HCL.HR

Recenzija

Undercover: Operation Wintersun

Davor Igrić

Odavno je prošlo vrijeme kada su godišnje izlazile barem dvije odlične, par dobrih i zanimljivih i još nekoliko nadasve igrivih avantura. U današnjem svijetu pucačina, RPGova, i ponekog horror naslova, klasične point `n` click i slične avanture u potpunosti su zaboravljene. Godišnje, to se svodi na jednu do dvije igrive i ni blizu odlične «mozgolomke». No, iako neki tvrde kako će avanture za godinu ili dvije u potpunosti izumrijeti, ja mislim suprotno. Dok je god pasioniranih igrača poput mene, avantura će za njih biti. Ovo je samo jedna svojevrsna kriza iz koje će se jedan od najstarijih igraćih žanrova uz ponešto muke – izvući. Danas vam predstavljam jednog pravog predstavnika ovog žanra. Punokrvnu, point `n` click avanturu iz trećeg lica, zanimljivog imena Undercover: Operation Wintersun.

Smells like WW2…Opet?

Vrijeme. 1942. Mjesto. Njemačka. Operacija Wintersun (ili Wintersonne, kako bi rekli naši njemački prijatelji) bila je njemačka operacija sastavljanja nuklearne bombe. Svojevrstan pandan američkom «Projektu Manhattan». Kako je ovo bilo doba kad je nuklearna energija bila u povojima, te se o njenom korištenju vrlo malo znalo, postojalo je mnogo znanstvenika, sa obje zaraćene strane, koji su tu energiju željeli iskoristiti za koristi svoje zemlje. Malo ljudi zna da su Nijemci apsolutno prednjačili u istraživanjima na ovom polju. Još manje ljudi zna da su Nijemci bili ti koji su imali prve prave nacrte nuklearne bombe. � to bi se danas dogodilo da su je i napravili i iskoristili protiv svega što su tada mrzili. Stavljam sto eura u kladu da nas, Slavena, danas ne bi bilo. No dosta o povijesnim okolnostima koje okružuju igru, idemo mi na pravu priču.

Zašto je glavni protagonist u nekoj avanturi uvijek pametan…Ili bar profesor?

Dakle, vi ste profesor na nekom fancy sveučilištu u Britaniji gdje predajete fiziku i matematiku. Jednog dana dobijete poziv vrijedan nacionalne sigurnosti. Nakon što vam se objasni gornja priča o njemačkom razvoju atomske bombe, vi sa svoja dva suradnika (špijuna) krećete u samo srce Njemačke istražiti «koliko su daleko Nijemci stigli u svojim istraživanjima». I tu počinje pravi gameplay. Na prvi pogled ova igra skoro u potpunosti podsjeća na prve nastavke legendarnog Broken Sworda. Inventorij u donjem kutu ekrana koji se «aktivira» prelaskom miša, putovanje po cijelom svijetu, čak i sam izgled glavnog lika (i njegove ženske družice) pomalo podsjeća na legendarnog Georgea Stobbarta i prekrasnu Nico. U svakom slučaju kada se nešto uspoređuje sa BSom, onda to definitivno ne može ispasti loše. Prvih par zagonetki daje naslutiti u kojem će smjeru igra i same zagonetke ići. Poprilično su logične, zanimljive i popraćene pomalo dosadnjikavim, profesorsko-štreberskim komentarima glavnog lika. I taman kad se prosječan gamer navikne na sve, i pomisli da je naletio na pravi biser ovog žanra, počinju sve one boljke zbog kojih su avanture u današnje vrijeme pomalo nazadovale. � to se ide dalje u igri, zagonetke postaju sve nelogičnije. Često će te skupljati stvari koje nikad nećete iskoristiti dok ćete druge koristiti za bilo koju radnju (čitaj: konstantno). Kad kažem nelogične, onda mislim stvarno nelogične. Recimo, ima jedan dio na samom početku igre kod kojeg vaš lik pokupi neki papir na kojem piše nešto u stilu: «Molim te, random čovječe (pismo je upućeno nekom suradniku), učini ovo u tjednu 1 (Week 1) = neka švrljotina, te ovo u tjednu 2 (Week 2) = Pi (broj koji svi dobro znamo ako smo pohađali satove matematike u školi)». Na prvi pogled, ovo apsolutno ništa ne znači. Ali ne…Prolazeći dalje igru, pronalazite dnevnik. U dnevniku, osim običnih gluposti poput, što je lik danas jeo, kakav je poklon kupio djeci za rođendan, vidite i malu natuknicu na rubu lista koja glasi Pi = 3.1415 (plus još par brojeva koje dolaze iza, programeri su mislili i na one koji ne znaju kako glasi Pi). Naravno, isti ti programeri pomislili su da kežualan igrač avantura zamjećuje stvari veličine pet piksela pa nisu smatrali potrebnim da to malo podebljaju i istaknu. Uglavnom, dolazite do velikog sefa. U samoj sobi gdje je sef, vidite neke papire i brojne hintove, za koje, naravno, svaki imalo logičan igrač pomisli da moraju imati veze sa sefom. I tako on kombinira, a sef nikako da se otvori. I onda prosječan igrač poludi i poželi da je našao bar pola štapa dinamita umjesto tih lejm papira i odlazi na net pogledati walkthrough. I tamo uviđa da ti papiri nemaju apsolutno nikakve veze sa samim sefom. Cijela logika ove zagonetke bila je u onom dnevniku i onom papiru kojeg ste prvog našli. Odnosno, ako te logike uopće ima. Naime, dobitna kombinacija na sefu glasi. 3 lijevo, 1 desno, 4 lijevo, 1 desno, 5 lijevo. Baš poput onog famoznog broja Pi kojeg ste pronašli sat vremena ranije. Uglavnom, ovo je bio samo jedan od primjera zagonetki koje će vam uništiti želju za daljnjim igranjem. Iako, moram priznati da ova igra posjeduje jedan široki spektar različitih mozgolomki koje se neće uvijek vrtjeti oko istog «uzmi ključ i stavi ga u bravu» tipa. Bit će tu i raznih špijunsko, akcijskih dijelova kada ćete pravilnim odabirom puta morati izbjeći stražarske patrole. Na određenim dijelovima igre čak ćete morati i lijepiti pojedine komadiće rastrganog papira kako biste dobili cijeli dokument koji je netko želio sakriti od očiju javnosti. Uglavnom, koliko god bilo nerealnih i zbunjujućih zagonetki, one definitivno nisu ono što u igri ne valja.

