog već spomenute ispraznosti okoliša, Soul Sacrifice je grafički manje impresivan od nekih dosadašnjih igara za Vitu, primjerice Uncharted: Golden Abyssa i AC3: Liberationa.

Soul Sacrifice nedvojbeno je jedna od unikatnijih igara u zadnje vrijeme. Svježa mehanika koju igra donosi svakako je vrijedna pozornosti, pogotovo za PS Vita publiku koju i dalje muči kroničan nedostatak kvalitetnih naslova. Međutim, treba spomenuti da ovo nije igra u kojoj će svatko uživati. Dubok sustav borbe u početku bi mnogima mogao biti odbojan, a kako igra traži da joj se u potpunosti posvetite, ne može ju se gledati ni kao naslov za povremenu zabavu u pokretu. Osobno mi se događalo da igru upalim s namjerom da si skratim vrijeme dok nešto čekam – na svega nekoliko minuta – a onda bi borbe potrajale duže nego što sam predvidio pa sam ih morao prekidati. Dakle, ovo jest igra koja opravdava svoju cijenu, ali savjetujem vam da prije kupnje ipak odigrate demo verziju kako biste vidjeli odgovara li Soul Sacrifice vašim gejmerskim preferencijama.

Isplati li se žrtvovati novac i vrijeme za zabavu koju obećava Vitin ekskluzivni naslov Soul Sacrifice? Odgovore doznajte u ovoj recenziji.

78 Naša ocjena
  • zanimljiva priča
  • dubok sustav borbe
  • prečesta reciklaža lokacija i neprijatelja

Zoran Žalac

Dežurno čangrizalo. Primarno je na PC-u, no konzolaškog je porijekla. Voli kad igre filozofiraju, gunđa kad ne idu u 60 frejmova. Najtekstualniji recenzent HCL portala, a u slobodno vrijeme magistar opskurne znanosti koja se naziva kulturologijom. Nije isključiv, ali...

Komentari (3)

  • FlegmicH

    11.05.2013 - 00:22

    Monster Hunter Freedom Unite, samo puno bolje, cak su i problemi isti.

  • Lepoglava

    18.05.2013 - 12:02

    E majstore Wyzard. Igra je bomba i ne salzem se s tobom u gro stvari, ali tehnički detalj: ako hoćeš pauzirati igru stisni kružni (elipsasti) P button u donjem lijevom kuti pa "ne moraš prekidati kad nešto čekaš" nego nastavis kad mozes (onda stisnes na igrinu ikonu u centru ekrana. Tak Vita i inače funkcionira i eto ti "privremene zabave u pokretu". Zašto navoditi u recenziji kao nedostatak nešto što to i nije. Igra je Blast

    • MattSim

      @Lepoglava, 22.05.2013 - 13:42

      +1

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!