HCL.HR


Doduše, ne baš u potpunosti X-Blades jer identičan naslov možemo pronaći i pod imenom Oniblade. Naime, Oniblade je ruska verzija igre, izdana još prije nešto više od godinu dana samo na području otkuda je i potekla – dakle, u Rusiji. Iskreno rečeno, nemamo pojma zašto se proizvođač Gaijin Entertainment odvažio ponuditi ovaj polu-prosječni igraći eksperiment široj, razmaženijoj i zahtjevnijoj publici. Ali što je tu je, na nama je da seciramo igru i ukažemo na svijetle strane i eventualne probleme. Inače, pored konzolaških portova dočepali smo se PC verzije koju smo mogli odigrati još krajem 2007., no uzevši u obzir da se u ruski jezik razumijemo koliko i danski suci u rukomet, ostavili smo tu jedinstvenu i neponovljivu priliku za današnji dan kada nam je nekadašnji Oniblade serviran na materinjem engleskom.

Mislite li da su se proizvođači namučili s odabirom prave priče za igru koja sliči već svemu viđenome i ispričanome? Pa ako ste mislili da jesu, prevarili ste se. Jer priča počinje banalno koliko je to god moguće – „nekada davno“. U glavnoj ulozi upoznajemo Ayumi, pljačkašicu grobnica i istražiteljicu drevnih artefakata. Zvuči poznato? Ne brinite, Ayumi se bitno razlikuje od vaše inicijalne asocijacije – mala je badass, odrješita i arogantna, umišljena i oskudno odjevena. Sada vam je valjda jasno što znači ono „bikini-tanga kombinacija“. Kakogod, Ayumi dolazi u nekakvu trgovinu prodati ukradene vrijednosti, no ondje prisustvuje pojavljivanju kojekakvih mračnih sila. Nakon što ih ispraši, glavna likica (zvuči baš prigodno, anime i nevino, zar ne?) otkiva mapu koja joj pokazuje put do intrigirajućeg artefakta. Intrigirajućeg samo za nju, doduše. Bilo kako bilo, Ayumi odlazi u nekakav zamak prikazan na mapi, te ubrzo nalazi prvi mistični artefakt. Iako je čuvar dotičnoga upozorava da odbije i da ne dira artefakt, sebična i egocentrična likuša (sad ne zvuči tako nevino, ha?) to ipak učini, te za kaznu privlači nekakvu kletvu na sebe.

Pogađate, cilj igre je pronaći drugi artefakt i pomoću njega skinuti kletvu s jadnice. No tu ćemo stati, i ovo će za nekoga već biti previše. Naime, odmah u startu vam je jasno kako priča baš i ne drži vodu, barem ako gledate s nekakve objektivne i ozbiljnije strane. Dokaz tomu je i broj likova koji se pojavljuju u igri – četiri, od kojih dvojica pak i nisu klasični support characteri već bossovi, a drugi duo uključuje protagonista.


Sama igra je hack’n’slash akcijska avantura s minornim elementima RPG-a. Takva kombinacija žanrova može zvučati primamljivo, ali u praksi je to sasvim druga stvar. Problem je u tome što X-Blades nakon četiri Devil May Cry i Prince of Persia naslova te poslije hrpe njihovih imitacija, dolazi nudeći identičan koncept gameplaya, a pri tome ne dostiže kvalitetu brojnih igara u žanru.

Cilj većine levela u igri je pobiti određen broj monstera koristeći sav arsenal koji imate na raspolaganju. Od primarnih oružja tu su dva mača koji su ujedno i pištolji. Ubijanjem čudovišta i uništavanjem lomljivih objekata na levelu dobivate duše koji su zapravo orbovi drugog imena. Dušama naravno kupujete nadogradnje vašeg primarnog oružja, ali i magiju. Magični potezi dijele se na dvije skupine – light i dark, a njihovim odabirom kroz igru odlučit ćete na koju će se stranu vaš lik razviti, te tako indirektno izabrati kraj igre. Za korištenje magije u borbi morate imati dovoljno rage bodova (mana drugog naziva) koje pak dobivate udaranjem neprijatelja i koječega. Kad smo već kod neprijatelja spomenimo da ih ima oko tridesetak vrsta. Nažalost, svi su jednako loše smišljeni i stoga neinteresantni. Inače to nije toliko presudno, no kada se u igri 90% gameplaya temelji na tamanjenju tih neprijatelja, ta činjenica ne može vam promaknuti.

Leveli također pate od istog problema kao i neprijatelji. Igra tematski nudi sedam područja dvorca od kojih je svaki podijeljen na nekoliko manjih. Osim što je građevinski nelogično koncipiran, dvorac odiše minimalizmom detalja. I opet, to nije toliko presudno, no kada se skoro svaki level u igri sastoji od jedne velike prostorije, ta činjenica ne može vam pobjeći.

