HCL.HR

Recenzija

The Last Remnant [PC]

Zoran Žalac

The Last Remnant najnoviji je RPG proslavljenog Square Enix-a, japanskog proizvođača s neopisivom tendencijom pretjerivanja u gotovo svakom pogledu. Dotični proizvođač zaslužan je dakako za vječni Final Fantasy serijal te slične uspješnice RPG žanra, a produkt koji danas recenziramo maleni je odmak od tradicionalnog Squareova pristupa. Prvi japanski RPG baziran na Unreal Engineu 3, Squareov mini eksperiment prošle je godine neslavno uplovio u struje Microsoftove X360 konzole. Mučile su ga ponajprije tegobe s nestabilnim framerate-om i konstantnim kašnjenjem tekstura što je ugrozilo inače upitnu inovativnost gameplay koncepta. Da bi ispravio nepravdu i svim kritičarima zalijepio golemi IN YOUR FACE znak posred lica, Square se odlučio za nesvakidašnji port na PC platformu. Obećali su nam košaricu noviteta i kutiju poboljšanja, a jesu li ta obećanja i ispunili, saznat ćete u nadolazećim recima recenzije.

Standardno sladunjava japanska bajka započinje u imaginarnom svijetu koji nastanjuju višebrojne rase. Mir i blagostanje između tih živina reguliraju objekti poznatiji kao Remnanti – sveti predmeti raznih oblika i veličina. Dakle, primarna svrha Remnanta pacifističke je naravi, čemu su protivi određena organizacija na čelu s jednim od najimpresivnijih negativaca u video-igrama posljednjih godina. Spomenuta organizacija prikrivenim akcijama pokušava preuzeti moć i kontrolu nad Remnantima te ih iskoristiti u militarne svrhe, a kako njihovo djelovanje postaje sve istaknutije i očitije, nova bitka između dobra i zla samo što nije otpočela.


Usred političkih intriga koje služe kao predigra epskom sukobu, našao se mladi Rush Sykes i njegova sestra Irina. Rush i Irina djeca su slavnih znanstvenika koji su radili na istraživanju Remnanta, a kao takvi predstavljaju interesni cilj za organizaciju anti-remnanta. Irina stoga biva oteta, a naš glavni junak zaputi se u očajničku potragu za njom. Njegov osobni quest dovodi ga do markiza Davida i njegovih generala koji mu, uvidjevši potencijalne igre iza kulise, pomažu u potrazi za sestrom.

Iako se priča može učiniti izlizanom i stereotipnom, ona je zapravo jedan od pozitivnijih elemenata igre. The Last Remnant je jedna od onih igara koja vam na početku ne otkriva mnogo o samome svijetu (a uvodne animacije traju oko 10 minuta) već vam daje slobodu istraživanja priče kako napredujete kroz igru. S obzirom na to da se glavna fabula rasteže na impresivnih 50+ sati, čitava igra ispunjena je kvalitetno osmišljenim sadržajem. Impresivne i živopisne lokacije, interesantna galerija likova te vješto nedorečeni setting čine TLR zavidnom avanturom koju fanovi RPG-a ne bi trebali ignorirati.

Gledajući igru iz kuta dobro poznatih japanskih RPG naslova, TLR unatoč svojoj namjeri podilaženja zapadnjačkoj publici, izgleda i zvuči kao tradicionalni japanski hardcore RPG. Ako pak niste upoznati s takvom pojavom, velika je mogućnost da će vam se TLR zgaditi u prvih deset minuta igranja. Gameplay se u osnovi dijeli na lutanje gradovima i ostalim lokacijama, te na borbu. Putovanje između destinacija vrši se na ogromnoj mapi, a okolišanje na lokacijama izvedeno je dakako iz trećeg lica. Svaki grad sveden je na višestruke trgovine i obrte, dok ćete side-questove ili neke dodatne mogućnosti dobiti u Guildu i birtiji / kavani. O elementu trgovanja i unapređivanja stvari nema baš previše smisla govoriti jer je sličan koncept prisutan u svakoj igri ovog žanra. S druge strane, okosnicu TLR-a čini borba.


Borbu inicirate kada se dovoljno približite neprijatelju i okinete tipku space. Eventualno, neprijatelj može napasti prije vas, a u tom slučaju on dobiva prednost u borbi. Nerijetko ćete sretati grupacije neprijatelja koje možete povezati u tzv. lanac i otpočeti sukob s više jedinica. Naravno, takav pristup povećava rizik od gubitka, ali su i nagrade stoga veće i vrjednije.

Sustav borbe bazira se potezima, a cilj je dakako eliminirati neprijatelja i pritom očuvati barem jednu skupinu vojnika na životu. The Last Remnant indirektno mijenja pristup utoliko što odmiče fokus od pojedinca te ga stavlja na skupinu likova, odnosno jedinicu. Dakle, pojedinac je u ovoj igri dobar koliko i njegova grupa, pa bez pravilnog odmjeravanja i slaganja strategije nećete daleko dogurati. Na samome početku možete koristiti tek nekoliko jedinica, odnosno likova u njima, ali kako igra odmiče, kontrolirat ćete sve veću i brojniju vojsku. Upravo zbog te činjenice TLR gura borbu u prvi plan – sukobi su doslovno epski i već pri sredini igre uključuju stotine likova na ekranu.

