HCL.HR

Recenzija

The Showdown Effect

Juraj Bevandić

.

Što dobijete kada sakupite hrpu filmskih klišeja s kraja prošloga stoljeća i na silu ih ugurate u jedan arena-style shooter koji svojom osnovnom izvedbom podsjeća na još nekolicinu različitih igara? Potencijalno nešto vraški zabavno; svojevrstan ozbiljni produkt koji sam sebe ne shvaća baš toliko ozbiljno. The Showdown Effect, nova igra Arrowhead Studiosa poznatog po igri Magicka iz 2011. godine tim pristupom pokušava pridobiti multiplayer ekipu koja je spremna dati niskobudžetnom naslovu šansu da ih osvoji i zadrži dugo u svojoj online zajednici.

Zvuči li vam mješavina Unreal Tournamenta i Super Smash Bros.-a kao genijalna ideja? Nama se itekako svidjela pa smo si uzeli za zadatak istražiti koliko ovaj naslov zapravo zaslužuje vašu pozornost i novac.

Već ste se zasigurno susreli s 2.5D igrama. To je ustvari dvodimenzionalna igra koja vam omogućuje kretanje lijevo-desno, skakanje i padanje, ali koja zbog svoje grafičke prezentacije i detalja u vizualnoj pozadini te dizajna likova djeluje trodimenzionalno. Takav se pristup najčešće viđa u raznim platformerskim avanturama umjerenog ritma, a to ova igra niti u kojem pogledu nije. Osim što je okrenuta isključivo multiplayeru, napucavanje i kretanje je vrlo brzo i iziskuje koncentraciju, vještinu i ponešto sreće. Koliko god dobar gamer bili, The Showdown Effect će od vas tražiti određen period privikavanja na svoju izvedbu borbe. Mi smo to istrenirali u ponuđenim ranked mečevima koji su nas spojili s igračima sličnog ranga, koji nas nisu nemilosrdno gazili (op. au. dobro, u početku pomalo jesu, al’ teoretski nisu trebali).

Prvo što smo primijetili prije samog ulaska u meč je izbor likova i uređivanje istih. Odmah smo napustili matchmaking i pohrlili u igrin shop kako bismo vidjeli što nam sve stoji na raspolaganju te možemo li napraviti najblesavijeg lika ikada. Malo nas je razočarala činjenica da se većina kostima i itema koji mijenjaju sam izgled boraca mora platiti pravim novcem. No, da nije sve tako sivo shvatili smo kada smo pronašli oružja u shopu koja se za divno čudo mogu kupiti i bodovima koje osvojite čisto igrajući igru. To je ionako mnogo važnije od samog izgleda lika pa podržavamo takvu odluku developera jer takav sustav kupnje oružja ne pruža preveliku prednost onima koji su spremni utrošiti dodatnu svotu novca u igru. Ali, kako bismo uopće zaradili za neko od tih oružja treba prionuti na posao i krvavo osvojiti bodove u borbi.


Dočekao nas je izbornik u kojem smo izabrali jednog od četiri ponuđena lika. Svaki od njih je temeljen na određenom klišeju ili stereotipu koji inspiraciju crpe ponajviše iz akcijskih blockbustera prošlog stoljeća, što je stvarno lako zavoljeti. Osim toga, svaki je naoružan nekom svojom posebnom mogućnošću koju treba znati pravovremeno iskoristiti u borbi kako biste stekli prednost nad igračima koji koriste nekog drugog borca. Prve (figurativne) kapi krvi pustili smo već čekajući da nas matchmaking sustav spoji u igru. U jednom nas je trenutku čak spojio u lobby s ostalim igračima i ponadali smo se da ćemo napokon zaigrati, ali ispada da treba čekati spajanje još određenog broja igrača kako bismo mogli započeti partiju.

Taj sustav tvorbe mečeva je očito razvio neku višu razinu svijesti pa njegova efikasnost ovisi o njegovom trenutačnom raspoloženju. Kažem to jer sam ponekad samo ušao u igru i gotovo trenutačno počeo manijakalno pucati po svemu što se kreće, dok sam u drugim slučajevima ostao bez svake trunke početnog elana čekajući slobodne igrače. Najgora je stvar što ti problemi nisu bili prisutni samo pri izlasku igre, nego ih i dan danas doživljavamo usprkos tome što je igra na tržištu dovoljno vremena da se o njoj pročuje preko Steama i/ili raznoraznih YouTube kanala koji promoviraju takve igre.


