HCL.HR

Recenzija

The Swapper

Zvonimir Komar

Daleke 2008. godine izašao je danas svima poznati puzzle platformer Braid nezavisnog developera Jonathana Blowa. Igru je krasio jednostavan dizajn i jednostavna mehanika, gdje je autor potom gradio igru razmišljajući iz te mehanike i sagledavajući što u postavljenom okviru može činiti. Taj pristup odveo ga je do vrhunske konzistentnosti igre, gdje nijedan element nije pridolazio izvana. U slučaju Braida, čak niti priča nije pridolazila izvana, već je organski rasla iz i zajedno sa samom mehanikom igre: pitanja vremena, sjećanja, konfuzije, sabiranja onog razasutog, reda – sve ovo bilo je u jedinstvu s osnovnom gameplay mehanikom jedne polu-otvorene platformerske potrage, prematanja vremena, onoga prije i poslije u slijedu događaja, duplificiranja sebe i slično.

Ljepota ovoga pristupa je u tome što igra na ovaj način ne postaje manipulacija igračem, gdje nas npr. priča igre koja je odvojena od gameplaya tek odvraća od ispraznosti, jednostavnosti, repeticije, slabe interaktivnosti gameplaya, koji je jedini element onoga što kao igrači, igrajući igru doista činimo. Takav pristup “maskiranja” te “štapa i mrkve” danas je čest slučaj, budući da igre sve više misle da trebaju postati filmovi ili “iskustva”. Tako imamo obilje među-scena, elaborirane (i loše, tipično holivudske) priče, otimanje kontrole nad igrom igračima iz ruku, QTE-ove, ukratko, pregršt elemenata zbog kojih igre polako prestaju biti igrama, a koje se igraju samo kako bi se vidjelo što će se sljedeće dogoditi u priči, kakva zgodna eksplozija nas čeka iza ugla, kakva međuscena ili kul skriptirani događaj.

Ako kao igrači ne vidimo taj jaz između samog gameplaya i spektakla kojim nas developeri hrane mimo njega, tada smo slijepi na manipulaciju i postajemo tek konzumenti proizvoda koji nam suštinski samo trate vrijeme, ne dajući nam smisleno igraće iskustvo. Jedna čudnovatost koja pokazuje da se igrači mire s ovom situacijom, a vjerojatnije je da je nisu niti svjesni, jest ta da se igre danas često mjere duljinom trajanja “zabave”, pri čemu je temeljno, a neutemeljeno, pitanje postalo – koliko vremena sam uspio utopiti (u samozaboravu “zabave”), a ne “kakvu vještinu sam igranjem razvijao i kakvo emocionalno/intelektualno/duhovno iskustvo sam dobio iz igranja?”.

The Swapper je, kao što je i Braid svojevremeno bio, čista suprotnost takvih igara. Radi se o igri u kojoj zapravo sve proizlazi iz čistog i dobro dizajniranog gameplaya, gdje atmosfera, emocije, te solidna minimalistička priča organski izrastaju iz samog gameplaya potvrđujući ga, a ne sakrivajući.

Pogledajte što imamo za reći o The Swapperu dok rješavamo dvije zagonetke koje ćete susresti pri početku igre i usput se upoznajte s igrinim svijetom, inteligentnim dizajnom te glavnim mehanikama gameplaya.


The Swapper je u suštini također puzzle platformer, a paralele s Braidom koje smo isticali na početku nisu slučajne. Uz princip da u igri sve mora proizlaziti iz mehanike igre, Swapper zajedničko s Braidom ima još nešto: stav da igra svojim dizajnom igraču treba pokazivati stvari, a ne govoriti mu ih. Drugim riječima, ako nešto u igri treba učiniti, onda igra ne bi trebala to napisati, izreći vam to kroz neki lik, ne bi trebala imati jednostavne indikatore u sučelju koji vas neposredno instruiraju i sl. Ono što bi trebala jest na jasno shvatljiv način postaviti situaciju/problem koji vas uči nekoj specifičnoj mehanici kroz činjenje, te nakon toga samo komplicirati taj isti dizajn jednom kada su svi elementi mehanike igre uvedeni. Posljedica je da se tom metodom izlaganja igrač uvijek nalazi u igri, koja ga tada ne pretvara u promatrača, ne obraća mu se kroz medij koji nije medij igre same, tj. igra u tom slučaju koristi specifičnost sebe kao medija.

