The Walking Dead franšiza hrani se na kontinuitetu. U stripovima i TV seriji još uvijek je to priča o Ricku Grimesu, 14 godina poslije prvog broja i sedam godina nakon prve epizode. Razvoj likova u svijetu bez perspektive je ono što fanove drži na okupu. Nisu to „šetači“ niti je to misterij zombi apokalipse. Postoji hrpa drugih franšiza sa zombijima, a TWD nije ništa bliže objašnjenju kako je došlo do pandemije nego je to bio u samom početku.

Mislim da je to važno napomenuti jer Telltaleov serijal The Walking Dead igara nakon treće sezone gotovo da nema nikakav kontinuitet. Za fanove koji su napeto pratili što će se dogoditi s Clementine prošle divije sezone, u trećoj sezoni, tzv. New Frontieru, ne postoji nešto što bi ih dodatno vezalo uz njezin lik. Glavni krivac za to jest što Clementine više nije glavni, pa čak ni igrivi lik u trećoj sezoni.

Telltale će reći da to nije istina, ali igrive dionice s Clementine rezervirane su za flashbackove i mislim da ukupno ne traju duže od 15 minuta. Pazite, sve zajedno ne traju toliko, nakon što smo s tim likom proveli više od desetak sati prošle sezone. Umjesto nje, u prvom je planu potpuno novi lik, Javier Garcia, kojemu se put ispreplete s Clementininim.

Zanemarite ono što Telltale kaže – Clementine nije igrivi lik jer nju kontrolirate svega 15 minuta u čitavoj avanturi.

Javier je solidno napisan lik kad ga se stavi u kontekst njegove obitelji. To je ujedno i glavna tema ove sezone – obitelj prije svega, odgovornost prema rodu i nasljeđu. Javier ima zanimljivu pozadinsku priču temeljenu na njegovom konfliktnom karakteru, ima fin tijek razvoja kao osobe te situaciju koja je „bure baruta“.

Po modelu ponašanja ima crtu koja podsjeća na Leeja iz prve sezone, iako mislim da je Leejeva priča bila daleko interesantnija jer ste s njime nešto postigli kako god da vam je igra završila. S Javierom sam postigao jedino to da mu je odnos prema svim likovima bio distanciran, hladan i rezerviran, što je rezultiralo totalno ispraznim krajem priče.

Kažem kraj priče jer Telltale nakon ove avanture ne daje naznake da će Javier biti protagonist budućih igara. Ta uloga rezervirana je za Clementine, ali je pitanje hoće li ona ikada više biti lik kojega definira igrač, a ne Telltale. Naime, već se u New Frontieru primijeti drastično smanjivanje poveznica s prijašnjim sezonama i odlukama koje su igrači donosili u njima. Primjerice, iako je druga sezona mogla završiti na četiri različita načina, Clementinina priča u trećoj sezoni uvijek počinje i završava jednako – onako kako je Telltale odlučio.

Iako je druga sezona mogla završiti na četiri različita načina, priča treće sezone za Clementine uvijek počinje i završava jednako.

Upravo iz tog razloga Javier je postavljen kao glavni lik jer se priča na taj način oslobađa „utega“ različitih odluka iz prethodne sezone. A s obzirom da Javier neće biti glavni lik iduće sezone, Clementinina priča može biti nastavljena bez obzira na odluke koje igrač donese u New Frontieru.

Mislim, takvo što je sasvim očekivano i uopće to više ne gledam kao nekakav minus – znam da Telltale štanca igre na pokretnoj traci i da im dobro ide. Ljudi znaju svoj posao, samo vjerujem da bi doista trebali ukloniti onu svoju uvodnu rečenicu – „priča se prilagođava vašim odlukama“. Nitko to više ne puši, jer naprosto nije istina.

Sumnjam da je ijedan fan prve dvije sezone pomislio kako bi bila dobra ideja da Clementine više ne bude igrivi lik. A treća sezona donijela nam je upravo to, marginalizirajući pri tome odličan lik i njezinu pozadinsku priču. Clementine tako u trećoj sezoni može funkcionirati i kao potpuno novi lik za igrače koji se po prvi put susreću s TWD avanturom.

S obzirom da igra ne pridaje veliku važnost na događaje koji su se dogodili prije te sezone, to je pogodan scenarij za novopridošlu publiku, ali je pljuska za postojeće fanove. Ima dijelova u igri kada se Clementine neizravno referira na prijašnje događaje, ali većinu vremena to će promašiti i oni koji su tim događajima svjedočili, čisto jer ih sada više ne priča glavni lik.

A New Frontier je pogodniji za novu publiku nego za fanove Walking Deada. Bog zna da nije ni blizu fantastične avanture iz 2012.

