One thing, and one thing only – killin’ Nazi’s
A sama priča započinje pred kraj tog velikog povijesnog sukoba, u ono čudno doba kad su još čudniji ljudi znali da rat dolazi kraju, i bilo im je žao zbog toga. Britanska tajna agentica Violette Summer leži u bolničkoj postelji zarobljena teškom komom i zaokupljena sjećanjima na protekle akcije iza neprijateljskih linija. Upravo su joj te misije otvorile oči i pokazale sav nemoral onoga čemu je posvetila svoj život. I dok se Violette prisjeća događaja koji su je doveli do zarobljeništva i trenutnog stanja, igrač preuzima kontrolu nad njom i još se jednom upušta u pakao ispunjen Nacistima i kukastim križevima – no ovoga puta s namjerom da ih tiho eliminira i bez ikakva traga nestane sa scene.
Prikaz špijunske strane globalnog sukoba čini se kao lijep odmak od svih pucačina i strategija u kojima smo obavili gotovo sve moguće i nemoguće bitke četrdesetih godina proteklog stoljeća. Zapravo, čini se još privlačnije utoliko što je inspiriran istinitom pričom britanske agentice Violette Szabo. Ipak, nije sve tako privlačno kao što izgleda na prvi pogled. Počenemo li s pričom, a uslijedit će još mnogo kritika, ne može se reći da je fabula smislena. Naime, misije, odnosno Violettina sjećanja, nisu povezane nekakvom čvrstom okosnicom već mogu djelovati kao nasumično izmišljeni događaji, što je posebno tužno jer se na početku igre vidi potencijal za priču kakve se ne bi postidio ni Dostojevski.
German will be sicken by us
Dakle, obećavajući fokus maknut je s priče na gameplay i tu je nastala golema pogreška, jer gameplay nije spreman ponuditi originalnost i kvalitetu. Da biste si bolje predočili problem ovog naslova, zapitajte se što vam ja zapravo jako bitno kod jedne igre. Kakav god vaš odgovor bio, Velvet Assassin ne nudi to u potpunosti – smatrate li inovativnost gameplaya važnom stavkom, Velvet Assassin A je originalan na sve krive načine; mislite li da tu istu stvar može zasjeniti intrigantan zaplet, zapanjujući dizajn ili pak nešto treće – prevarili ste se jer VA pridodaje važnost sporednim, štoviše nepotrebnim elementima. U suštini, to bi značilo sljedeće: Igra pred vas stavlja 12 nivoa, umjetnu inteligenciju ispod prosjeka, tri do četiri oružja za rješavanje te inteligencije, te nekoliko već viđenih stealth fora (skrivanje u mraku, stealth ubojstva, prerušavanje u neprijatelja, korištenje okoline za zavaravanje protivnika). No bit zapravo nije u tome što je igra besramno neoriginalna, već u tome što kada to i pokušava biti, zvuči kao razočaranje.
Uz već spomenutih 12 nivoa (što je brojčani ekvivalent za riječ kratko), proizvođač je nekako morao produžiti igru te se zbog toga odlučio na konzolaški chekpoint sistem. Istina, dotični ponekad povećava izazov i napetost, no sve ima svoje granice. Velvet Assassin tako snima poziciju otprilike svakih pet minuta igre, ili pak bolje rečeno – nakon pet prostorija i isto toliko neprijatelja. Problem je u tome što će vas jedan od te petorice zasigurno spaziti, a to je, kako smo već utvrdili – instantna smrt. Dakle, igra vas vraća na posljednji chekpoint i opet slušate iste dijaloge (u trajanju od nekoliko minuta), opet skupljate iste ključeve, opet povlačite iste poluge i opet varate iste neprijatelje, samo se ovaj put još pritom nadate da ne napravite istu grešku kao i zadnji put. Jer VA ne prašta greške – ne možete pobjeći od neprijatelja i sakriti mu se, štoviše, ne možete ga ni ubiti. A sve se to moglo riješiti ograničavanjem save funkcije na neki razuman broj, naravno, s tim da igrač može snimiti gdje hoće i kada hoće. Izazov bi tako ostao, a barem nebismo morali iznova slušati dijaloge neprijatelja koje već znamo napamet. Zašto se nitko pametan nije sjetio toga, ostat će misterija.