Jedna od temeljnih snaga The Swappera je cjelokupan dizajn igre i njezina atmosfera, koja odaje izrazito introvertiran, zamišljen, samotan osjećaj. Djelomično zato što u igri jedva da ima drugih likova osim vas u velikim prostorima koji su i sami u udaljenom kutku mračnog i tihog svemira, djelomično zbog igrinog soundtracka i zvukova, a djelomično pak zbog samog sadržaja priče. Soundtrack zaslužuje posebno spominjanje jer se radi o vrlo inteligentnom pristupu zvuku, gdje usamljeni klavir svira minimalne atonalne kompozicije ili pak jednako minimalne melankolične melodije, često sa dosta reverba i puno prostora (tišine) između zvukova.


U drugim pak slučajevima imamo kompozicije sastavljene od ambijentalnih šumova, iskrenja elektronike, brujanja mašina, škripe svemirske stanice i tome slično. Swapper će zarobiti vašu pažnju ne urlikanjem u uši, već suptilnošću i inteligencijom. Drugi bitan aspekt atmosfere je grafika koja se sastoji od temelja urađenog od glinenih modela, koji su onda prenašani u računalnu grafiku. Ovaj proces rezultira u velikom osjećaju taktilnosti objekata u igri. Kada se sa ovom taktilnošću spoji igrin izuzetno dobar sistem osvjetljenja i fluidna animacija, tada imamo pravu vizualnu poslasticu, s distinktivnim stilom i osjećajem.

Premisa Swappera sastoji se u zatečenosti vašeg lika na svemirskoj postaji Tezej, koja je ostala pusta, a sa koje ćete se uputiti i na obližnji planet, daleko od vašeg doma, istražujući što se dogodilo. Na samom početku igre pronaći ćete još uvijek eksperimentalan uređaj konstruiran na stanici, nazvan “Swapper”, koji omogućuje da se njegov nositelj klonira i prebaci svoju svijest u klona kojeg je stvorio. Upravo pomoću ovog uređaja ćete i svladavati sve prostorne prepreke u vašem istraživanju igrinog svijeta.

Mehanika igre je jednostavna i svodi se na stvaranje klonova vašeg lika, upravljanje njima i rabljenje dotičnih za rješavanje zagonetki koje vam pak omogućuju otvaranje novih sekcija za istraživanje na stanici i planetu. Simultano možete imati do četiri klona. Način na koji njima upravljate nije odvojen od vašeg “glavnog” lika – sa pozicije gdje stvorite svojeg klona, on će se pomicati zrcalno pomicanju vašeg glavnog lika, što znači da ćete sve stvorene klonove simultano pomicati vašim kontrolama. Zbog toga je bitno u kojem trenutku i na kojem mjestu stvarate pojedinog klona, a svaka vaša radnja morati će biti proračunata.


Klonovi koje stvarate mogu umirati u beskonačnim količinama, a jedino što se u igri računa kao smrt je kada vaš glavni lik pogine. Tko je među vašim klonovima glavni? Onaj koji ima svijest, a svijest među pojedinim klonovima prebacujete swapper zrakom. Osim što se jedino vašem liku koji ima svijest računa smrt u igri, jednako tako se samo njemu računa i prolazak kroz vrata među pojedinim lokacijama, kao i sakupljanje objekata u igri. Vašim likom upravljate WASD tipkama, držanjem i otpuštanjem desne tipke miša stvarate klon, a lijevim klikom miša pravocrtno ispaljujete swapper zraku, kojom svoju svijest prenašate u drugi klon. Još jedna bitna stvar je da dok držite desnu tipku miša, vrijeme je usporeno i taj mod ćete rabiti za sve fine motoričke akcije koje ćete često izvršavati.

Sama priča usko je povezana s ovom mehanikom i sastoji se u problemima (samo)svijesti, odnosa materijalnog i idejnog (tijela i uma), supstancijalnosti duše, pri čemu je centralno pitanje ono identiteta čovjeka kao takvog. Igra svakako odašilje dašak neugodnosti kada vidite lakoću i potrošnost kojom ubijate vlastite klonove, jednako kao i kada učestalo transferirate svijest među sasvim jednakim klonovima, gdje svaki od njih postaje “pravi” čovjek brzim klikom na tipku miša, dok ostali ostaju prazne, a opet ne mrtve ljušture. Pri ovim radnjama metafizička i etička pitanja gotovo da sama od sebe iskaču na vas. Pitanje koji od klonova je doista čovjek i zašto, pitanje o etičnosti ubijanja klonova koji su u ovoj igri zbog njezine mehanike upravo potrošna roba, pitanje o “sebstvu” pojedinog čovjeka između više vlastitih klonova i sl.