Primjerice, Clementine u jednom trenutku reagira na situaciju koja ju podsjeća na događaj iz druge sezone. No, igrač nema pojma da se ona toga sjetila – jer je fokusiran na Javiera i zbivanje iz njegove perspektive. Tek na kraju epizode, u opisu odluke koja je donesena, igrač kroz tekst doznaje da se Clementine nečega sjetila prilikom te situacije.

Zanimljivo je, međutim, da igra ne ide daleko od standardne formule TWD-a iako Telltale ima namjeru srezati što više poveznica s prošlim sezonama i pritom uništava koncept koji uspješno funkcionira kod stripa i TV serije. Za razliku od Telltaleove igre, strip i serija uvijek donose nešto samom univerzumu – ekstravagantnog lika s tigrom, bizarnu grupu koja se oblači u zombije i sl. Iako već imamo 169 brojeva stripa i 99 epizoda serije, još uvijek postoje stvari koje iznenađuju i šokiraju fanove franšize. Videoigra to, nažalost, nema.

Odjednom je u svijetu Walking Deada preživljavanje sekundarna aktivnost – u New Frontieru na prvo mjesto dolaze svađe i prepirke oko kojih se sve vrti.

Dramski sukob treće sezone TWD avanture za svijet TWD-a nije ništa novo ni ne viđeno. Imali smo identičnu stvar u originalnom predlošku – odrađeno daleko bolje. Treba reći da New Frontier ima nekoliko odličnih dramskih scena koje ostaju u sjećanju, ali isto tako treba naglasiti da su one prisutne u daleko manjoj količini nego u seriji.

Prema trenutnom dosegu, čini se da Telltaleova igra nikad neće prići ni blizu pametno režiranoj drami kakvu recimo možete vidjeti u zadnjoj epizodi serije. No, ako mislite da miješam kruške i jabuke te da igru i seriju ne bi trebalo uspoređivati, New Frontier je svejedno na gubitku jer je po količini kvalitetne drame slabiji i od prve igre iz 2012.

Originalni TWD uspio je u jednu cjelinu strpati različite tematike i ništa nije izostavio. Treća sezona izostavila tek se malčice dotakla ključne tematike – preživljavanja, a prenaglasila je konflikte među likovima. Nisam sretan time što je Telltaleov TWD postao simulacija svađanja i prepiranja u kojoj se likovi ponašaju nerazumno poput djece. Jednostavno su svedeni na karikature koje reagiraju točno onako kako biste to očekivali. Daleko je to slabija karakterizacija od Telltaleovih prijašnjih radova, primjerice The Wolf Among Us.

Lica su i dalje drvena pa reakcije likova moraju izgledati kao prenemaganja grimasama da bismo uopće vidjeli nekakvu reakciju na njima.

Slaba karakterizacija za sobom povlači neželjen efekt predvidivosti. S obzirom da je dobro poznato da su svi osim protagonista u TWD-u potrošna roba, ovdje je točno moguće predvidjeti koji će likovi otpasti jer su sekundarni i suvišni kako priča prilazi kraju. Baš kao u dosadašnjim igrama – ne možete spasiti onoga kome je Telltale namijenio da bude žrtvovan – možete samo birati kada ćete se pozdraviti s njim. Doduše, New Frontier se u jednom specifičnom trenutku naruga tom pristupu, ali je na kraju svejedno hoće li na mjestu X poginuti lik A ili B, kad će na mjestu Y poginuti lik koji je preživio na X-u.

Konačno, takav matematički pristup je sve što je preostalo od Telltaleovog The Walking Deada. Ako sam do sada kukao kako se broj zagonetki smanjuje svakom sljedećom epizodom – ovdje sada zagonetke više ne postoje, dijalog funkcionira na isti način kao i prije pet godina, QTE sekvence možete odraditi nosom, ušima, laktom i malim nožnim prstom – da dalje ne prostačim; toliko je izazovan. Facijalne animacije su ponovno karikaturalne i djeluju neozbiljno, kao da gledam klaune ili stand-up komičare koji se prenemažu grimasama dok reagiraju na ono što se događa.

A sad, ono što će najviše zasmetati fanove. A New Frontier zgotovoljen je brže nego dosadašnje sezone – u roku od pola godine. Doduše, postoji razlog za to, a on se vidi u kratkoj trajnosti. Dok vam je za prelazak prethodnih sezona trebalo oko 12 i više sati, ovu komotno možete završiti za sedam sati, računajući i pauzu za ručak.

Epizode traju duplo kraće, po uzoru na format mini-serije TWD: Michonne, ali se za razliku od te igre prodaju po jednakoj cijeni (25 eura) kao i dvije sadržajnije sezone. Dok su te sezone pomicale granice i donosile interaktivnost kakvu strip i serija ne mogu dostaviti, A New Frontier samo tapka na mjestu i jednostavno ne vodi nikamo.