Dobro da igra nema bugova…Ne, čekaj

Ono što u igri ne valja jesu bugovi. A ova igra definitivno posjeduje širok spektar istih. Počevši od buga kod kojeg vaš profesor konstantno ponavlja jednu rečenicu (sve dok se ne maknete sa ekrana), pa do stvaranja random broja istog predmeta u vašem inventoriju, sve zato da bi oni u sljedećem trenutku nestali. Ali bug koji me najviše iznervirao je onaj kod kojeg sam morao ponovno prolaziti sat vremena igre. U jednom trenutku kod loadinga novog ekrana igra mi se malo usporila, profesor je nešto prokomentirao, ja sam se trebao sakriti da izbjegnem čuvare, no oni nisu došli. A trebali su. To je uzrokovalo neaktivaciju zagonetke koja je slijedila nakon. Naravno, u početku nisam znao u čemu je problem, ali jedan posjet walkthrough stranici maknuo je sjenu sa još jednog misterija ove famozne igre. Osim ovog, loše strane igre su i njena sporost, odnosno dužina učitavanja pojedinog ekrana. Još bi razumio dugi loading za prosječan RTS ili FPS, ali za jednu avanturu učitavanje ekrana na kojem pada snijeg i trepere lampice cijelih pola minute je stvarno bogohuljenje. Zamislite scenu u kojoj glavni protagonist otvara najobičniji ormar (kako bi dobili close-up unutrašnjosti) i za to igri treba 15 sekundi. Žalosno je i to da je i kut kamere za jednu avanturu katastrofalan, pa se nerijetko događa da vaš lik pokriva vaš pogled na neku važnu stvar koju treba pokupiti ili «trigger happy» zagonetku.

Ako se tol`ko loada, onda bar grafika mora biti dobra

Grafika je za jednu avanturu dovoljna, možda čak i iznad prosječno dobra. Jako detaljna. Jedini je problem što su igrin interijer i eksterijer jako loše dizajnirani. Ako ste vani, uvijek će biti mrak, ako ste u nekoj kući, uvijek će biti tamno i sjenovito. Bar u početku. To, doduše, daje igri neki dodatni plus na atmosferu, ali je svejedno pretmurno za moj ukus. Animacije su zadovoljavajuće, iako su likovi mogli biti malo detaljnije dizajnirani i ne toliko kruti. Osim toga, voice acting i nije nešto posebno. Zvuk dosta puta zna kasniti, ili zna doći do neke nerealne stanke u dijalogu između dva lika.

Pixel hunting…Najlošiji izum 21. stoljeća

Za kraj sam sačuvao najveću glupost same igre. Ako uspijete proći sve bugove i sve nerealne zagonetke dočekat će vas famozni pixel hunting. Zamislite sobu u kojoj je jedina stvar važna za nastavak igre crna mrlja na podu koju vi morate ispolirati1!!!! da biste nastavili dalje. Naravno da je soba tamna, a svi kojima daltonizam nije zapisan u genima znaju da tamna soba i crna mrlja ne idu jedno s drugim. Vezano za unutrašnjost zgrada i kuća koje ćete istraživati valja spomenuti da će oni uvijek sadržavati iste stvari: radni stol, stolicu, ormar sa knjigama, puno bespotrebnih papira na stolu, prozor, električnu utičnicu?, slike…Ovime sam htio dati do znanja da ćete u svaku sobu u koju uđete uvijek znati koje predmete možete pregledati i ne saznati ništa novo o bilo čemu. Čak ni neki fun fact o vlasniku. Istina jest da će uz njih biti i neki predmet važan za daljnji napredak (uz to i nevidljiv), ali nedovoljno da vas u potpunosti uvede u priču. Koja je, ispričana kroz pojedine zanimljive portrete vlasnika, mogla stvarno biti zanimljiva.

Ja čekam bolje dane

� to se tiče avantura, ovo nije jedan dobar naslov. Priča zvuči zanimljivo, ali nije dovoljno dobro ispričana. Zagonetke izgledaju raznoliko, ali nisu dovedene do savršenstva. Bugovi jednostavno ubijaju volju za nastavkom igranja, a i tmurna atmosfera će vjerojatno odbiti određen broj igrača. Sve u svemu, ja čekam bolje dane za avanture.

>> Komentari recenzije na forumu

Koliko dobra može biti klasična point `n` click avantura iz trećeg lica smještena u vrijeme drugog svjetskog rata? Iako zvuči izlizano, možda i nije sve tako sivo…

0 Naša ocjena

Komentari (0)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!