Priča je relativno generična i svakako manje zanimljiva od same premise kloniranja i transfera svijesti na kojoj je utemeljena.

No, igra nikada ne “docira” ili moralizira, nikada ne daje jednostavne “odgovore”, nego u većoj mjeri samo postavlja pitanja i pruža vam prilike da se sami udubljujete u ove probleme. S obzirom na ovakvu priču koja je dosta pretenciozna, vjerojatno ćete se upitati – je li ova igra obilježena “indie hipsterajem” ili se radi o poduhvatu koji ima osjećaj autentičnosti. Moj odgovor bi više smjerao ovome posljednjem. Iako priča na kraju, po mojem mišljenju, ostaje pomalo kratka i pomalo plitka u odnosu na ono što na počecima obećava, još uvijek nije previše plitka i još uvijek ne ostavlja dojam estetiziranog ništavila. Zanimljivo je i to da je priča, koju vam ni na koji način ne želim kvariti, opet po mojem mišljenju, zapravo relativno generična i svakako manje zanimljiva od same premise kloniranja i transfera svijesti na kojoj je utemeljena.

Opisanom mehanikom igre koristiti ćete se kako biste savladali okoliš svemirske stanice i planeta koji vas blokiraju u vašem otkrivanju raznih lokacija i onoga što se u igrinom svijetu dogodilo i dovelo do opustošenosti i raznih čudnih pojava koje vam se postupno otkrivaju. Okoliš vam predstavlja prepreke prije svega u obliku lokacija na kojima morate skupiti neku vrstu kugli, koje rabite za otvaranje prolaza među pojedinim sekcijama igre.


Igra ima određeni dašak polu-linearnosti, budući da se nećete nužno kretati u jednom smjeru, a putevi se granaju. Račun o tome gdje ste bili i gdje još možete ići lako ćete voditi putem igrine dobro dizajnirane i pregledne karte koja će postajati sve bitnija kako prostor koji istražujete bude postajao veći i kompleksniji. No, razlog zašto u igri nema prave otvorenosti je taj što ćete, da biste otvorili nove, veće sektore mape, morati sakupiti sve kugle koje postoje u igrinom svijetu – što znači da igrač na kraju mora proći i riješiti sve lokacije u igri.

Pojedini sektori mape pritom funkcioniraju kao zatvorene cjeline, gdje u novi sektor ulazite preko komandne ploče za koju treba određeni broj kugli kako biste ju aktivirali. Stoga jedino što je u igri “otvoreno” i vama na izbor jest redoslijed rješavanja puzzleova. Budući da biranje redoslijeda izvršavanja radnji u igri nije ekvivalentno otvorenosti, tu se može govoriti samo o prividnoj otvorenosti. Igru nećete moći preći na dva različita načina i zbog toga replayability kojem se možete nadati dolazi samo od zaborava zagonetki nakon nekog vremena neigranja.


Jedini pak neposredni replayability koji dolazi od strane igre je izuzetno isforsiran i zapravo iritantan. Naime, na samom kraju biti ćete prisiljeni napraviti binarni izbor o kojem će ovisiti sam kraj. Kako igra rabi save-sistem gdje nemate više save pozicija, već samo jednu koja funkcionira kao auto-save, na kraju nećete moći učitati raniji stadij igre i vidjeti drugi kraj, nego ukoliko vas dotični zanima, morati ćete igru odigrati otpočetka. Budući da igru u cjelini nije moguće preći na drugačiji način nego prvi put (jer ste i prvi put morali sve istražiti kako biste igru uopće mogli završiti), te budući da nema različitih težina, nema apsolutno nikakvog razloga da igru odmah ponovno igrate. Stoga je taj izbor na kraju pokušaj igre da iz vas jeftino iskamči još jedan prolazak. Dotičan izbor mogao bi se tumačiti i kao “filozofski” klimaks igrinih pitanja, gdje vas igra konačno na kraju pita “gdje stojite”, međutim i u tom kontekstu radi se o relativno slabom, pa čak i, s obzirom na igrina centralna pitanja, nekonzistentnom i nejasnom izboru.

Same zagonetke su, unatoč odličnoj estetici i atmosferi, uz osnovnu mehaniku igre, po meni najbolji dio The Swappera. Ovo je srž igre, njezin čvrst temelj i ono što ju drži daleko iznad ispraznih “iskustava” koje se u zadnje vrijeme često u indie sceni guraju kao igre. Puzzleovi su odlično dizajnirani, dovoljno teški, s odličnom progresijom težine, raznoliki, uvijek logično i jasno prezentirani – što rezultira da će vaš uspjeh uvijek ovisiti o sposobnosti analize, procjene, eksperimentiranja i logike, a nikada o nasumičnim nabadanjima.