Učini li vam se sustav borbe plitkim i jednoličnim, vjerojatnost je da ga uopće niste shvatili. Iako na raspolaganju akcija imate tek standardne opcije (napad, posebni napad i napad magijom, liječenje), borba može ovisiti o popriličnom broju elemenata. S desne strane ekrana tako imate nekakvu opću mapu koja će vam pokazati položaj neprijatelja u odnosu na vaše jedinice. Položaj dolazi u važnost jer strateški napadi jedinica sa strane (flankiranje) ili odostraga donose prednost u borbi. Također, prekidi ili višestruka opkoljivanja neprijatelja utječu na moral vaših / protivničkih jedinica, a što je moral viši, veća je mogućnost da ćete iz te borbe izaći kao pobjednik. Naravno, isto pravilo vrijedi i u suprotnom slučaju, kada se bitno smanjuju šanse jedinica niskog morala jer one gube na snazi napada i obrane. Da biste izbjegli frustraciju i čestu prednost neprijatelja, morat ćete isprobavati razne borbene formacije i istraživati koje su jedinice osjetljive na posebne napade ili pak magiju.


Osim prebacivanja fokusa s pojedinca na skupinu, TLR od tradicije odskače u još tri slučaja. Prvi je uvođenje brzopoteznih akcija, dobro poznatog sistema pritiskanja određenih tipki koje se prikažu na ekranu. Srećom, ovdje to nije toliko naporno jer se pojavljuje tek u situacijama kada trebate zadati kritični napad, ili se pak obraniti od istoga. Ipak, u žaru borbe koja zna potrajati, ovakav sistem postaje skoro nepotreban i pravi je spas što se može postaviti na automatsku reakciju koju vrši kompjuter.

Nadalje, TLR odbacuje klasične potrebe liječenja i obnavljanja energije izvan borbe, jer se nakon uspješne eliminacije neprijatelja obnavlja čitava energija, kao i AP, te se pritom u život vraćaju i jedince koje nisu dočekale kraj bitke. Ovaj pristup može vam se učiniti čudnim, ali gledajući na to da je igra poprilično tvrd orah (nema odabira težine), automatski oporavak je jedna od stvari koja vam uistinu pomaže.

Nažalost, koliko god spomenuti element bio pozitivan, sustav XP-a iliti napredovanja ostao je nedorečen. Iako leveli u igri postoje u obliku Battle Rank-a, nema nikakvog indikatora napretka, baš kao ni slobode u izboru atributa koje želimo nadograditi. Drugim riječima, u igri nikada nećete znati koliko vam zaista treba do sljedećeg ranka, a kada ga teškom mukom i zaradite, igra će vam nasumično podijeliti unapređenja po atributima, sviđalo se to vama ili ne.


Jedan od problema X360 verzije bile su dugotrajne bitke koje se nikako nisu mogle izbjeći, a ako biste u njima izvukli deblji kraj dočekao bi vas osjećaj uzaludne igre. Square je stoga obećao poraditi na tom dijelu igre, pa je PC verzija dobila nadasve korisnu turbo funkciju. Turbo funkcija kao što joj i samo ime govori, drastično ubrzava odvijanje borbe, te tako štedi vrijeme i živce. Dotaknemo li se najvećeg problema X360 inačice – nestabilnog izvođenja, sa zadovoljstvom možemo reći kako je PC verzija ispunila očekivanja i učinila TLR igrivim naslovom. Igra se na prosječnom računalu za gaming vrti odlično, nikada ne padajući ispod 30 sličica u sekundi, pa čak ni kada je uključena opcija ubrzanja borbe. Doduše, grafički bugovi sporijeg učitavanja tekstura su još uvijek tu, ali zapravo ne utječu na gameplay. Također, ukupni dojam bio bi bolji da je Square ubacio opcije VSync-a i Anti Aliasinga, no nije pa ih moramo forsirati putem control panela grafičke kartice. Što se tiče vizualne raskoši, ona je na sasvim pristojnoj razini. Iako od Unreal Enginea 3 očekujemo više, nivo detalja u gradovima i na likovima očaravajuć je.

Zvuk je iznimno dobro odrađen unatoč nekim gafovima voice actinga. Kontrole su odlično prilagođene PC platformi i nude dosta opcija za podešavanje. Upravljanje mišem je podržano, iako ne u potpunosti. Naime, u menijima nema kursora već se odabir viši pomoću scroll tipke te lijevog i desnog klika. Srećom, kontroliranje kamere može se vršiti mišem.

Možemo utvrditi da je TLR jedan od boljih portova, čak uvelike dorađeniji nego neki drugi multiplatform naslovi. Možda to nećete vidjeti u prvih deset minuta igre, ali neosporno je da je Square uložio dosta truda u ovaj naslov. Ukoliko vam ovo nije prvi japanski RPG, a pritom ne mrzite taj pojam iz dna duše, The Last Remnant mogao bi vam ponuditi zabavno iskustvo koje nećete tako brzo zaboraviti.

Ako ste registrirani ne zaboravite prokomentirati ovu recenziju u boxu ispod i javiti nam svoje mišljenje o recenziji i ovom dobrom PC portu iz Square Enixa.

The Last Remnant je punokrvni japanski i konzolaški RPG naslov koji izgleda dobro i igra se odlično u svom PC portu. Prava rijetkost koja će izvući osmjeh ljubitelja RPG igara na PC-u.

83 Naša ocjena
  • Priča
  • zarazan gameplay
  • dizajn
  • dugotrajnost
  • dobar port
  • Nedorečen sustav napredovanja
  • nema prekida animacija
  • sitni bugovi i nedostaci
  • čest loading.

Zoran Žalac

Dežurno čangrizalo. Primarno je na PC-u, no konzolaškog je porijekla. Voli kad igre filozofiraju, gunđa kad ne idu u 60 frejmova. Najtekstualniji recenzent HCL portala, a u slobodno vrijeme magistar opskurne znanosti koja se naziva kulturologijom. Nije isključiv, ali...

Komentari (1)

  • Mr. Freeze

    25.05.2009 - 20:03

    Predobra recenzija provat cu igru.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!