Kada bi vas pitala u kojem stoljeću je izrađen prvi robot koliko od vas bi položilo nade u kraj 19., a koliko u početak 20. stoljeća ili njegovu sredinu? Svi vi koji ste se odlučili zadovoljiti s jednom od tih tri opcija promašili ste za otprilike 2300 godina. Naime, prema nekim drevnim izvorima grčki filozof, matematičar i fizičar Arhita izradio je drveni mehanički model u obliku ptice. Nikakve sheme i prototip ptice nisu pronađeni pa suvremeni znanstvenici mogu samo nagađati da je Goluba pokretao mlaz pare.

Nešto više od tisućljeća kasnije stvoren je prvi čovjekoliki robot, a njegov tvorac je nitko drugi doli Leonardo da Vinci. Prema Leonardovim skicama sistem poluga i kablova koji su se mogli povlačiti uspješno su pokretali viteza i tjerali ga da sjedne, ustane, okreće glavom, prekriži ruke i digne svoj metalni vizir.

Od kraja srednjeg vijeka do Westworlda robotika je znatno napredovala. Ne samo da se novi modeli AI-ja mogu kretati, već i pričaju, osjećaju pa čak i misle. Uz to se, zasad, veže moja jedina veća zamjerka ovoj seriji. Naime, u prvih pet minuta postalo mi je jasno da će androidi s vremenom briljirati na Turingovom testu. No to je ipak samo jedna serija o robotima u kojoj isti mogu biti ili svjesni svog postojanja i okoliša ili postati nezanimljive igračke.

Westworld je zabavni park tipa Jurskoga, samo što ovdje, umjesto promatranja dinosaura ubijate, mučite i silujete njegove domaćine. Kao da živite kakvu GTA avanturu. Čak se i sam Trevor nakratko pojavljuje u seriji da vas u to podsvjesno uvjeri.

Ovaj znanstveno-fantastični vestern paralelno vrti dvije radnje: jedna je smještena u stvarni svijet, a druga u imaginaran. U fiktivnom svijetu Divljeg zapada žive takozvani domaćini koje čine Dolores (Evan Rachel Wood), Teddy (James Marsden) i ostala AI ekipa, te posjetitelji odnosno novopridošlice ili gosti.

Svaki android ima svoju priču koja se često isprepliće sa životima drugih domaćina. Svi oni na kraju dana prolaze kroz brisanje memorijskih kartica kako bi sljedećeg jutra, kada dođu online, mogli pratiti istu staru rutinu s malim improvizacijama. Međutim, ako bi odluka nekog gosta izravno utjecala na tijek priče jednog ili više domaćina sukladno tome mijenjala bi se i čitava radnja.

Primjerice, ako su oba domaćina programirana da se sretnu na određenom mjestu u određeno vrijeme onda će se taj susret i dogoditi, osim ako neki gost ne spriječi jednog od domaćina da stigne na odredište.

Da bi postali gostom sve što trebate je brdo love s kojom bi financirali svoje lude maštarije. Jedan od najbogatijih gosta, ako ne i najbogatiji, jest misteriozan muškarac u crnom kojeg je utjelovio Ed Harris, poznat po ulozi u filmu Beautiful Mind. Harrisova izvedba hladnokrvnog ubojice više je nego solidna, a jedan letimičan pogled na njegovo lice dovoljan je da zaključite kako ovaj tip nešto smjera.

Na drugom kraju svijeta imamo programere na čelu s doktorom Robertom Fordom, kojeg je utjelovio Anthony Hopkins, i njegovom desnom rukom Bernardom Loweom (Jeffrey Wright), čije su namjere zasad nejasne, te upravu koju predvodi Theresa Cullen (Sidse Babett Knudsen).

Njihova glavna zadaća je održati robote ispravnima, ne samo po pitanju glitcheva već i njihove moguće svijesti. Očito je da doktor Ford iz nekog nostalgičnog razloga domaćine želi učiniti življima, no u prve dvije epizode jedva smo zagrebali površinu njegovog izmučenog duha.

Dakle, serija prati mnoštvo različitih likova što znači više novih priča. To je prilično dobra formula za zaobilaženje monotonije, no glavna joj je mana što je teško pratiti, a još teže zapamtiti sve te događaje koji bi mogli kolaborirati u nedoglednoj budućnosti. S pozitivne strane, imate šansu gledati svijet iz očiju odvažne djevojke, zaljubljenog kauboja, tajanstvenog gosta, genijalnog programera, zbunjenih androida i nehumanih novopridošlica.

Ako vas Westworld nije uspio pridobiti svojom intrigantnom pričom onda će to umjesto njega učiniti glumačka postava. Iako je Hopkins za ovu seriju morao ostaviti kanibalizam iza sebe i dalje je zadržao sofisticiranost koja i više nego dobro pristaje njegovom liku. Ostatak ekipe, ne uključujući Harrisa kojeg smo pohvalili nešto ranije, dosta se dobro drži uz pokoju iznimku laganog pretjerivanja.

Ma koliko god vremena uložili da što vjernije dočaraju svog lika bez dobrih dijaloga cijeli taj glumački trud pao bi u vodu. Srećom, posao scenarista spao je na Jonathana Nolana, brata poznatog režisera Christophera Nolana, i njegovu ženu Lisu Joy Nolan.

Još jedna stvar koju moram posebno pohvaliti jest glazba. Tonovi muzike bi uvijek odgovarali raspoloženju koje je neka scena htjela pobuditi u vama, a posebice se ističe instrumentalna izvedba The Rolling Stonesove melankolične Paint It, Black.

NAPOMENA: Ovo je prvi dio recenzije, odnosno recenzija prve dvije epizode. Dojmove o cijeloj sezoni Westworlda iznijet ćemo za dva mjeseca u nadopunjenom tekstu pa ovu formalnu ocjenu do tada smatrajte privremenom.