Polako ćete analizirati kako se vaše određene mogućnosti ponašaju u uvjetima koje igra baca pred vas, stvarati ćete hipoteze, testirati ih, revidirati, ponekad i potpuno odbacivati, te konstruirati rješenje. Sam ovaj proces iznimno je zadovoljavajuć te je nešto sporijeg tipa, gdje ćete ponekad čak zastati i u miru gledajući u ekran razmišljati. Rješenje vam najčešće neće dolaziti u obliku brzog uvida, već kao rezultat sistematične analize, korak po korak.

Unatoč nekim manama poput priče koja vas pomalo ostavlja “kratkima”, iritantne dizajnerske namjere implicitne kraju igre ili prividne otvorenosti, The Swapper bih svakako preporučio svim gamerima koji uživaju u ovome žanru jer ćete ovdje naći ponajbolje zagonetke od većine igara ovoga tipa, jednako kao i iznimno pogođen osjećaj svijeta te rijetko uspješno pogođenu suptilnost, osjećaj izolacije, introspektivnosti i ukusa.

Rijedak primjer ukusa, odmjerenosti i čvrstog, konzistentnog dizajna kako u gameplayu, tako i u estetskoj domeni. Igra za gamere koji i dalje misle da igre svoj temeljni smisao imaju u iskustvu igranja, a ne tek u promatranju spektakla

85 Naša ocjena
  • puzzleovi
  • estetika
  • atmosfera
  • kontrole
  • prividna otvorenost
  • pomalo plitka priča
  • kraj

Komentari (23)

  • atom

    28.06.2013 - 18:43

    dizajn i atmosfera podsjećaju na super metroid… 😉

    • Ementaler

      @atom, 28.06.2013 - 19:58

      Istina, baca malo na Super Metroid dizajnom, samo otvaranje vrata me odmah na Metroid podsjetilo :) al Super Metroid ima bolju glazbu :)

    • afterlife

      @atom, 28.06.2013 - 20:48

      super metroid je najjaca igra,presao sam je jedno 10 puta

  • BsTyLer

    28.06.2013 - 19:27

    Ljepo iznenađenje koje sam dobio kao gift na steamu,mislim da ču je nakon ove rec..i odigrat.

  • Adam Jensen

    28.06.2013 - 19:37

    Zvonimire svaka čast na recenziji, ovo je možda i najbolja recenzija nečega što sam ikada pročitao, ne govorim samo o mišljenju o igri nego o cjelokupnom (tvom) načinu razmišljanja i izražavanja, iako sam se malo umazio video recenzijama s užitkom sam pročitao ovaj tvoj članak (jer ovo je više od obične recenzije igre). The Swapper sam stavio na playlist još nakon što sam pogledao Igorov video komentar a nakon ove recenzije ne mogu čekat da je odigram.

    • piydek

      @Adam Jensen, 28.06.2013 - 20:36

      Hvala ti na lijepim riječima Adam, drago mi je da ti je dobar tekst ;).

  • Jester

    28.06.2013 - 19:45

    Igra je stvarno dobra, isplati se odigrati….

  • Zael

    28.06.2013 - 21:51

    62 ocjena korisnika… čim nije neki semi-cinematic-heavily-scripted-cgi-shit odma ne valja…

  • DxD

    28.06.2013 - 22:28

    Izvrsna recenzija! Gust je procitati ovako dobar tekst gdje mozes donjeti odluku da li neka igra vrijedi novca. Ovu cu definitivno odigrati. Pohvale za HCL tim

  • Draka

    29.06.2013 - 23:43

    Stvarno predobra igra!
    Oduševljen!

  • Xpider

    30.06.2013 - 19:56

    http://img823.imageshack.us/img823/9788/398w.jpg

    zapeo sam ovdje jel neko ovo rijesio

    • BsTyLer

      @Xpider, 30.06.2013 - 20:01

      nisam došao još do toga ali velki plus za MSI On Screen Display :))

    • Xpider

      @Xpider, 30.06.2013 - 20:05

      sto to

  • Xpider

    30.06.2013 - 20:18

    http://img844.imageshack.us/img844/228/36oj.jpg

    yeahhh, ako neko zapne na ovom mjestu neka se javi,
    inace obozavam zagonetke,ova igra je fenomenalna sto se tice toga, na ovoj zagonetki sam ostavio samo nekih sat i po do dva sata. 😀

    • Maximum

      @Xpider, 01.07.2013 - 08:16

      Kucaj na youtube swapper walkttrought pa nadji.