The German will talk about us
Kulminacija trulosti stealth koncepta vidljiva je u opciji tzv. razvoja lika. Naime, tijekom igre trebali biste i istraživati te pronalaziti skrivene iteme koji vam donose experience. Kao da osnovno izbjegavanje neprijatelja nije teško već samo po sebi, želite li napredovati morat ćete se izlagati dodatnom riziku kako biste unaprijedili šuljanje, morfij i količinu zdravlja. O nelogičnosti ovakva pristupa mogao bih napisati čitav esej, no morat ću se ograničiti tek nekoliko rečenica. Dakle, zamislite si onu situaciju koju sam spomenuo prije – pet prostorija, pet neprijatelja: eliminirali ste četvoricu i shvatili da se u sporednoj sobi nalazi collectable item koji vam je potreban za jednu dodatnu zvijezdicu bržeg prikradanja. Pokupite spomenuti item, dodijelite si napredak na željenu osobinu, izađete iz sobe i poginete jer vas je preostali Nazi gad spazio. Utjeha bi bila to što barem sada ne morate više po taj item i što vam napredak ostaje. No je li zaista tako? Ne morate dvaput pogađati.
U čitavom kaosu od igre, koji se očito odrazio i na konstrukciju ove recenzije, ne nađoh vremena za pojašnjavanje onog morfija, pa evo, vrijedi opisati i taj propali pokušaj originalnosti. Skupljanjem injekcija morfija, otvara vam se mogućnost korištenja nekakva bullet-time moda, s tim da se ovdje vrijeme potpuno pauzira, a draga Violetta prikazuje u oskudnoj spavaćici. Eksploatacija, ali ostavimo to za neki drugi tekst. Pogodnost morfij-moda je da u određenom vremenskom trajanju možete izbjeći neprijatelja ili ga eliminirati bez ikakva straha da će vas spaziti. Lijepo i korisno, sve dok ne uočite kako je morfij zapravo jako rijedak (suprotno paketima za liječenje koje nikada nećete koristiti jer za to nećete imati prilike), te neupotrebiv u 90% situacija zbog većeg broja neprijatelja na jednom mjestu.
The German will fear us
Može li se o Velvet Assassinu uopće reći neka pozitivna riječ? Generalno može, i to s nekakve prezentacijske strane. Grafika je na razini, možda malo prezahtijevna (sjetite se kako je izgledao Splinter Cell: Chaos Theory 2005. godine, i što zahtijevao za tu ljepotu – Velvet Assassin to zahtijeva pod minimalno, a ne izgleda ništa bolje). Zvuk je pak najbolja strana igre, gdje briljira glasovna sinkronizacija likova, kao i povremena glazba koja uspijeva dočarati mučna vremena Drugog svjetskog rata.
A zaključak? Mnoštvo nelogičnosti, gluposti i loših rješenja strpanih u igru koja je mogla biti jedan od uspješnijih sneakera. Doduše, ne može se poreći kako je uz solidnu atmosferu na trenutke i zanimljiva, no ta je zabava ionako kratkog vijeka. Velvet Assassin svojom vrijednošću ne opravdava sadržaj koji nudi, štoviše, ne skriva opću neoriginalnost i pogrešne ideje, te kao takav ne predstavlja igru koju bi nekome mogli preporučiti.A što vi mislite o ovoj igri? Dali vas je Velvet Assassin ipak zabavio unatoč propustima koje smo naveli? Sve nas to zanima pa svakako ostavite komentar u boxu za komentare ispod.
Jack the Ripper
19.06.2009 - 13:49Igrivo jedino sa šiframa.
Figo
19.06.2009 - 16:41nije me zadržala više od 20 minuta..šteta a očekivao sam iznadprosječnu igru..
Loky1862
19.06.2009 - 17:27Wizz ima najbolje rece u ovom dijelu svemira.
Cole™
19.06.2009 - 20:05igro 10 minuta, izbriso…
sfc_PsychQ
19.06.2009 - 20:41ja igrao 10 min isto, previse bugova koji iritiraju. jednostavno nisu dobar potencijal pretocili u dobru igru
Forbs
20.06.2009 - 08:08Milsim da ima trenutno mnogo boljih igara na trzistu od ovoga.Ovo samo za ljubitelje zanra…
Under
20.06.2009 - 10:25Pomalo tragično kako je igra loše spala. Neću čak ni trošiti vrijeme na nju. Inače, odlična recenzija.
Raswells Official
05.07.2023 - 22:45Upravo je evo igram i naleti na ovaj članak haha, meni lično je prebrutalna igra neznam kome se ne svidja meni je predobra ovo je jedno 100 put kako je prelazim jedino mi je žao samo zato što nema nastavak ove igre 🙁