No, kao i inače, na svu sreću, malo strpljenja daleko će vas dovesti pa ćete se eventualno spawnati na mapi i krenuti u svoj krvoločni pohod. U početku ćete vjerojatno biti šokirani svojim performansom, baš kako smo i mi bili. Arrowhead Studios voli očito ići u krajnosti sa svojim sustavima ciljanja. U Magicki je bilo prelako pogoditi i ubiti svoje suborce, dok je u The Showdown Effectu preteško pogoditi svoje protivnike. Puške, pištolje, bacače granata i slična oružja za borbu iz daljine ćete koristiti uz pomoć ciljnika na ekranu kojeg upravljate mišem. Trik je u tome da taj ciljnik mora biti točno na vašem protivniku u trenutku klika, ili će u protivnom vaš hitac promašiti metu. Pošto je igra u svojoj srži dvodimenzionalna to vam se možda ne čini kao veliki problem, ali iznenadili biste se koliko je taj način ciljanja izazovan.

Vaši su protivnici vrlo brzi, a osim toga su u mogućnosti skakutati na sve strane, kliziti po podu, kotrljati se, odbijati se od zidova, penjati kroz otvore i činiti još razne atraktivne akrobacije zbog kojih ih je teško uhvatiti ciljnikom. Oni iskusniji se neće služiti tim manevrima isključivo za eskiviranje vaše paljbe. Dapače, bit će vrlo agresivni i vjerojatno će vas zaskočiti i dokrajčiti svojim oružjem za borbu na blizinu koje je isto vrlo važna komponenta mečeva. Ta su oružja najčešće palice, raznorazni mačevi ili pak stvari koje možete tijekom meča pokupiti iz „pozadine“ mape te ih jednokratno iskoristiti. Borba prsa o prsa nanosi puno više štete, ali isto tako zahtjeva veliku količinu vještine ako mislite izaći iz takvog sukoba kao pobjednik. Ishod najčešće ovisi o dobrom tajmingu i pozicioniranju u odnosu na protivnika.


To sve nije baš potpuno jednostavno koliko zvuči, jer koliko god kontrole bile pristupačne i intuitivne, načina kretanja je mnogo, a stjecanje prednosti u borbi zahtjeva puno preciznosti i finese tako da vjerujemo kako će vam trebati podosta vježbe prije nego počnete ulaziti u razmjenu udaraca i metaka s potpunom sigurnošću. Određeni dio štete možete i blokirati što bi se moglo pokazati presudnim ako imate dobar tajming, a nakon tog sukoba imate i mogućnost koristiti heal, odnosno opciju obnavljanja zdravlja. Nažalost, kako bi zaliječio svoje rane, vaš ratnik mora kleknuti i motati se zavojima neko vrijeme, što vam oduzima kontrolu nad njime i čini vas ranjivima i gotovo stopostotnom žrtvom prve osobe koja naiđe. A u ovako frenetičnoj igri, vrlo brzo će netko naići.

Pri početku recenzije smo vas podsjetili na neke osnovne ideje 2.5D igara i vjerojatno vam je u potpunosti jasno o čemu je tu riječ. No kako je to izvedeno u The Showdown Effectu? Pa, moglo bi se reći kako ovaj naslov iskorištava pun potencijal koji takva percepcija nudi. Tako je primjerice kretanje dovoljno bogato opcijama da se ne osjeća nekakva ograničenost zbog nepostojanja pune treće dimenzije. Uz to, i pozadina je djelomično interaktivna na način da možete iz nje uzimati predmete koji na prvi pogled izgledaju samo kao vizualni detalji. Te predmete možete koristiti kao oružja i štitove, a njihov izgled i svrha ovise o motivu mape na kojoj igrate.

Trenutačno nam na raspolaganju stoje samo četiri mape. Dvije su smještene u srednjovjekovno doba, a preostale dvije u futurističku metropolu koja odaje štih Tokija, odnosno najviše podsjeća na filmove o Godzilli. Mape su velike, ali dovoljno dobro koncipirane da vas konstantno vode u sukob s ostalim igračima. U igri može sudjelovati maksimalno osam igrača odjednom tako da možete očekivati kako niti jedan dio mape nije napušten i siguran, a čak i ako je – neće zadugo biti. Iako smo dosta zadovoljni ponuđenim, voljeli bismo vidjeti veći broj mapa nove tematike u budućim (i nadamo se besplatnim) nadogradnjama igre.


