Prošlo je 8 dugih godina od kada je (tada) mala programerska kuća izdala na tržište igru pod imenom Tony Hawk’s Skateboarding. Veliki hit koji je lansirao legendu jednog ekstremnog sporta, kao i cijelu supkulturu pred svijetlo reflektora. Nakon izlaska drugog nastavka, koji je sve ono dobro i revolucionarno iz prvog nastavka unaprijedio na jednu potpuno novu razinu, svima je bilo jasno da je zlatna koka napokon tu. Iz sadašnje pozicije imamo lijep uvid u razvoj događaja, te možemo reći kako je serijal imao kreativnih uspona i vrhunaca, dok zadnje 3-4 godine nažalost moramo govoriti o padovima te stagnaciji originalnosti. Tome je pridonijelo nekoliko ključnih faktora. Naime, drugi nastavak je ljestvicu svega podigao toliko visoko, da je konkurencija nakon prvog pokušaja neslavno propadala. Tako da serijal sve do ove godine i izlaska EA-ovog Skate-a praktički nije imao konkurenciju. Mora se i spomenuti da je politika izdavača da novi nastavci igre izlaze svake sljedeće godine pridonijela i očitoj suši novih ideja, te zbog toga Tony Hawk igre zadnjih godina plivaju na nemirnoj vodi stare slave, recikliranja i minimalnih noviteta. Nemojte mi zamjeriti na ovakvom uvodu, ali sam smatrao potrebnim ovo napisati s obzirom da navedene činjenice govore dosta i o ovom, devetom nastavku serijala.

Početak igre nas vodi tamo gdje nas je vodio i prvi Underground. Kreirate svoj lik, preuzimate njegovu ulogu, te ćete od potpunog lokalnog anonimusa doći do statusa skaterske super zvijezde. Put tamo vodi impresioniranjem već postojećih zvijezda, tj. dokazivanjem svojih vještina pred njima. Super zvijezde su ovaj put podijeljene u 3 kategorije. Carrer skateri kao što su Tony Hawk, Bob Burnquist i Arto Saari zarađuju za život baveći se ovim sportom. Osim što ih morate zadiviti, tijekom igre, od njih ćete učiti razne trikove i vještine. Takozvani rigger skateri kao što su Jeff King, Bam Margera i Rodney Mullen spadaju u kategoriju skatera koji koriste okoliš kako bi napravili rampe i površine za izvođenje trikova. Zahvaljujući njima, vaše vještine građenja vlastitih rampi po levelima će se usavršavati. Treća i posljednja skupina su hardcore skateri. Dustin Dollin, Andrew Reynolds i Mike Vallely su ljudi koji se bave skejtanjem čisto iz ljubavi prema sportu i nije ih toliko briga za medijsku pompu koja se stvorila oko njega. Oni će vas naučiti nove vještine kao što su Aggro Kick i Aggro Push. Priča vam omogućuje biranje vlastitog puta u građenju karijere, te izvršavanja zadataka samo onog stila kojemu naginjete. Naravno, ako želite 100 % završiti igru, morati ćete završiti sve zadatke.

Zadatci su slični kao u prijašnjim igrama, kao i sustav ocjenjivanja. AM, Pro i Sick mark-ovi su tu da ponovo definiraju vašu vještinu i spretnost akumuliranu u bodovima. Ono što nije dobro u svemu tome jest što većinu vremena izvršavajući zadatke će te doživljavati svojevrsni deja vu osjećaj nečega što ste već napravili. Vrijedi napomenuti da su klasični zadatci opet tu, tako da se old skul fanovi i dalje mogu zabavljati sa skupljanjem slova, traženjem tajne vrpce, high score-om itd. Uz sve prijašnje vještine, tu je i par novih. Aggro Kick služi da se snažnim odgurivanjem od tla postigne veća brzina. Ono što se meni nije svidjelo u svemu tome jest poprilično arkadna i nerealna brzina. Nakon 4 uspješna odgurivanja se postiže brzina kao da vas vuče motor od 250 ccm. Aggro Push služi da se tijekom manuala odgurnete uz zid i tako dobijete na brzini te lakše održite combo živim. Uz već poznati Nail The Trick, tu je sada i Nail The Grab, dok je Nail The Manual nažalost rezerviran samo za PS 3 i X360 verziju. Leveli su kao i uvijek veliki, odlično dizajnirati, te prepuni mjesta za opake combo-e. Za deveti nastavak su bili rezervirani gradovi istočne obale SAD-a kao što su Philadelphia, Baltimore i Washington. Gradovi su podijeljeni na nekoliko lokacija, kao recimo Philadelphia na Inner City, Downtown Philly i FDR Skatepark.

Soundtrack je kao i uvijek na razini, raznovrstan, te će se za svakoga naći ponešto što voli slušati, unatoč tome što neki govore kako je upravo to podilaženje raznim žanrovima malo razvodnilo ”pravi skaterski soundtrack” kakav su imale prve dvije igre. Grafički, moram reći kako se radi o starom Tony Hawk’s Underground engine-u, koji se za PS 2 verziju reciklira i po četvrti put. Unatoč tome, ne vjerujem da na grafiku itko može imati pritužbi. I s time upravo dolazimo u srž svega. Igra je zapravo reciklaža svega dobroga iz serijala i kada se malo bolje pogleda, radi se o još jednom expansion pack-u sa novim levelima, nekoliko novih likova, par novih trikova i vještina, te novim soundtrackom. Kolega Solidus je u PES 2008 recenziji napomenuo kako se Konami ulijenio, te ovdje možemo podvući sve ovo te konstatirati kako se Neversoft ulijenio. Svi ovi nedostaci i recikliranje i nisu bili toliko upadljivi ovih godina sve do sada kada je Skate opako zaprijetio tronu na kojem se TH serijal odmarao svih ovih godina. Ovdje nažalost ne možemo govoriti ni o najavljivanoj Video Editor opciji koja je također ostala rezervirana samo za PS 3 i X360. PS 2 era se polako bliži kraju, većina igara koje izlaze su portovi sa novih konzola, te se nažalost radi o limitiranim verzijama originalnih igara.

Ono što je više nego jasno jest da ako želite iznova uživati u Tony Hawk igrama, te ne biti zakinuti za određene aspekte igre, morate si nabaviti neku od novih konzola. Tony Hawk’s Proving Ground je solidna igra, koja bi trebala zabaviti sve fanove, s obzirom da donosi sve najbolje iz prijašnjih igara isporučeno u jednom paketu. No nažalost, vremena se mijenjaju te za napraviti vrhunsku igru nije dovoljno reciklirati većinu toga, a novitete davati na kapaljku. Čitamo se sljedeće godine s nadam se puno ljepšim vijestima.

>> Komentari recenzije na forumu