    • MrmAngeluS

      @Xpider, 01.07.2013 - 08:58

      koja je poanta logičke igre ako će ti je netko drugi riješavat umjesto tebe? xD

    • Xpider

      @Xpider, 01.07.2013 - 12:28

      upravo to, ja da sam htio mogao sam naci walkttrought i proletiti dalje, ali ne vidim poentu u tome, ne bi sjedio 2h za racunarom i skako po jednom mjestu razbijajuci glavu, zagonetke su vrhunske, do sad sam zapeo na dvije i ostavio sam dobrih 3 4 sata na njima 😀 inace imam oko 120 i nesto orba idemo dalje 😀

    • PppPP

      @Xpider, 06.07.2013 - 19:56

      Zato si post prije tražio pomoć hahah

  • MrmAngeluS

    01.07.2013 - 06:24

    inače, odlična igra, a bome odlična i recenzija. Zbilja sam se ugodno iznenadio stajalištem HCLa na odnos stare igre – nove igre i to što se moderne igre rade bez duše.
    Sama igra ima dosta teških zagonetki, nekoliko od kojih sam čak nakon razbijanja glave i pokušavanja svih meni znanih kombinacija jednostavno dignuo ruke i nastavio dalje; za razliku od Braida za kojeg je trebalo najviše 15ak minuta za teže zagonetke.
    Svaka čast dečkovi! (Y)

  • mile108

    01.07.2013 - 10:20

    Odlična igra, jučer skinuo i igrao do kasno u noć 😀 100 od mene 😀

  • Rockavella

    03.07.2013 - 10:28

    Ovo je jedan od najboljih puzzle platformera ikad, dobro meni osobno ne može premašiti "The Lost Vikings" prvi dio, ali u top 5 je sigurno. Igra je jednostavno toliko zarazna da se istu teško može prestati igrati, a u isto vrijeme je zabavna i interesantna.

  • SenkeM

    03.08.2013 - 21:01

    Nemojte čitati komentar ako niste zavrsili igricu, a planirate..

    Ok, kasnim nekih mjesec dana, ali stvarno zelim da vidim misljenje drugih koji su presli igru. O cemu se, po vama, radi u igri, ko je ustvari glavni lik?
    Ja koliko sam shvatio iz igre to je klon znanstvenice, koja je ustvari i sama klon koji su stvorile one dvije (nisam siguran kako se zovu, ali imena im pocinju sa C i D). Dalje, nekad u proslosti u stanici na kojoj se nalazis, bilo je puno clanova ekipe koji su nasli Watchers-e (ili je mozda bio samo jedan, kojeg su raskomadali na dijelove) na nekoj planeti i ubacili su ih sa sobom na brod, da bi ih izucavali. Vremenom su shvatili da su svi oni povezani telepatski i tako su dosli na ideju da naprave Swapper uredjaj. I nakon toga su izucavali Watcher-e, sto se njima bas i nije svidjelo, pa su (svjesno ili nesvjesno) ubili gotovo cijelu posadu broda. Samo su se one dvije uspjele da se spase pretvarajuci se u one uredjaje u kojem smo ih vidjeli pred kraj igre. I vremenom su stvorile klon znanstvenice, i tako je pocela radnja igre.
    Slaze li se mozda jos neko s ovim?
    Ako ne, bas me zanima sta vi mislite.
    Znam da je prica kod ovakvih igara sporedna stvar, ali meni je znacajna, u svakoj igri, i ova mi se nije bas svidjela jer su neki detalji ostali u mutnome.

    I jos jedna stvar, koji ste vi kraj odabrali? Ja sam ostao, jer mi je prvo to bio "right thing to do", a i zbog jos necega sta sad stvarno ne mogu napisati..

  • Me666

    02.11.2016 - 23:24

    Zaigrati zbog zagonetki svakako. Lijep “aha!” osjećaj kada nešto napokon uspijete dokučiti (makar zagonetke i nisu previše zahtjevne), a ako želite kvalitetnu priču ovdje je nećete naći. Duboku svakako, ali toliko duboku da postaje hipsteraj pa se slažem s recenzijom u tome da igra postavlja mnoštvo pitanja. Najvažnije pitanje – koja je granica između duboke, kvalitetne priče i običnog hipsteraja? Ona je, na primjeru Swappera, jako tanka.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!