Za element humora u igri pobrinuo se arsenal poznatih one-linera koje ste zasigurno čuli već sto puta u svijetu filma i u raznim varijacijama na temu. Svaki od četiri ponuđena igriva lika zapravo je spoj klišeja i potpuno očekivanih, pomalo trashy odlika i navika. Njihov voice acting nije na razini nekih vrhunskih naslova ove generacije, ali stvar je u tome da to niti ne pokušava biti. The Showdown Effect se na svoj, nadasve simpatičan i specifičan način, trudi biti baš trashy. Cijela je igra prožeta tim štihom i moramo priznati kako joj to vrlo dobro stoji. Osim što nas je na trenutke nasmijala svojim humorističnim dobacivanjima, lagano nas je i osvojila svojim šarmom koji se krije upravo u tim ofucanim motivima iz akcijskih filmova.

Svidjela nam se paleta boja koja je korištena pri dizajnu razina, pogotovo na šarenim srednjovjekovnim mapama. Igra grafički ima zanimljiv šaljivi štih koji pomalo podsjeća na stripove i animirane filmove, ali uspijeva ostati dovoljno ozbiljan i u isto vrijeme simpatičan i privlačan. Nešto manje simpatični, ali jednako privlačni su i efekti oružja i njihovog utjecaja. Krvi će biti posvuda, a zrakom lete nebrojene čahure, metci i bljeskovi raznih projektila. Taj pomalo pretjerani prikaz paljbe samo nadodaje frenetičnosti gameplaya i podiže adrenalin u ionako već stresnim situacijama.

Zanimljiv je i detalj vidnog polja vašeg borca. Naime, budući da je igra dvodimenzionalna, na ekranu ćete vidjeti i prostorije koje se nalaze iznad i ispod vašeg lika. No, kako niti jedan od ponuđenih junaka nema mogućnost gledanja kroz zidove, on (ili ona) će vidjeti samo predmete i osobe koje su u istoj prostoriji u kojoj je i on sam ili eventualno u prostoriji do koje mu seže pogled kroz otvorena vrata ili kojekakve rešetke u podu. To između ostaloga uvodi jedan faktor iznenađenja u borbu, odnosno povećava osjećaj trodimenzionalnosti u gameplayu.

The Showdown Effect je na kraju zanimljiv i zabavan spoj nekoliko žanrova. Ima zadovoljavajuću dozu customizacije likova, malo taktiziranja, a u srži se krije brz, precizan i frenetičan gameplay pun finesa i poteza koje treba uvježbati. Čim se uigrate, vaši vam dvodimenzionalni krvoločni pohodi mogu pružiti mnogo zabave. No nažalost, sve je to uvjetovano jako problematičnim matchmaking sustavom koji redovito koči zabavu. Možda je dijelom kriv opći nedostatak igrača, a možda i sustav sam po sebi. Mi se svakako nadamo da je problem u potonjem, jer bi to značilo da se te poteškoće mogu popraviti uz kakav update, a ne bi nam smetalo da s istim dobijemo i pokoju dodatnu mapu kao dobrodošlo proširenje trenutno siromašne ponude.

The Showdown Effect nam je otkrio kako svoje online (ne)prijatelje možemo potamaniti na pregršt zanimljivih načina u samo dvije i pol dimenzije, no neki problemi ozbiljno koče zabavu.

68 Naša ocjena
  • zabavna borba
  • mogućnosti kretanja
  • jako problematičan matchmaking
  • malo igrača
  • malo mapa

Juraj Bevandić

Strastveni gamer od malih nogu, u HCL-u je ispunio dječački san pisanja gaming časopisa. Najviše voli rastavljati igre, analizirati mehanike i širiti dobru riječ o mediju videoigara. Povukao se iz aktivnog gaminga kako bi gonio znanstvenu karijeru, ali ćete ga još uvijek uhvatiti pred raznim ekranima.

Komentari (3)

  • brunojekralj

    19.04.2013 - 14:23

    Neznam zasto al ovo mi lici na shank.kad vec komentiram oce biti rezencija cities in motion 2 jer malo mi je glupo to ste stavili medu najocekivaije igre mjeseca a niste recenzirali ,dOK s druge strane ovo stavljate bolje prvo igre koje su ajmo rec naiscekivanije a onda tek ove skrivene bisere al nekazem da mi ovo nije dobro 🙂

  • armin221186

    20.04.2013 - 12:07

    igra je vrh,mozda su samo mape premale ali ostalo je vrh…

  • Basim90

    20.04.2013 - 12:26

    +mogucnost kretanja haha

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?