Gameplay je konkretno repetitivan, a manji odmaci od makljaže neprijatelja toliko su loši da gotovo nisu vrijedni spomena. Pojedini leveli koji se zasnivaju na izbjegavanju zamki mogu se proći u manje od minute, što je besmisleno ako uzmemo u obzir da leveli koji uključuju bitke s bossom znaju potrajati i do 15 minuta. Igra vas nikada ne tjera na razmišljanje, a nedostatak zagonetki u jednoj akcijskoj avanturi je zapravo tužan. Slaba priča ne uspijeva privući igrača koji od video-igre traži zabavu, poučnost ili jedinstveno iskustvo. Stoga je vjerojatnost da ćete ovu igru odigrati još jednom ako je eventualno i prvi put probavite do kraja, ravna nuli. Ne očekujte nikakve extra dodatke, nikakve pogodnosti i slično, sve što dobivate je mogućnost igranja igre na najvećoj težini. Ako je kome pak stalo do toga, ozbiljno mu preporučam da ponovno prijeđe preko vlastitog sustava vrednovanja. Multiplayer ne postoji, zar ste se ponadali?


Grafička strana igre je zadovoljavajuća, ali zadovoljavajuća za PS2 i prvi Xbox. Doduše, grafika nije toliko strašna kao onaj posljednji krik užasa LotR Conquesta, ali na screenshotima se jasno vidi glavna boljka. X-Blades blješti kao prepržena krijesnica – HDR osvjetljenje i sveprisutni blur apsolutno su pretjerano upotrijebljeni. Naravno, HDR se može isključiti, no ako ćemo tako, otkad se napredna tehnika osvjetljenja gasi da bi igra bila ljepša? Pozitivna stvar u svemu tome je donekle i činjenica da igra doslovno leti na prosječnim konfiguracijama današnjice. Pod leti podrazumijevamo 90+ sličica u sekundi i to pri scenama s dvadesetak neprijatelja na ekranu. Zvuk je srednja žalost. Glazba je barem prikladna atmosferi i u neku ruku slušljiva, ali glasovna sinkronizacija zato je prava tortura. Koliko je loša? Pa, u rangu hrvatske sinkronizacije Simpsona, moglo bi se reći.

Glede izrazito pozitivnih strana nemamo mnogo toga za reći, no ipak je red, a na nama je da budemo objektivni. Osim solidne „optimizacije“ igre, PC verzija počastila se odličnim kontrolama. Naime, ovo je zaista jedna od rijetkih akcijskih avantura koju je bolje igrati s kombinacijom miša i tipkovnice nego s gamepadom. Da ne bi bilo zabune, gamepadi su uredno podržani i rade kako treba, no tipkovnički shortcuti i kontroliranje kamere mišem pri borbi, prednosti su koje će nerijetko činiti razliku. Nadalje, iznimno je pohvalno što igra ne pati od važnijih bugova (nema nikakvih usporavanja, nema rušenja).

Sažetak recenzije otkrio bi da je X-Blades površna i neizbalansirana igra koja nudi sve već viđeno, i to nažalost na vrlo loš način. Svemir je pun neiskorištenih ideja i u ovom vremenu recesije nije nam potreban produkt koji se ne stidi svoje nemaštovitosti. Jer X-Blades definitivno ne bi trebala biti igra za koju ćete ovaj mjesec izdvojiti svoj novac i vrijeme. Naravno, možda će se nekome i svidjeti sise glavne heroine, ali općenito je mišljenje da nećete zažaliti ako ih propustite vidjeti u akciji.

Želite znati što se dogodi kada se susretnu Tomb Raider i Devil May Cry? Eksploatacija anime seksipila, bikini-tanga kombinacija iliti drugim riječima – igra naziva X-Blades

58 Naša ocjena
  • solidna optimizacija
  • PC kontrole
  • priča
  • repetitivni gameplay
  • nemaštovitost
  • eksploatacija izgleda glavne junakinje

Zoran Žalac

Dežurno čangrizalo. Primarno je na PC-u, no konzolaškog je porijekla. Voli kad igre filozofiraju, gunđa kad ne idu u 60 frejmova. Najtekstualniji recenzent HCL portala, a u slobodno vrijeme magistar opskurne znanosti koja se naziva kulturologijom. Nije isključiv, ali...

Komentari (1)

  • Santos

    09.02.2009 - 08:01

    hmm… Neznam,možda je bolje da prvo probam igru pa tek onda da pišem dali je good game or bad game.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!