Nisam najveći fan avantura, niti sam odigrao svu obaveznu lektiru žanra, ali se tim više volim tu i tamo uputiti u nepoznato i osloboditi svoj avanturistički duh u igrama. Ne slažu se svi baš da je The Fall avantura, ali ja ću se toga držati jer me privukla stvarima kojima me inače klasične avanture privuku. No priznajem, daleko je to od tih klasičnih avantura pa je stoga teško ovome precizno odrediti žanr. Developerima dajem u prilog to što sam skloniji dojmu da je to radi viška ideja nego iz čiste neodlučnosti.

Ne treba to nužno shvatiti kao blagoslov, jer je ponekad pregršt ideja upravo razlog nečijeg neuspjeha. Nažalost, rekao bih da se i The Fall smješta među takve slučajeve, barem u ovoj prvoj epizodi najavljene trilogije. Teško je odlučiti se veselim li se nastavcima, jer iako bih htio provesti još vremena istraživajući zanimljivi i uvrnuti univerzum ove igre, nisam siguran bih li to mogao probaviti bez velikih tehničkih poboljšanja.

Pogledajte kako The Fall izgleda u akciji dok Igor rješava jednu od prvih zagonetki sa samog početka igre. Nema nekih velikih spoilera, bez brige.

Priča je ono što me osvojilo, ono što ovaj naslov za mene čini avanturom. Ukratko, upravljate A.R.I.D. 7, vojnom umjetnom inteligencijom u ratničkom odijelu čiji je pilot onesviješten pri padu iz orbite, koji ujedno i pokreće cijelu igru. Od samog tog pada vi ste potpuno uključeni u tu igru, vi ste ta umjetna inteligencija, koliko god to bilo čudno i vi sada morate nekako osvijestiti svoga pilota kako bi on ponovno preuzeo kontrolu na odjelom. Razne ograničenosti umjetne inteligencije, koja na kraju krajeva djeluje samo onako kako je isprogramirana, odmah vam daju razmišljati.

Svijet u kojem se nalazite je misteriozan i mračan, ali se na svakom koraku daju naslutiti zloćudne stvari i opasnost. Vaš spoznajno limitirani lik to ne može u potpunosti shvatiti, ali vi kao igrač itekako možete i to vas brine. Radnja se jako mudro odvija na više razina, jer vi kao čovjek upravljate ograničenom umjetnom inteligencijom koja je kratkotrajna zamjena sasvim normalnom čovjeku, baš poput vas samih.

Volim kada se uloži trud u dizajn izbornika i sučelja, a The Fall jako mudro koristi svoje izbornike kao operativni sustav vašeg lika i pomaže osnažiti vezu između lika i igrača. Dodatno su privlačne povrh svega, pogotovo meni kao filozofu, implikacije koje biste prije očekivali susresti u akademskim raspravama nego videoigrama.

The Fall screenshots

Čim upoznate jednog lika koji vas prati većinu vremena, pandan liku Wheatleya u Portalu 2, postavljaju se razna etička i epistemološka pitanja u vrlo specifičnim situacijama, razni misaoni eksperimenti. Ne govorim to sve bez veze i pokrića, prvi achivement koji dobijete po završetku uvodnog poglavlja zove se „Allegory: Escape the cave“ što je izravna referenca na najpoznatiju knjigu Platonove Države. Nažalost, to se vrlo brzo izgubi. Ne samo da je to jedini tako izravan achivement, već se i tragovi filozofije kao i svake profinjenije note u priči brzo razvodne te ona krene u skroz drugome smjeru nekakve tipične znanstveno-fantastične misterije.

Ukratko se igra idejom utopijskog društva koja me nanovo privukla igri, samo kako bi iznimno brzo i to ostavili nedorečeno. I tu dolazim do najveće zamjerke koju imam za istaknuti, a problem je što se odnosi na cijelu igru. Priča počinje jako dojmljivo i snažno, ali se jednostavno izgubi i ne dovrši započeto. Ostaje zanimljiva do kraja, ali na puno uobičajeniji, sigurniji i već viđen način; jednostavno gubi svoje posebnosti. Otprilike u isto vrijeme se duge i pomalo nezgrapne dionice rješavanja zagonetki počinju prekidati napucavanjem, a ne pomaže ni to što je većina zagonetki tek prosječne kvalitete, dok ima par komada koje su tako loše dizajnirane da razmišljate o prestanku igranja.

The Fall screenshots

Kada sam prvi puta osposobio oružje u igri i zakačio se s par droida, ostao sam potpuno zbunjen. Igra ima sustav zaklona i postepeno otključavanje novih borilačkih mogućnosti te vrlo primitivan stealth sustav. Nisam to očekivao, ali sam ipak bio ugodno iznenađen, čak usprkos užasnim kontrolama koje neprestano kvare iskustvo igranja, a vrhunac nepodnošljivosti dosežu u tim borbenim dionicama. Ali zašto su pobogu išli prekidati zagonetke tim pucanjem, koje dobro funkcionira kao svojevrsna interakcija s okolišem u svrhu napretka, ali ne i kao pravi borbeni sustav, jer je kao takav gotovo neigriv.

Gledajte, ako osjećate da vaša igra nije dovoljno zanimljiva, napeta ili jednostavno dobra, ignorirajte potrebu kopirati na određenim dijelovima jednolične dionice koje su same po sebi loše realizirane. Ako je to zaista slučaj, onda poradite na tome što ne valja i učinite da igra bude zanimljiva, napeta i jednostavno dobra. Ovako su igrači dobili dva polu-proizvoda zamotana u jedan mučan paket. The Fall se i dalje da odigrati, jer će oni koje unatoč osjetljivom padu kakvoće priča zadrži moći izdržati frustrirajući ostatak igre. Ali od nastavaka koji su u izradi (prvi bi trebao krajem godine) očekujem daleko bolju tehničku izvedbu i povratak onome čime su me izvorno pridobili, jer se u protivnom ovom naslovu nemam razloga vraćati.